Početkom studenog obilježen je Europski tjedan (ne)plodnosti. Prema podacima Udruge Roda više od 25 milijuna osoba u Europi suočeno je s neplodnošću.
I Koprivničanci Nina Kamber Muminović i Igor Muminović suočili su se s ovim problemom, a njihova borba s neplodnošću trajala je tri godine i završila na najljepši mogući način – njihov mali Bruno prije tri tjedna napunio je godinu dana.
Nina i Igor zajedno su 17 godina, od toga šest u braku i svoju najveću želju pokušavali su ostvariti prirodnim putem gotovo godinu dana. Jedan sasvim običan odlazak na sistematski pregled koji je uključivao i ginekološki pregled otvorio je niz pitanja.
Svakakve misli javile su se nakon prvog suočavanja s problemom neplodnošću
– Doktorica mi je predložila da, bez obzira na moje uredno zdravstveno stanje, porazgovaram sa svojim primarnim ginekologom koje su opcije za dodatnu kontrolu mog i suprugovog zdravlja kako bismo vidjeli postoje li eventualne prepreke za prirodnim začećem. I tada je sve krenulo. Suprug i ja smo obavili nekoliko pretraga nakon kojih smo shvatili da su nam šanse za prirodnim začećem veoma male. Naravno da su nam svakakve misli prolazile kroz glavu, no naša želja da jednog dana postanemo roditelji bila je prejaka da bismo samo tako odustali. Uz pomoć mojeg primarnog ginekologa koji nam je preporučio kuda krenuti i s kim razgovarati, krenuli smo u Zagreb u bolnicu sa specijaliziranim odjelom za humanu reprodukciju, odnosno potpomognutu oplodnju – prisjeća se Nina.
Dodaje da su u bolnici i ona i suprug napravili sve pripremne radnje te dogovorili na koji način kreću u postupak za koji su se nadali da će rezultirati trudnoćom.
– Za one koji ne znaju, bez obzira kakve je naravi problem koji koči prirodno začeće i s čije strane dolazi, gotovo sve što se radi u postupku potpomognute oplodnje je na leđima žene. Zato muškarac mora biti jaka moralna podrška, jer ženi nije uvijek lako nositi se sa svime što mora proći, i fizičke i psihičke naravi – ističe Nina.
Teško je bilo uskladiti posao i postupke
Prva dva postupka obavili su u toj istoj bolnici, a sve vezano za postupak obavljalo se od sedam do 15 sati, dakle u toku radnog vremena. Kaže da je često bilo teško uskladiti posao i odlaske u bolnicu jer su bili zaposleni u jednom gradu, a na postupke išli u drugi. Godišnji odmor niti bolovanje nisu dolazili u obzir, tako da su se često znali „krpati“ s vremenom, a sve u dogovoru s poslodavcima, koji, napominje Nina, nisu bili oduševljeni s takvim izostancima s posla.
– No, lako za to, posao se nekako odradi, potrošeni se sati nekako nadoknade. Najteže je meni kao ženi bilo nakon punkcija jajnih stanica koje su vrlo bolne i mogu rezultirati hiperstimulacijom jajnika, kao što je to kod mene u zadnjem postupku bio slučaj. Nasreću, radilo se blagoj hiperstimulaciji pa sam morala „samo“ mirovati dva tjedna. Kod težih hiperstimulacija postoji mogućnost razvijanja težih zdravstvenih stanja – ističe Nina.
Ni u kojem trenutku nisu pomislili odustati
Nakon neuspjelih pokušaja bilo je teško, no ni u kojem trenutku nisu pomislili odustati. Ohrabrivali su jedno drugo, a imali su i punu podršku najbliže obitelji i prijatelja.
– Nikad nismo krili naš problem, od samog početka razgovarali smo s najbližima o našoj situaciji. Iako se gotovo svaki treći par susreće s nekim problemima vezanima uz prirodno ostvarenje trudnoće, ovo je, nažalost, za mnoge još uvijek tabu tema. Vrlo je važno bilo informirati se o svim opcijama te razgovarati s ljudima koji su prošli isto to što i mi prolazimo – smatra Nina i dodaje da ni jedan njihov neuspjeh nije ni na koji način poljuljao njihov odnos, jedno drugom su cijelo to vrijeme bili najveća podrška i nismo jedno drugom dali da klone duhom ili odustane na neki drugi način u ostvarivanju njihove želje.
