Kućica koprivničke etnologinje Vesne Peršić Kovač skriva pravo malo neprocjenjivo blago triju neobičnih zbirki limenih kutija, šalica i pisanica.
U svaki predmet utkana je velika vrijednost, ali ne u materijalnom smislu već zbog priče koju priča.
– Još valjda od osmog razreda osnovne škole imam potrebu čuvanja različitih stvari, a za kutijice sam se odlučila i prije nego što sam se profesionalno počela baviti muzejskim radom. Već tada sam imala nekoliko primjeraka, ali ozbiljnije sam se počela baviti kad sam preuzela etnografsku zbirku, S obzirom na to da muzejska etika nalaže kustosima koji vode određeni tip zbirki da privatno ne mogu imati u svom vlasništvu predmete istog tipa, onda su meni te limene kutijice bile idealne, jer to uopće nije spadalo u tu etnografsku zbirku – rekla je Peršić Kovač i dodala da potreba za skupljanjem vjerojatno ima veze s njenim zanimanjem.
Priča s limenim kutijama zapravo počinje u njenom djetinjstvu.
– Kad sam bila mala jako me zanimala limena kutijica moje bake u kojoj je ona čuvala pribor za šivanje – igle, konce, različite gumbe, i ja sam se s time uvijek igrala. Ta kutijica postoji i dan danas, u maminoj kući gdje je i bakina singerica – prisjetila se etnologinja.
Kad je došla studirati u Zagreb tražila je sličnu kutijicu i pronašla je jednu u kojoj su bili bomboni. Ona je stara i više od 30 godina i ujedno je prva koju si je sama kupila.
Ova njena zbirka broji 50-ak različitih primjeraka, a jednu zanimljivu priču priča kutijica koja je najstarija u zbirci.
– Po načinu ukrašavanja vidi se da datira iz razdoblja Prvog svjetskog rata, a možda čak i malo ranije. Dobila sam ju od mamine prijateljice koja je bila zvonarica u crkvi, odnosno u kapelici. U toj kutijici su se čuvali milodari. No, kako je došao novi župnik, tražio je da se sve počisti i sve stare stvari koje je smatrao da ne trebaju, rekao je da bace. Jedna starija gospođa koja je jedva hodala došla je k meni i rekla: “Gle, ja znam da ti to skupljaš, samo si ju dobro očisti”. Bila je sva siva, a kad sam ju očistila imala sam što vidjeti. To je jedna jako lijepa priča i uvijek kad vidim tu kutijicu, sjetim se gospođe Milke – objasnila je.
Kazala je da nije važno jesu li kutijice nove ili starije, skuplja baš sve. Pogotovo su joj drage kutijice koje dobije u određenim prilikama od primjerice prijatelja.
– Od nećakinje sam dobila jednu kao poklon s njenog putovanja u Njemačku. Svaka ta kutijica koju dobijem znači da su se u jednom trenutku sjetili mene i onoga što ja volim. Neke kutijice su jako skupe, a neke koštaju par kuna, ali to uopće nema veze, bitna je ta namjera – ističe Peršić Kovač.
U kolekciji je i jedna iz kuhinje mame od njene prijateljice, a riječ je o kutijici koja je nekad davno stajala u kredencima. Uvijek su dolazile u tri veličine, a u ovoj je stajao papar.
– Mi muzealci jako dobro znamo da u smeću ima jako vrijednih predmeta. Upravo tako mi je došla još jedna kutijica. Jedan moj prijatelj je u braniteljskoj mirovini koja je jako mala pa pomaže ljudima s fizičkim poslovima. Tako je selio nekog i čistio staru kuću i pronašao starinsku kutijicu, savršeno ju očistio i rekao mi: “Znam da tebi to nije smeće” – napomenula je.
Tu je i glazbena kutijica koju je pronašao njen tata, ali i jedna nova koju je sredinom prosinca kad je zbog koronavirusa morala biti kod kuće na poklon dobila od prijateljice koja joj je pred vratima svaki dan ostavljala kruh i mlijeko.
Što se tiče šalica, zbirka i nije toliko velika, ali sadrži drage primjerke kojih je najviše iz obiteljske ostavštine.
– Kao vjenčani poklon od prijateljice sam dobila servis keramičkih crvenih šalica i to je bilo nešto što je ona birala po svom ukusu. No kako ja ne bi bila žalosna, na poklon smo dobili i servis u zelenoj boji jer obožavam tu boju. Oba servisa ručni su rad zagrebačke umjetnice – naglasila je Peršić Kovač i napomenula da ima jedan primjerak češkog porculana, jedan primjerak servisa za kavu obiteljskog nasljeđa njene pokojne suradnice, šalica s magnolijom koju je za rođendan dobila od suradnice i prijateljice Helene Kušenić.
Tu je i jedna šalica za bijelu kavu, od milja nazvana bakina šalica.
– Dobila sam ju na dar za imendan od sina. Tijekom proljetnog lockdowna više nije mogao biti unutra i otišao je s prijateljem u gorice. Među starim stvarima pronašli su tu šalicu, očistili je, nabrali kiticu poljskog cvijeća koju su stavili u nju i dali mi kao poklon – kazala je.
Još jedan primjerak je lonček ili ćupek u kojeg je utkana jedna zanimljiva i posebna priča.
– Dobila sam ga od jedne gospođe iz Sigeca. Njezina rodna kuća je jedna od kuća u kojoj su se snimali Gruntovčani i ta šalica je bila uključena u snimanje. I nju sam dobila s riječima. „Znam da buš ti to čuvala“ – zaključila je.
Osim limenih kutijica i šalica, Peršić Kovač brižno čuva i pisanice koje je počela skupljati 2000-ih godina, a posebno 2007. i 2008. godine kada ih je istraživala radi njihove zaštite.
– Istražujući, upoznala sam puno ljudi koji se bave ukrašavanjem i svaki put bi mi poklonili svoju pisanicu. Isto tako, još dok sam radila u Koprivničko-križevačkoj županiji dosta sam surađivala s udrugama i autori su mi često poklanjali pisanice. Tu ima pisanica ukrašenih tradicijskim tehnikama, ali skupljam i one koje netko radi po svom ukusu. Ne čuvam baš sve, jer koje nisu ispuhane mogu biti problematične, ali ako su dobro skuhane one se osuše i mogu se čuvati – zaključila je Peršić Kovač.
