“Složio bih se s Pajom Kanižajem koji je tvrdio da je Koprivnica celog sveta prestolnica”, riječi su kojima je Dragutin Feletar izrazio svoj odnos prema našemu gradu.
Pri pogledu na police prepune knjiga i časopisa koje je akademik Feletar napisao u svojoj dugogodišnjoj karijeri, čovjek osjeti izniman ponos. Ponos jer je jedan veliki znanstvenik, pored svih svjetskih metropola, za život odabrao njegov grad. Osjeti i strahopoštovanje kada krene izučavati njegovo stvaralaštvo, a osobito kada shvati da je u svojemu znanstveno-istraživačkom opusu dao nenadmašan doprinos razumijevanju povijesti i geografije našega kraja. Danas gotovo da ne postoji nijedno znanstveno istraživanje Koprivnice koje se ne referira na Feletarova istraživanja. Ovaj je iznimni Koprivničanac zadužio buduće naraštaje svojim doprinosom razumijevanja Koprivnice, njezine povijesti i geografije.
Prije 15 godina, 2005. godine, dobili ste nagradu za životno djelo Grada Koprivnice, a od 2018. godine počasni ste građanin Donje Dubrave i Legrada. Dobili ste i mnoge druge nagrade. Što konkretno za Vas znači ova nagrada?
Čovjek bi bio licemjeran kada bi rekao da ga ne raduju nagrade. Mislim da svakog normalnog čovjeka raduju nagrade, raduje ga ako netko primijeti da dobro radi, a najvrjednije su nagrade koje čovjek dobije u svojem rodnom kraju. Ako doma dobiješ nagradu, to je dva puta vrjednije nego ako ju dobiješ negdje drugdje, pa čak i u inozemstvu. Imam pedesetak nacionalnih i međunarodnih nagrada, ali najviše se veselim nagradama koje dobijem u Legradu, Donjoj Dubravi te u mojoj Koprivnici, kak veli Kanižaj „celog sveta prestolnici“.
Pokrenuli ste časopis Meridijani koji se do 2002. godine zvao Hrvatski zemljopis. Osim toga, vrlo ste plodan pisac; autor ste niza članaka, znanstvenih radova, knjiga i drugih publikacija. Odakle ste crpili snagu za svoj rad?
Tjeraju me rokovi. Redoviti sam član HAZU-a, uređujem časopise, pišem monografije i knjige, publiciram članke, glavni sam urednik gotovo svih knjiga koje izdaju Meridijani… Mnogo je aktivnosti, svaka od njih ima svoje rokove, a rokovi se moraju poštivati. Naše područje mnogo zaostaje za ostalim dijelovima Hrvatske, osobito primorskim, naša povijest, etnologija i geografija, a i sva druga područja manje su istražena nego jadranska. To me motiviralo na pokretanje časopisa Podravina koji danas pripada skupini najboljih svjetskih časopisa. Gotovo da ne postoji znanstveno istraživanje našega kraja koje se ne referira na časopis Podravina, a osobito me raduje što se u njemu afirmiraju mladi znanstvenici. Cilj Podravine i Meridijana je da svako veće naselje i svaka veća općina u sjeverozapadnoj Hrvatskoj dobiju svoju monografiju.
Živjeli ste u Koprivnici prije pet desetljeća. Kakav je bio grad kojega se sjećate iz prošlih dana?
Otac mi je bio šuster i mi smo ponedjeljkom, pogotovo pred božićne dane, kada se više kupovalo, vozili čizme i cipele na biciklu. Pješke smo gurali robu do Koprivnice, a ako smo prodali dovoljno, natrag smo se vraćali na biciklu. Vezan sam za Koprivnicu od gimnazijskih dana iako sam gimnaziju polazio u Varaždin. Kasnije sam deset godina radio u Podravki kao novinar, od 1973. do 1983. U međuvremenu sam doktorirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje sam nastavio raditi i razvijati svoju karijeru, a tamo sam radio do umirovljenja. Koprivnički dani, pogotovo u Podravki, bili su mi izuzetni jer je tad Podravka imala najsretnije razdoblje razvoja, svake godine otvarali smo najmanje jednu tvornicu i upravo u tom razdoblju napisao sam sjajnu monografiju o Podravki.
Često se čuje mišljenje da je kultura danas osnova za razvoj gospodarstva. Što Vi mislite o tome? Što mislite o situaciji u kulturi u gradu Koprivnici?
Društveni život, čiji je pokretač kultura, neophodan je ako čovjek želi pratiti što se događa. Komunikacija koja se odvija u kulturnoj sferi pomaže mu da dođe do informacija koje se kasnije koriste u znanstvenom radu. Kultura u gradu je na visokoj razini. Razvijamo ne samo klasične oblike kulture, nego i moderne oblike i forme kulturnog života koje možda neće ostati povijesno zapisane, ali bez njih nema kulturnog napretka. Osobito me veseli ta umjetnička igra. Koprivnica ima svoje kazalište, a gospodarstvo i kultura odlično su povezani. Zahvaljujući Podravki, postoji veza kulture i gospodarskog sektora. Ali ne smijemo se previše opustiti, uvijek moramo tražiti slabe strane kako bismo se mogli još poboljšati.
