Svjetski dan učitelja tradicionalno se svake godine obilježava na današnji dan, 5. listopada.
To je prigoda za isticanje važnosti rada svih učitelja i nastavnika i njihov utjecaj na razvoj društva u cjelini te da se naglasi važnost te profesije, ali i samog obrazovanja čiji su oni nositelji. Stoga se taj dan obilježava u više od 100 zemalja svijeta pa tako i u Hrvatskoj. Proglasio ga je UNESCO 1994. godine u spomen na isti datum 1966. godine kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja.
Tim smo povodom razgovarali s tri učiteljice naših koprivničkih škola, Vesnom Petrušić, Ivanom Zrinjski i Biserkom Knez.
Vesna Petrušić učiteljica je 4.a razrednog odjela u Osnovnoj školi Braća Radić u zvanju učiteljice savjetnice. Na sjednici Učiteljskog vijeća izabrana je za najbolju učiteljicu u školskoj godini 2019./2020.
– Nakon puno životnog i radnog iskustva, moram, nažalost, reći da status učitelja u našem društvu uopće ne odgovara izazovima i odgovornostima koje nosi naš posao. Stoga bi odgoju i obrazovanju u našem društvu, pa tako i statusu nas učitelja, trebalo dati puno više značaja i potpore u svakom smislu – kazala je Petrušić.
Svoje nezadovoljstvo nečinjenjem u školstvu učitelji su izrazili velikim štrajkom prošle jeseni kako bi još jednom skrenuli pozornost na sve probleme koji ih tište, a kako je napomenula Petrušić, njihove (male) plaće tu nisu bile najvažnije.
– Ukazali smo i na previše administrativnih poslova, papirologije, dodatnih poslova koje javnost ne vidi, a uzimaju nam previše vremena. Radi se o nedovoljnoj opremljenosti škola zbog kojih učitelji troše vlastita računala i internet u pripremanju nastave i slično. No, moram reći da mi nije bilo lako odlučiti ići u štrajk jer su mi uvijek na umu moja djeca u razredu i njihova dobrobit – istaknula je učiteljica.
Rad i život s djecom u školi jedan je od njezinih najboljih životnih odabira, a to je ujedno i njezin životni poziv koji radi s velikom ljubavi i radošću te smatra velikom privilegijom. Pored svih problema uvijek ima puno djece i roditelja koji svojim riječima i postupcima pokazuju da prepoznaju, vide i cijene učiteljev trud.
– Ove godine zatekla nas je i epidemija koronavirusa pa smo tako reći, preko noći, trebali organizirati online nastavu. Imam sreću što u mojem razredu svi učenici koji rade po redovnom programu imaju računala, internet i odličnu logističku potporu roditelja pa sam otvorila razrednu web stranicu na kojoj sam objavljivala nastavne i učeničke uratke. Sama sam i snimila nekoliko video isječaka za gradivo za koje sam mislila da će djeci biti lakše usvojiti ako me i vide i čuju, kako su navikli u radu u učionici. Svoje obrazovne sadržaje objavljivala sam i na Školskom portalu, a imamo i svoju razrednu grupu na Viberu pa su tamo učenici slali fotografije svojih domaćih zadaća. Zvala sam djecu i nekoliko puta telefonom da čujem kako su, jesu li se privikli na online nastavu, što je dobro, a što bi mogli popraviti, da čujem kako su naučili čitati – objasnila je ona.
Radni dan trajao joj je od osam do 22 sata jer je trebala uzeti u obzir da su djeca još mala i da im treba pomoć roditelja u korištenju računala, da roditelji rade po smjenama, da u obitelji ima više školaraca, a samo jedno računalo. To joj je bio dosta iscrpljujući tempo jer je trebalo pripremiti nastavne sadržaje, pregledati svaku zadaću, poslati djeci odgovor, komentar, pohvalu ili ohrabrenje. Ističe kako joj je laptop bio neprestano uključen, ali su se nekako snalazili.
– U takvoj izvanrednoj situaciji pokazali smo svoju odgovornost, marljivost, znanje, trud, volju i sposobnost da se možemo nositi s velikim izazovima i da su nam djeca najvažnija. Ipak, jedva smo dočekali, i učenici i roditelji i ja, kraj svibnja kada smo se opet vratili u našu školu. Uspjeli smo “pohvatati konce” i privesti tu netipičnu nastavnu godinu kraju. Međutim, sada u četvrtom razredu vidljivo je da dio sadržaja, odrađen na nastavi na daljinu, nije ipak tako dobro sjeo kao gradivo koje smo usvojili, vježbali i utvrdili u školi. U ovoj školskoj godini dočekali su nas dezinficijensi, maske, fizičko distanciranje, pojačana osobna higijena, posebna organizacija odlaska u blagovaonicu, ali sve to i djeca i ja dobro podnosimo i toga se pridržavamo jer smo zaključili da nam je puno ljepše u učionici u našoj školi – zaključila je Petrušić.
Ivana Zrinjski, učiteljica u Osnovnoj školi Antun Nemčić Gostovinski s jedne druge perspektive prepričala nam je kako joj je bilo. Naime, protekla školska godina ovu je učiteljicu dočekala na porodiljnom dopustu tako da je ovo novo normalno stanje, odnosno dio online nastave promatrala sa strane, iznova diveći se učiteljima, njihovoj nepresušnoj volji i želji, ne bi li preko noći savladanim alatima svojim učenicama podarili znanje.
