Piše Goran Čičin-Mašansker za Koprivničku sportsku povijest.
Ždrijeb Intertoto kupa odveo je nogometaše Slavena Belupa u Albaniju na uzvratnu utakmicu s Vllaznijom iz Skadra. Bila je to idealna prilika za reportažu iz zemalja koje vjerojatno ne bismo tako skoro posjetili kao turisti. Farmaceuti su unatoč porazu od 1:0 izborili plasman u 3. kolo Intertoto kupa, gdje će igrati sa slovačkim Spartakom iz Trnave.
Put zrakoplovom od Ljubljane do Podgorice trajao je oko sat vremena. Po dolasku u glavni grad Crne Gore, brzo smo obavili carinske formalnosti i autobusom krenuli u centar grada. Igrači, članovi Uprave, gosti Belupa i novinari smjestili su se u Hotel Crna Gora, luksuzno zdanje s četiri zvjezdice. Zašto Podgorica? Odgovor je veoma jednostavan – uvjeti u Crnoj Gori ne mogu se uspoređivati s onima u Albaniji, a navodno u Skadru ne postoje ni smještajni kapaciteti koji bi mogli udovoljiti našim potrebama.
Momčad je poslijepodne odradila trening na igralištu Zete u blizini Podgorice. Bio je to pametan potez, jer je izbjegnuto dugo i naporno putovanje u Skadar, gdje je prvotno bio predviđen trening. Za to vrijeme veći dio ostatka ekspedicije uputio se na izlet u Albaniju i na Skadarsko jezero, ponajveće u Europi.
Kako smo imali jedinstvenu priliku vidjeti dvije države, porazgovarali smo i s domaćim ljudima kako bismo stekli dojam o tome kako se tamo živi. Naš vozač Zdravko Zeković zvani Miško, privatni autobusni prijevoznik iz Nikšića, pristao je na ‘informativni razgovor’ u kojem smo pokušali doznati malo više o crnogorskoj sadašnjosti.
Izabrali smo smještaj ovdje u Podgorici. Jesmo li pogriješili?
– Vjerojatno niste. Teško je uspoređivati Crnu Goru i Albaniju, ipak su to dvije različite kulture, dva različita naroda. Koliko sam čuo od vašeg vođe puta, jedini luksuzniji hotel u Skadru navodno nije imao dovoljan kapacitet da vas sve primi, pa vam je ovo bilo jedino rješenje. Sam put do Albanije je ‘kaos’. Šta ja znam, kod nas je loše, ali kad vidimo, kako je kod njih, mi smo na konju – nasmijao se duhoviti Miško.
Kako se danas živi u Crnoj Gori?
– Dosta teško. Otkad je euro uveden kao službena valuta, cijene su postale visoke, plaće su dosta niske, ali nekako se preživljava. Dosta nas je pogodilo uvođenje eura, jer su se cijene izražene u njemačkim markama pretvorile u cijene u eurima, a plaće su ostale iste.
Kolika je prosječna plaća?
– Prema posljednjim statistikama, oko 160 eura. Naravno, ima i većih i manjih.
Crna Gora je, vidimo, u dosta elemenata prilično samostalna?
– Još smo formalno u zajednici sa Srbijom, ali to su ipak dvije države, svaka ima svoju carinu, valutu i mnoge specifičnosti.
Živi li se ipak danas malo bolje nego prije pet ili deset godina?
– Teška su vremena bila i onda i danas. Kod nas ti je sistem – imaš plaću 200 eura, trošiš 400, a ni sam ne znaš odakle ti toliko. S obzirom na to koliko se radi, živi se solidno. Ne možemo previše kukati, svugdje je teško. Bit će bolje, barem se nadamo.
Koji su ekonomski aduti Crne Gore?
– Pa, jedino taj turizam. U svim tvrtkama je provedena privatizacija, dosta je radnika ostalo bez posla, sve je teže i teže. Ipak, ima i nešto stranih ulaganja.
Kakav je vozni park?
