Svjetski je dan svjesnosti o autizmu, a 14-godišnjem Luki je s tri godine dijagnosticiran ovaj poremećaj.

Njegova mama Ana-Marija Petran dodaje da mu je uz autizam dijagnosticiran i poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) i od tada se njihov život zaokrenuo za 180 stupnjeva.

– Kod Luke je između druge i treće godine jednostavno nastala nekakva blokada. Nama su objasnili, no to nikad nije točno definirano, da je između dva cijepljenja nastao nekakav “boom” u organizmu nakon kojeg se počeo zatvarati u sebe, prestao je komunicirati, nije bilo kontakta očima, nije se odazivao na svoje ime i bio je prisutan psihomotorni nemir. U Zagreb smo išli na razne preglede i dobio je dijagnozu od doktorice iz Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj ulici koja još dandanas prati njegov napredak – prepričava ona.

Roditeljska uloga je vrlo važna. Kada se dobije dijagnoza, kaže Ana-Marija, bilo bi dobro što ranije potražiti svu moguću pomoć i prilagoditi se djetetu te nastaviti dalje uz njega učiti kako mu pomoći. Svaki savjet je dobrodošao.

Snimila Tea Jurković.

– Potrebno je puno rada i treba pričati s njim, posvetiti mu pažnje i ljubavi jer Luka u početku nije puno govorio. Znao je komunicirati gestama ili nekom vikom te tako dati do znanja da za nečim ima potrebu. Sad je on već malo veći i došli smo do te faze da on zna reći što želi i treba i vidi se da je zadovoljan i veseo. Dosta je napredovao uz našu podršku, a najvažnija je ljubav i smirenost – rekla je Ana-Marija.

Napomenula je da je Luka uvijek uz nju. Ako zajedno peru suđe, onda ga potakne da joj pomogne. Nekad odbija, ali uz molbu i pohvalu joj ipak uskoči u pomoć. Tako je i on na neki način zadovoljan što je pomogao. Zajedno idu u šetnju i priznaje da ga još uvijek mora upozoriti na neke stvari.

– Nešto što sam pored njega naučila je nikud ne žuriti. Znala sam doći po njega u vrtić i požurivati ga, no dok nije bilo potpuno spreman, nije bilo žurbe. Tog trena potrebno je posvetiti se njemu, ne biti nervozan, živčan, ne brzati i već danas smo veliki i točno znamo kako Luka reagira, a najbolje reagira u svojoj okolini – ističe njegova majka.

Snimila Tea Jurković.

Luka se služi kompjutorom i istražuje neke stranice koje ga zanimaju. Strašno voli životinje i dinosauri ga fasciniraju. Zna prepoznati čak i neke podvrste za koje njegova majka nije nikad čula. Osim toga, obožava lego kockice kojih je prepuna soba. Član je i Udruge Latice, Sportske udruge Veliko srce preko kojih ostvaruje sportski program. Ide na kuglanje, plivanje i važno je da se bavi nekom aktivnošću.

Polaznik je sedmog razreda u Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Podravsko sunce. Naime, Centar ima dva oblika rada za djecu školske dobi – onaj takozvani redovni školski dio, ali i grupe za one mališane koji ne mogu pratiti ovaj prvi navedeni program.

– Ima jako puno slikovnog materijala što je odlično kod učenja. Vizualizira stvari i tako može lakše učiti i zapamtiti. Jako smo zadovoljni s učiteljima, a prije kad je bio manji, morali smo još dodatno ubaciti logopeda i defektologa kod kojih smo išli privatno. Ranije, kada smo učili izgovarati riječi, na tabletu smo imali aplikaciju na kojoj je pritisnuo sliku i glas bi rekao što je na njoj i čemu ona služi, no počeo je s vremenom razvijati govor pa nam više nije bila potrebna. Dosta govori na engleskom jeziku, čak 70 posto. Izražava se u cijeloj rečenici tako da mu odgovaramo na hrvatskom pa onda i on pokuša odgovoriti na svom materinjem jeziku – objašnjava.

Snimila Tea Jurković.

Spominje da su se susretali s predrasudama i neugodnim situacijama. Kada su išli u banku plaćati račune ili na poštu, Luka je postao nemiran i znao je vikati jer ne voli dugo čekati i biti tamo gdje ima puno ljudi.

– Upozoravam ga da se to ne smije, ali to je jače od njega pa time iskazuje tugu ili veselje. Tada nas ljudi znaju ljuto gledati. Imali smo jednu situaciju kada smo bili na ljetovanju na moru. Kada se Luka kupao, od veselja je znao vikati i lijepo mu je bilo, no to se jednoj ženi nije svidjelo. Gospođa je prigovorila da se udaljimo jer joj to smeta, no na to smo joj rekli da je plaža duga i neka se ona makne ako joj smeta. Gospođa se uvrijedila, no nakon toga nije ništa komentirala – prisjetila se Ana-Marija i dodala da ima i pozitivnih ljudi koji su pristojni.

Napominje da je Luka osjećajan i ima potrebu pozdraviti i nepoznatog čovjeka ili pružiti nekome ruku pa mu se ljudi tada osmjehnu i daju mu kompliment.

– Moj savjet za roditelje koji imaju djecu s autizmom je da im se više posvete, da što prije počnu ići na savjetovanja da bi se mogli nositi za daljnji život s brigama i problemima. Bilo je i suza, no treba se nadati napretku. Malim koracima radimo velika djela – zaključuje Lukina majka.