– Učiteljev status dosta je nizak u društvu, ako ne i na najnižoj grani ikada, stoga bi ga apsolutno trebalo poboljšati. Možda je baš sada pravo vrijeme za to. Više nego ikada u ovo novo normalno vrijeme kao društvo postajemo svjesni važnosti dobrog učitelja koji je preko noći morao savladati nove metode kojima će svojim učenicima prenositi znanje od kuće. U tome smo uspjeli, no nitko i ništa ne može zamijeniti pravog, živog učitelja, njegov zagrljaj i toplu riječ uz znanje kojim te zanese. Nema većeg priznanja od susreta s bivšim učenicima koji nas zaustave na ulici i zahvale nam za ljubav i trud koji smo u njih uložili. Vjerujem da naše vrijeme tek dolazi – kazala je Zrinjski.
Ističe kako uvijek može bolje, no s obzirom na okolnosti još je sve dobro i funkcioniralo.
– Počela sam raditi u vrijeme kada se u nastavi i za nastavu osobna računala nisu gotovo uopće koristila. Tekst se uglavnom pisao ručno i umnažao, a planovi na ploči bili su ručno ispisani na trgovačkim trakama, u boljoj verziji i opremljenijoj školi na grafofoliji koja se grafoskopom projicirala na zid. Po povratku s porodiljnog u razredu će me dočekati interaktivna ploča. Tako da se s tehnološke strane mnogo toga promijenilo, no učitelj je i dalje nezamjenjiv – istaknula je učiteljica.
Zrinjski je rekla kako su se djeca prilagodila online nastavi ovisno o tome kako je funkcionirao trojni pakt učenik-učitelj-roditelj i koliko je svaki od njih odradio svoj dio posla.
Biserka Knez, učiteljica u Osnovnoj školi Đuro Ester, ispričala nam je slično iskustvo kao i i kod kolegica.
– Mislim da su učitelji u društvu i dalje podcijenjeni zbog toga što ljudi nemaju realan uvid u to kakav je naš posao i koliko rada zahtijeva od nas. Oni samo vide koliko imamo praznika, a zapravo ih djeca imaju, dok mi nemamo toliko i misle da je to pola radnog vremena. Tu se ništa nije promijenilo od onda kada sam počela raditi, a to je bilo davno – kazala je Knez.
Što se prošle školske godine tiče, ova učiteljica istaknula je kako joj je bilo naporno jer je imala prvi razred, a pogodile su ih i epidemiološke mjere kojih su se morali pridržavati, što je prilično teško s malom djecom.
– S druge strane i nisam nezadovoljna jer nam je to pružilo mogućnost nekih novih modela u praksi, a i možda su roditelji osjetili koliko je za djecu važna škola i učitelji. Obično kada pitate djecu sviđa li im se škola, većina će ih reći da im se ne sviđa i da im je naporno, no na kraju onog razdoblja kada smo bili kod kuće, samo je jedan učenik izjavio da ne bi išao natrag u školu, dok su ostali rekli da jedva čekaju. S te strane moramo biti zadovoljni jer su ipak vidjeli da im je u školi bolje – napomenula je učiteljica.
Što se online nastave tiče, kako kaže Knez, manja djeca nisu naučila onoliko koliko su mogla zato jer su ovisila o roditeljima, a oni su zaposleni pa nemaju toliko vremena koliko se s djecom radi u školi.
– Sada je s učenicima trebalo odraditi i ono što inače pišu kao domaće zadaće plus ono što oni naprave u školi i u tome svemu su roditelji trebali biti prisutni jer su prvašići nedovoljno samostalni. Trebalo je puno čitati, a oni još nisu savladali tu vještinu pa ih je ustvari to najviše “kočilo”. Što se organizacije tiče, mislim da je na našoj školi sve bilo jako dobro organizirano jer je ona uključena u pilot projekt e-Škole tako da smo imali dosta opreme, a i djeci, koja kod kuće nemaju, bili su osigurani tableti i kartica za internet. Manja djeca ovisila su o roditeljima pa je tu bilo nama učiteljima malo teže jer smo prvo roditelje trebali upoznati s tim novim načinom rada i komuniciranja – istaknula je ona.
Za elektroničku opremu brinu se voditelji projekta e-Škole i oni su uskakali u pomoć ako je nešto zapelo te su imali tehničku podršku kad god je trebalo. Nitko nije gledao na radno vrijeme, kaže učiteljica Knez, pa je to sve dobro funkcioniralo.
– Roditelji su se morali malo više potruditi oko mlađe djece, a oni koji su mogli samostalno funkcionirati, imali su koristi od toga jer su u nekim predmetima više napravili nego u školi jer su morali sami sve istražiti. Mislim da je na nivou države to bilo dobro odrađeno jer smo praktički preko noći prešli na nastavu koju nikada nismo do tada radili. Isto tako manja djeca nisu naučila koliko su mogla baš zato jer su nesamostalna – objasnila je Knez.
Drugi problem, kaže Knez, bila je nespremnost roditelja na nove stvari, ali mora se odati priznanje i njima i učiteljima jer su sve uspjeli uskladiti i na kraju je to sve dobro funkcioniralo.
– Kada su se djeca vratila u školu, vidjelo se da im nedostaje redoviti rad. Epidemiološke mjere nas sprječavaju da radimo punim kapacitetom jer puno vremena trošimo na pranje ruku i zaštitu tako da radimo ono najosnovnije što treba kako bi djeca ostala u formi da dalje nastave raditi i učiti. Ovo nas je naučilo da se svi skupa možemo lakše prilagoditi promjenama, a u ovom vremenu mislim da je to vrlo važno – zaključila je Knez.