Koja su Vaša predviđanja vezana za budućnost Koprivnice i kretanje broja stanovnika?
Demografski izumiremo i situacija nije dobra. Mislim da se sami, bez doseljavanja, nećemo moći demografski obnoviti. Trendovi se mogu poboljšati demografskim mjerama. Postoji čitav niz demografskih mjera koje stimuliraju obitelji da imaju djece, od većeg dodatka za djecu, neplaćanja vrtića itd. Pametnije nam je da ulažemo u to nego da asfaltiramo ceste, makar imali lošije ceste, bar ćemo imati nekoga tko će se njima voziti.
Koji je Vaš stav o smjeru u kojemu se Koprivnica kreće?
Koprivnica je grad po mjeri čovjeka i to mi koji tu živimo ponekad ne vidimo ili ne želimo vidjeti. Ljudi su skloni kritiziranju. Sjećam se da su me ljudi, kada sam bio predsjednik Gradskog vijeća, stalno zaustavljali na ulici i žalili se na banalne sitnice. Međutim, ono što Koprivničanci možda ne vide je činjenica da Koprivnica funkcionira mnogo bolje nego drugi gradovi. Ponekad mi se čini da se previše bavimo nebitnim stvarima. Nije najbitnije je li cesta gotova ili ne, cesta nam neće donijeti ono što mislimo. Razvoj ovisi o našim ljudima, o našoj sposobnosti da stvaramo, a ne o infrastrukturi. Koprivnica ima sve što treba imati jedan grad, sada imamo i sveučilište, što je izuzetan potez vlasti. Na dobrome smo putu, ali moramo i dalje napredovati.
S obzirom na to da imate mnogo iskustva u prometnoj i ekonomskoj geografiji, kako biste usmjerili budući razvoj Koprivnice?
Smatram da bi Koprivnica trebala stvarati dugoročne planove gospodarskog i demografskog razvoja. Mi ne stojimo tako loše kao što mislimo. Velike tvrtke osnova su za razvoj manjeg i srednjeg poduzetništva, što bi trebalo još više iskoristiti. Javljaju se i kritičari koji tvrde da zaostajemo u investicijama, ali mi imamo puno investicija koje nisu jasno vidljive. Tvornica kao što je Podravka godišnje ima više investicija od nekih hrvatskih gradova. Fali nam malo poduzetničkog duha, naš genius loci je u strahu, podravski duh boji se ići u privatni sektor, čovjek razmišlja o tome kako će propasti. Mali poduzetnici trebali bi širiti suradnju s velikim tvrtkama budući da je naša sirovina kvalitetnija od uvozne. Postojali su veliki planovi za sušare voća, skladišta krumpira i slično, ali nisu se ostvarili. Velike bi tvrtke suradnjom s malim lokalnim poduzetnicima ostvarile bolju poziciju na lokalnom tržištu, a imale bi i zadovoljniju radnu snagu jer bi sigurno mogli podići plaće. Cijeli bi naš kraj napredovao kada bi velike tvrtke dale više posla malim lokalnim proizvođačima, pogotovo poljoprivrednicima i obrtnicima. Tu su naše velike prilike koje bismo trebali iskoristiti.
Manje je poznata, a vrlo zanimljiva informacija da pišete pjesme. O kakvim se pjesmama radi?
Kada sam radio kao novinar nastojao sam svaku vijest što ljepše stilizirati i dati joj malo umjetničkog štiha. Moje su pjesme pisane lokalnim idiomom, a počeo sam ih pisati još u osnovnoj školi pod mentorstvom učiteljice Božene Loborec. Nije to bila neka kvaliteta, ali želio sam dokazati da se i na kajkavskom mogu izraziti svi osjećaji. Mislim da lokalni govori nisu nikakva opasnost za književni jezik, dapače, oni ga obogaćuju. Pjesme nisu zavičajnoga karaktera, nego su dosta crne i tmurne, opisuju intimne i osjećajne trenutke, razmišljanja o životu i smrti, neke su čak dobile i nagrade na književnim natječajima. Više ne pišem poeziju, pisao sam ju u mlađim danima, ali Mario Kolar me nagovorio pa sam nedavno izdao zbirku.
Najsrdačnije zahvaljujem onima koji su me predložili i onima koji su me odabrali za počasnog građanina jer mi je to u starim danima čini osobitu radost.
Razgovarala: Nikol Bali
Tekst nastao u sklopu izrade Koprivničkog Godišnjaka.