Kako su njihovi prijatelji bili upoznati sa situacijom, Nina ističe da je povremeno bilo žaljenja s njihove strane, pogotovo sa strane onih koji se nisu susreli s takvim problemima te nisu mogli zamisliti kroz što sve muškarac i žena prolaze u jednom postupku potpomognute oplodnje.
Znao se javiti tračak ljubomore na stotinku sekunde na tuđe vijesti o trudnoći
– No, znali su da smo mi ljudi koji ne odustaju tako lako, tako da su nas samo dodatno ohrabrivali i podržavali nas kroz cijelo to vrijeme. Bit ću iskrena, tračak ljubomore se na stotinku sekunde znao javiti kada mi je u to vrijeme neka od prijateljica objavila da je trudna, ali odmah iza tog trenutka nastupilo je puno trenutaka apsolutne sreće radi prekrasnih vijesti, jer smatram da je svakoj ženi koja želi postati majka vijest o uspješnoj trudnoći upravo to – apsolutna sreća, a moja je sreća bila tada da takve trenutke dijelim sa svojim prijateljicama i nadam se da ću tu sreću osjetiti i na svojoj koži – objašnjava Nina.
S obzirom na to da dva puta u istoj bolnici nije bilo pozitivnih rezultata, na treći postupak, prema preporuci, uputili su se jednom privatniku u Samobor koji ima ugovor s HZZO-om, a oni su prema trenutno važećem Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji imali pravo na još dva postupka na teret HZZO-a.
– Zahvaljujući krasnim ljudima u toj poliklinici u Samoboru dobili smo odgovore na dodatna pitanja koja smo imali nakon neuspjelih postupaka te dogovorili što i kako dalje. Nekoliko mjeseci nakon prvog odlaska u Samobor, uz nekoliko popratnih problema koje smo uspješno riješili, i naravno puno neizvjesnosti i živaca koje smo potrošili, naša se treća sreća ostvarila. Nalaz je pokazao pozitivnu betu koja se u narednim danima pravilno duplala što znači da je sve išlo svojim tijekom, baš onako kako treba – ispričala je Nina.
U sedmom tjednu trudnoće obavili su i prvi ultrazvuk, upravo kod tog istog doktora u Samoboru koji je i zaslužan za njihovu sreću.
Prvi otkucaji srca male mrvice izmamili su suze na oči
– Prvi otkucaji srca naše male mrvice izmamile su i nekoliko suza na naše oči. Predivan je to osjećaj bio. No, doktor nas je jednom rečenicom znao iz oblaka spustiti na zemlju. Govorio je da je uspješan postupak onaj koji rezultira zdravo rođenim djetetom. Koliko god je to strašno zvučalo, realno je bilo i tako. Kroz cijelu trudnoću je postojala mala doza straha hoće li sve završiti kako treba, no to me nije sprečavalo da u trudnoći uživam od samog početka. Nasreću, trudnoća je bila školska, bez ikakvih problema. I evo ga, u 40. tjednu trudnoće, rodio se mali Bruno, naša sreća najveća, mala prekrasnoća, naš predivni dečko koji je prije tri tjedna navršio godinu dana – kazala je Nina.
Ponovili bi sve opet, a vjerojatno jednog dana i hoće
Svima koji se bore s problemima bilo koje vrste koji ih sprečavaju u prirodnom začeću Nina savjetuje da se, što je najvažnije, dobro informiraju i povežu s ljudima koji im mogu pomoći savjetima iz vlastitih iskustva, a ne da drže svoje probleme za sebe, misleći da je to nešto strašno što se događa samo njima ili da su možda sami krivi za bilo koji od problema. Naglašava da je uglavnom većina tih problema rješiva, samo treba u početku napraviti pravu dijagnozu, a za to treba dobar tim ljudi koji će uložiti vremena i truda da pomognu.
– Vjerujte, ima ih. Razmišljajte pozitivno i ne dajte da vas „sitnica“ poput toga da morate u postupak potpomognute oplodnje obeshrabri u vašoj želji da postanete roditelj. Kažem sitnica, jer sve to što morate proći u postupcima je najmanje što možete, ili morate, napraviti da bi ostvarili svoju želju za imati dijete. Dok bolje razmislim, ti nebrojeni odlasci u Zagreb i Samobor, nebrojeni pregledi koje smo obavili, nebrojene injekcije koje sam primila, nekoliko punkcija i transfera koje smo prošli te bezbroj sati neizvjesnosti i nade je zaista mala cijena za ono što je nas na kraju dočekalo. Ma ponovili bismo sve opet, a vjerojatno jednog dana i hoćemo, dok odlučimo da je vrijeme da Bruno dobije bracu ili seku – zaključuje Nina.
