“Priča koja je toliko dobro ispričana da postane stvarna” značenje je pseudonima Goya pod kojim stvara 32-godišnja Koprivničanka Ivana Toth.
Njeni murali krase zidove iza Kina Velebit, dvije kućice u Kampusu, zid jednog koprivničkog kafića krasi njen crtež bicikla, ograda dvorišta obiteljske kuće također joj je poslužilo kao slikarsko platno, a svaka boca, kamen, tenisice, kazeta ili svijećnjak koji joj dođu u ruke dobiju novo ruho.
Ova mlada Koprivničanka završila je srednju školu za hotelijersko-turističkog tehničara, zadnjih 10-ak godina većinu vremena radila je administrativne poslove, a trenutno traži posao. Ivana kaže da se strast prema slikanju, odnosno crtanju javila prije otprilike pet godina kad je tražila neki oblik opuštanja od posla.
– Budući da sam dosta radnog vremena provodila u brojkama i pred kompjuterskim zaslonom, nekako mi je najviše godilo odmarati kroz kreativno izražavanje. Moglo bi se reći da sam se s umjetnošću počela baviti kao oblikom meditacije – rekla je Ivana.
Dodala je da je potpuno samouka, a od radionica je jedino pohađala onu o linorez tehnici u sklopu radionice održane u FUNK-u prošle godine. Ističe da je najviše učila promatranjem tuđih radova, tehnika i kroz razgovor s drugim umjetnicima.
Njen zadnji veliki mural je onaj nastao u koprivničkom Kampusu u sklopu SAF-a.
– Ovo mi je bilo treće gostovanje na SAF-u, najdraže do sada. Prošle godine sam također oslikala jednu kućicu u Kampusu i godinu prije toga dva zida u dvorištu koprivničkog kina. Ove godine sam isto izabrala odraditi cijelu kućicu i to je bio popriličan zalogaj. Motivi su mi bili šuma, točnije čudnovata šuma isprepletena psihodeličnim šumskim stanarima. Miješala sam boje živo i veselo kako bih više dočarala razigranost mog murala. Inspiracija su mi bili razni stariji crtići i pokoji lik iz moje mašte. Željela sam dovesti više igre i pozitivniji ton okruženju kroz neobičnost detalja – objasnila je Ivana.
S obzirom na to da je samouka, napominje kako nije bila previše ograničena s tehnikalijama kako se nešto zapravo radi pa su joj upravo improvizacija i eksperimentiranje bili najbolji prijatelji.
– Oslikavala sam sve, svim tehnikama. Najdraži predmeti koje volim oslikavati su zidovi, drveni objekti, ploče, staklene boce, kazete i svijećnjaci. I dalje eksperimentiram pa je moguće da se lista i proširi s vremenom – istaknula je Ivana.
Napomenula je da inspiracija ponekad dođe iznutra, a nekada izvana.
– Nekad mi je najteže stati dok krene pa oslikavam danima sve oko sebe. Ne bih to nazvala svojom sigurnom zonom, pogotovo ako oslikavam nešto što bude viđeno. Zapravo sam jako ranjiva i osjetljiva tada, čini mi se kao da ne postoji ni ruka koja crta niti um koji stvara, već djelo samo nastaje kroz izražaj. Iako djelujem jako mirno i fokusirano, najčešće sam u valu emotivne energije. Sklona sam spontanom stvaranju, ali ako me netko traži nešto specifično nije mi problem stvarati u trenutku. Proces stvaranja donosi sa sobom i puno balansa. Koliko god se ono shvaćalo kao igra, istovremeno zahtijeva dosta discipline i fokusa. Uvijek se ruka i um počnu svaditi jer um ima svoj tijek, a ruci se zna požuriti, pa sam kroz slikanje razvila i puno strpljenja i mirnoće u radu – naglasila je Ivana koja je oslikala i ogradu dvorišta obiteljske kuće.
Ističe da je koristila tonove plave boje, a ovo djelo prikazuje more.
– Bila sam jako zahvalna svojoj obitelji koji su mi uz dečka Denisa najveća podrška općenito, a pogotovo što se tiče moje strasti za slikanjem pa sam odlučila pokazati tu zahvalnost oslikavanjem – kazala je.
Osim slikanja Ivana se rekreativno bavi yogom, voli voziti bicikl, plesati i šetati prirodom s dečkom i psićem Flekicom. Voli pjevati, a zanima ju i sviranje. Velika je filmofilka, ljubiteljica glazbe i zanimljivih knjiga.
Što se tiče planova, Ivana napominje da uživa u tome kako trenutno uživa u svemu što ima i radi.
– Tražim posao i nadam se da ću ga uskoro i pronaći. Slikanje bude uvijek prisutno u mom životu, neovisno koliko ću slobodnog vremena imati. Kada bih tako mogla zarađivati za život ne bih uopće imala osjećaj da radim. Bilo bi to jako lijepo. No, bojim se da ne bih tako mogla zarađivati dovoljno, pogotovo ako bih se htjela skrasiti i imati djecu. Htjela bih ostati u Koprivnici, sviđa mi se ovdje – zaključila je Ivana.
