Ukrašavanje uskrsnih jaja, pripremanje posebne blagdanske hrane, paljenje vuzmene vatre, nošenje hrane na blagoslov, vuzmena kola i matkanje, uskrsni su običaji koji se vežu uz Podravinu.
Više o njima ispričala nam je etnologinja Muzeja grada Koprivnice Vesna Peršić Kovač.
Jaje kao simbol rađanja života
– Pisanica je šarano, pisano, ukrašeno jaje, koje se ukrašavalo uoči Uskrsa. U Podravini je taj običaj zastupljen i sačuvan sve do danas. Jaje je simbol rađanja novog života pa je i njegova veza s Uskrsom neupitna – rekla je Peršić Kovač.
Jedna od najomiljenijih i najčešćih tehnika ukrašavanja u Podravini bila je pisanje pomoću voska. Ističe da se pisanice ovom tehnikom izrađuju do danas u Podravskim Sesvetama, a smatra da je Josip Cugovčan autor najljepših podravskih pisanica.
– Posebno su istaknute i lijepe strugane pisanice koje su karakteristične za područje Novigrada Podravskog, Virja i okolice Đurđevca. Ima i manje poznatih, ali vrlo lijepih načina ukrašavanja pisanica kao što je omatanje vunom ili koncem. Zatim, u Torčecu je bilo popularno jaje bojati i onda tankim kistom pomoću kiseline koje su žene zvale železna voda, skidati boju i iscrtavati prekrasne cvjetne motive. Tu je još jedna tehnika koja se i danas vrlo često prakticira, a riječ je o bojanju jaja uz pomoć ljuske od luka, uz ukrašavanje otiskom različitih biljaka, listova, cvjetova – objasnila je Peršić Kovač.
Napomenula je da se pisanice nose na blagoslov jela, a nekad su se, s obzirom na to da su bile bojane prirodnim bojama, i konzumirale.
Nije bilo darivanja posebnim darovima, djeci su se na Uskrs poklanjale pisanice
– Njihova uloga je bila ta da su se na Uskrs poklanjale djeci. Nije bilo darivanja posebnim darovima, već pisanicama. A pisanice su se poklanjale i u vrijeme matkanja – istaknula je.
Matkanje je, ističe, poseban običaj razmjene pisanica i to među djevojkama, a odvija se na bijelu ili matkanu nedjelju, a to je ona nedjelja koja slijedi nakon Uskrsa.
– Za tu prigodu izrađuju se posebno lijepo ukrašene pisanice koje su se čuvale dugo vremena, a sam običaj matkanja razlikuje se od mjesta do mjesta. U Peterancu su primjerice majke djevojkama organizirale čajanke u popodnevnim satima. Djevojke su se okupljale i uz posebnu rečenicu razmjenjivale pisanice, a nakon tog čina do kraja života su se nazivale matkama i smatrale najboljim prijateljicama, nešto poput kuma. Uvijek su se čuvale, pazile i gledale jedna na drugu u nekim slučajevima bolje nego da su sestre. U nekim mjestima pisanice su razmjenjivali mladići i djevojke i tada je taj čin znao biti i dublji od samog prijateljstva – objašnjava.
Uskrsno blagovanje nije bilo raskošno kao što smo danas navikli
Što se tiče tradicionalnih uskrsnih jela, Peršić Kovač ističe da su to tvrdo kuhana jaja, kuhana šunka, hren, mladi luk, uskrsni kruh ili peciva. U Koprivničkom Ivancu tako se pripremao kruh zbornjak, posebno ukrašen motivima vegetabilnim ili životinjskim, a u Koprivničkim Bregima izrađivalo se posebno uskrsno pecivo vrtanj i njega su često darivali djeci.
– S obzirom na to da u podravskim selima nije bilo baš pretjerano dostupna hrana, uskrsno blagovanje nije bilo raskošno kao što smo danas navikli. Ručak se sastojao od kokošje domaće juhe s domaćim rezancima, kuhane kokoši i sosa od hrena, tek ponegdje neka pečenka. Naravno i kolač od dizanog tijesta, svima dobro znana orehnjača i makovnjača.
Blagoslovljenu hranu konzumirali su ukućani, domaće životinje, a mrvice kruha posipale su se po vrtu ili cvjetnjaku
Za nošenje jela na posvetu bile su zadužene djevojke, odnosno najmlađa snaha u kući.
– One su imale posebnu košaricu u koju su na uskrsno jutro na ranu jutarnju misu pripremale hranu za blagoslov: kuhana uskrsna šunka, kuhana jaja, hren, mladi luk, malo soli i uskrsni kolač odnosno pecivo. To jelo moralo je biti pokriveno i za to su se koristile posebno lijepo izvezene ili drugom vrstom ručnog rada ukrašene krpe. Bilo je važno da je krpa najljepše ukrašena, čista, uredna, izglačana i uštirkana jer kad bi snehe došle u crkvu starije žene su po tome komentirale koja je sneha vrijedna, spretna i koja se trudi – ističe.
Peršić Kovač kaže da su nakon blagoslova i po završetku mise snehe morale žuriti kući jer se vjerovalo da ona koja prva stigne, odnosno ona koja je najbrža, takva će biti i u poslu.
– Kad se jelo donijelo kući, svatko od ukućana morao je pojesti barem dio, a dio blagoslovljenog jela davao se stoci, blagu, kokošima, domaćim životinjama, a čak i one mrvice koje bi ostale od blagoslovljenog kruha ili peciva su posipane po vrtu ili cvjetnjaku jer se vjerovalo da će na tom mjestu niknuti cvijeće koje su u Podravini zvali božje droptinjiče. I po tom stavu se vidi koliko je hrana nekad bila dragocjena i s koliko poštovanja joj se pristupalo – zaključuje.
Vuzmeno kolo bilo je prva prilika za veselo druženje nakon Korizme
S obzirom na to da je Uskrsu prethodilo razdoblje Korizme, 40-dnevno razdoblje kada se nisu organizirale nikakve veselice, okupljanja, pjesma i ples, Peršić Kovač ističe da je vuzmeno kolo bilo prva prilika kada su djevojke i mladići mogli pokazati određeno veselje i komunicirati u opuštenom okružju.
– Najčešće su se odvijala već nakon poldanje uskrsne svečane mise i to ispred crkve. To su bila šetana, pjevana kola, najčešće bez glazbene pratnje. U nekim mjestima vuzmeno kolo se moglo odvijati i u popodnevnim satima, kada bi se stanovnici nekoliko ulica okupili na raskrižju ili na nekom trgu u selu i plesali su kola, družili se, razgovarali. Vuzmena kola plesala su se i na uskrsni ponedjeljak, te na bijelu ili matkanu nedjelju – kazala je etnologinja.
Vuzmeni krijes ido današnjih dana pali se i u Koprivnici
Još jedan od običaja koji je karakterističan za Podravinu, a osobito za Koprivnicu, je uskrsna vatra ili vuzmeni krijes, napominje Peršić Kovač.
– Sve do danas običaj paljenja vuzmenog krijesa održao se u prigradskim naseljima Draganovec i Starigrad. Večer uoči Uskrsa, na Veliku subotu stanovnici pale uz rub ulice ili uz potok nekoliko vatri, okupljaju se, druže, i tako čuvaju svoju kulturnu baštinu – zaključila je.