– Možda deset posto ljudi vozi dobre automobile. Sve što zapad izbaci kao škart, za nas je solidno. Ne možemo baš kupovati aute na kredit, koliko novaca imaš u džepu, takav auto voziš.
Prvi dojmovi o Podgorici su nam pozitivni, a kako je u ostatku države?
– Podgorica je ipak Podgorica, dosta se ovdje ulaže, a sjever je zapušten u svakom pogledu, sve se događa u glavnom gradu. Konkretno, ja živim u Nikšiću, tamo se baš ništa ne događa.
A postoje li kontakti s Albanijom?
– Crna Gora ima sa svim državama dobre odnose, a kontakti između dva naroda nisu previše intenzivni. Teško je uspoređivati razinu naše i njihove kulture, većina albanskih stanovnika je polupismena ili nepismena, žive u sirotinji i bijedi. Kod njih cvjeta šverc i trgovina drogom, a jedino lijepo što sam vidio u Skadru je stadion. Po ulicama prašina, smeće, pravi kaos – zaključio je svoju priču vozač Miško.
Subotnju večer proveli smo na terasi našega hotela, koji je očito jako popularan u Podgorici. Naime, terasu smo dijelili s književnikom Jevremom Brkovićem, bivšim crnogorskim disidentom koji za doba Miloševićevog režima nije bio poželjan u domovini.
Vremena su se ipak promijenila, i sadašnja mu je vlast sklona. U to smo se uvjerili iste večeri, kad je na terasu hotela svratio i crnogorski premijer Milo Đukanović sa suprugom. Stigli su u pratnji trojice diskretnih tjelesnih čuvara, a Đukanović se prvo srdačno pozdravio s Brkovićem. Premijer i supruga zadržali su se dulje vrijeme na večeri, a novinarska ekipa iz Hrvatske može se pohvaliti da je kvalitetu Nikšićkog piva isprobavala u visokom društvu.
Kad se spomene Đukanovića, neizbježna je asocijacija na aferu koja ga je povezivala sa švercom velikih količina cigareta. U Podgorici je i danas moguće kupiti duhanske prerađevine na crno, mladići s različitim asortimanom cigareta šeću ulicama i povoljno ih nude prolaznicima ili gostima kafića.
Nedjeljno prijepodne provodimo na kavi i u kratkoj šetnji Podgoricom. Razgovaramo s dvojicom mladih policajaca.
– Teško se živi, nema narod para – poručuju uglas.
Zajedno promatramo svadbenu svečanost, prilazi veseli svat s bocom rakije.
– Popijte, ljudi! – veselo nas nudi.
Vrijeme brzo prolazi i bliži se i polazak prema Albaniji. Napuštamo Podgoricu i odmah nam je jasno da smo do sad zapravo boravili u metropoli, iako grad ima tek nešto više od 100.000 stanovnika. Cesta se opasno sužava, ulazimo u brdovite predjele, s desne strane puca pogled na Skadarsko jezero, jedno od najvećih europskih jezera. Stižemo do granice Crne Gore i Albanije, čeka nas zanimljiva slika. Desetak Mercedesa, uglavnom starijeg datuma proizvodnje, čeka na prijelaz u Albaniju. Mercedes je zakon, vozi ih većina Albanaca. Nismo previše čekali na prijelaz, obje granice prolazimo za pola sata. Vozač Miško morao je Albancima platiti 80 eura za ulazak autobusa u njihovu zemlju. Cesta je katastrofa, rupa na rupi.
Na albanskoj strani čeka nas policajac na motociklu, koji razmiče na stranu ostala vozila, kako bi naš autobus mogao proći. Krave i ove na cesti ovdje su uobičajeni folklor, a zanimljivo je da na svakih 200-300 metara nailazimo na benzinske crpke, koje nude super i dizel. Ostale vrste goriva nisu previše važne. Postoji i objašnjenje, jer nafta i plin spadaju u prirodne izvore. U moru skromnih kućeraka ima i nekoliko lijepih, novih kuća. Dio ljudi očito živi malo bolje.
