Piše Draženka Kovačić.
Tradicija pješaka hodočasnika iz Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Močila duga je 16 godina zahvaljujući Goranu Biškupu koji je najprije sam istraživao puteve i prečice kojima su nekada hodočastili naši preci kada nije bilo udobnih automobila i autobusa, a vlak je bio za većinu luksuz koji si nisu mogli priuštiti.
U 16 godina taj put prošlo je mnoštvo mladih i starijih hodočasnika kako iz naše tako i iz susjednih župa koji su nam se rado priključili kako bi svi zajedno u molitvi i žrtvi predali sebe našoj Nebeskoj Majci. Okolina različito reagira na taj pothvat, neki kažu da smo ludi, drugi nam od srca požele sretan put da se sjetimo i njih u molitvama i isprate nas s kolačima i blagoslovom. Put nije lagan, traje 3 dana, ali smo svi kao jedan, dijelimo sve što imamo i pretvara se u predivnu pustolovinu.
Zašto krećemo na taj put? Svatko sa svojim mislima, nadama i životnim nedaćama. Putem smo svi jedno, dijelimo sve što imamo i pomažemo jedni drugima, istinski živimo kršćanski nauk. Svaka godina je posebna na svoj način, obilježena vremenskim uvjetima, brojem hodočasnika, kondicijom i izdržljivosti grupe.
Prijašnjih godina znalo nas je biti 30. Ove godine krenulo nas je sedmero, najmlađa sudionica ima 26 godina, a najstariji hodočasnik 56.
Krenuli smo zadnji četvrtak u srpnju u 4 sata ujutro, tako da stignemo na Mariju Bistricu prvu subotu u kolovozu, ispred druge barake na Vinici. Pomolivši se kročili smo u mrklu noć po kamenitom šumskom putu do prvog stajališta u Prkosu.
Nakon Prkosa put nas vodi prema Velikom Pogancu po asfaltu, a prije Poganca skrećemo na poljsku stazu, pa preko livada, šuma i njiva prema Vojakovačkom Osijeku. Na tom putu čeka nas prvi veći izazov, prelazak preko potoka po drvenom improviziranom mostiću koji se nekim čudom svake godine gubi po šumi radi mijenjanja okoliša, jedne godine je livada, druge žito, a ove godine strnište.
U Vojakovačkom Osijeku odmorili smo oko sat vremena da se okrijepimo i povratimo snagu te krenuli u drugi veći izazov što se tiče terena, u mjesto Kalnik. U Kalnik smo stigli oko 12 sati i ovdje je odmor trajao oko sat i pol pošto smo srdačno dočekani i pogošćeni u Kalničkoj klijeti.
Odmoreni krećemo do Gornje Rijeke, a putem u Vojnovcu čeka nas velikodušan i susretljiv domaćin Dragutin Sokač, nudi nas svojim vrhunskim vinom, sokovima i hladnom vodom. U Gornju Rijeku stigli smo oko 15 sati, nismo se dugo zadržavali pošto je dragi velečasni Vragović premješten u drugu župu.
U Pofuke smo stigli oko 17:30. Ovdje nam je nebeska pomoć itekako bila potrebna jer nas je čekala najteža etapa puta, 8 km do Bisaga, našeg konačišta. Hoda se cestom, ali radi iscrpljenosti i jednoličnog krajolika te neumoljivog sunca koje nas je pržilo cijelim putem, ovo je bio pravi pothvat. U Bisag smo stigli u 20 sati gdje nas je čekao ključ od društvenog doma, naše spavaonice, na posteljama od stolaca i vreća za spavanje. Susretljivošću i dobročinstvom domaćina Gorana iz Bisaga mogli smo odmoriti umorne i ranjave noge.
Drugi dan krenuli smo u 8 sati da bar malo izbjegnemo toplotni udar. Put nas je vodio u Bedenicu, i gle čuda! Putem prolazi automobil, staje i vozač vikne: “Pa jel’ ste to vi moji Koprivničanci?” Iz automobila izlazi naš dragi velečasni Vragović koji mijenja svog brata svećenika u Bedenici! Predahnuli smo i okrijepili se u trgovini i kafiću gdje uvijek nalazimo razumijevanje i srdačnost zaposlenica koje nam natoče hladnu vodu, najdragocjeniju tekućinu na ovoj dionici puta gdje nas dočekuju zagorski bregi i putevi gor-dol, lijeve-desne… Potom smo se popeli do crkve gdje nas je počastio zvonar po nalogu velečasnog Vragovića.
U Prepolnu, malom zagorskom seocu, kod simpatične barokne crkvice malo smo predahnuli i po znanim putevima, s vjernim pratiteljem užarenim suncem došli u Žitomir gdje nas svake godine dočekuje Rozalija Kožić i njene razigrane unučice, te nudi sve što ima u kući kako bi nas što bolje ugostila. Ispekla nam je fine štrukle, skuhala kavu i natočila mirisnu jabučnicu. Jedne godine nisu imali pitke vode i pokojni dedek je kupio galon vode samo za nas, ljudi velikog srca i dobre duše.
Iako gotovo nadomak cilju, još 9 km, čeka nas žešći uspon na brdo ponad Globočeca gdje se nalazi veliki križ, naše zadnje veće odmorište. Sada odmoreni hitamo gotovo trčeći prema Mariji Bistrici, ali moramo se zaustaviti u Globočecu kod obitelji Stjepana Jurasa koji nas dočekuju doslovce na cesti i smještaju na verandu uz bogat stol, nudeći i tuširanje, ali koliko god nam je lijepo i ugodno u njihovom društvu, nas srce i umorne noge same nose k svetištu.
Dolazak u Mariju Bistricu ne može se riječima opisati… to treba doživjeti! Sav umor, iscrpljenost, žuljevi i malaksalost briše pogled na veličanstvene tornjeve crkve Majke Božje Bistričke. Prije nekoliko godina noćili smo u šumi u šatorima koje smo također nosili sa sobom ili na klupama kod vanjskog oltara. Pošto smo ostarjeli, rezervirali smo si sobe kod gđe. Dragice Dijanić, i ona nas je srdačno dočekala i ponudila napicima. U 21 sat pošli smo na Kalvariju opremljeni svijećama i prigodnim čitanjima na svakoj postaji. Mir, snažni osjećaji i milost koja nas je preplavila ne može se doživjeti danju u buci i vrevi.
Treći dan svog hodočašća sudjelovali smo na jutarnjoj misi u samostanu sestara karmelićanki, koja je bar meni posebna, uz prekrasan pjev sestara, svečana i uzvišena.
Hvala svim hrabrim hodočasnicima i ljudima koji su nas pratili u mislim i molitvama i pozdravljali putem.
Tekst: Draženka Kovačić
Na hodočašću su sudjelovali Tihomir Gašparić, Gordana Kovač, Petra Vrbanić, Jelena Mađer, Nenad Kodrić te Mladen i Draženka Kovačić. Gulaš iz Koprivnice u Bisag dopremili su Marin Košćak i Ana Kos, i sami hodači koji se ove godine nisu mogli pridružiti hodočasnicima.