Nekoliko podataka o samoj Republici Albaniji. Između 1990. i 1992. godine okončana je 46-godišnja komunistička diktatura i uspostavljena je višestranačka demokracija. Tranzicija je išla teško, zbog visoke razine nezaposlenosti, raširtene korupcije, skromne infrastrukture i jakih kriminalnih organizacija povezanih s visokim državnim dužnosnicima.
U Albaniji su ljeta vruća i suha, zime vjetrovite i s dosta padalina. Većinu površine čine brda i planine, osim na području uz Jadransko more. Stanovnika je nešto više od 3,5 milijuna, od toga je 95 posto Albanaca, Grka ima tri posto, a ostalih je dva posto.
Prevladava poljoprivreda sa 49 posto, industrija čini 27 posto, a usluge 24 posto BDP-a. Prema podacima CIA-e, čak 30 posto stanovnika živi u siromaštvu. Nezaposlenost je službeno 15,8 posto, ali neke procjene kreću se i do 30 posto radno sposobnih ljudi bez zaposlenja.
Fiksna telefonija je prilično nerazvijena, postoji 240.000 linija u upotrebi, dok je mobilnih priključaka znatno više, čak 851.000. Postoje svega tri TV-postaje, 19 je radijskih, od toga samo četiri na UKV području. Internetom se koristi samo 17.000 ljudi.
Sam Skadar, grad bogate povijesti sa 120.000 stanovnika, djeluje apokaliptično. Sve je dosta zapušteno, asfalt je nepoznata kategorija, prašina na ulicama ‘ubija’ se polijevanjem vode, a za gomile smeća nikoga nije previše briga. Utakmica Vllaznije i Slavena Belupa ovdje je glavni društveni događaj, najavljen na velikim platnima razapetima na nekoliko mjesta u glavnoj ulici. Stadion Loro Borici je najbolja građevina u Skadru, u njegovoj su izgradnji pomogli vlada i nacionalni nogometni savez, i to jedan od dva stadiona koji ima dozvolu UEFA-e za odigravanje međunarodnih utakmica.
Na susretu Vllaznije i Slavena okupilo se oko 8.000 ljudi, nogomet je za njih jedna od rijetkih radosti. Dolazak predsjednika kluba, koji je ujedno i ‘glavna faca’ u gradu popraćen je ustajanjem gledatelja sa svojih mjesta, pljeskanjem i glasnim odobravanjem. Rani pogodak domaćih zapalio je i publiku, koja je svaku opasniju akciju popratila vikom i uzdasima.
– I kad je lopta otišla par metara od gola, naježio sam se od huka s tribina – rekao nam je Slavenov vratar Robert Lisjak, junak utakmice u Skadru.
U Skadru se za novinare iz Hrvatske brinuo Omer Strinić, novinar koji 42 godine prati sportska zbivanja, a roditelji su mu rodom iz Podgorice. On je časnik za medije Vllaznije, bio je i u Koprivnici, oduševljen je našim gradom do kojeg su Albanci 23 sata putovali autobusom.
Upitali smo ga kako se živi u Albaniji.
– Ljudi rade, oni koji su zaposleni, a dosta ih je i bez posla. To je kod nas borba za život. Netko živi bolje, netko malo lošije, ulaže se mnogo napora kako bi se preživjelo – kaže Omer Strinić.
U odnosu na razdoblje komunizma, živi li se bolje ili lošije?
– Postoje velike razlike u životu ljudi, tržišna ekonomija je nekome donijela bolji, a nekome lošiji život.
Stadion je velik, lijepo izgleda?
– Ponosan sam na naš stadion, koji je možda i najbolji na Balkanu.
Može primiti 15.000 gledatelja, a kad se potpuno dovrši, kapacitet će biti oko 33.000. Imamo izvanrednu publiku koja odlično poznaje nogomet – zaključio je Omer Strinić.
U Crnu Goru vraćali smo se po mraku, a tek kad smo ušli u Podgoricu, shvatili smo gdje smo to zapravo bili. Albanija – tako blizu, a zapravo tako daleko…
