Glazbenica Romana Pavliša i video umjetnik Dinko Šimac svoj zimski odmor željeli su provesti na nekom toplom mjestu poput Španjolske ili Tajlanda, no put ih je ipak na 10-ak dana odveo u Šangaj. Nasreću, vratili su se prije pojave zloglasnog koronavirusa pa smo bez straha i s velikim užitkom popili kavu s njima i uživali u njihovom doživljaju Šangaja.
– Prosinac mi je jako stresan, baš kao i Dinku. Odlučili smo da ćemo otputovati kad meni završe sve gaže i koncerti. S obzirom na to da ja nisam imala nikakav nastup za doček, novu godinu smo željeli dočekati izvan Koprivnice. Tražili smo letove, upisali od Hrvatske bilo kuda, usredotočili se na najjeftinije – rekla je Romana.
Dinko je dodao da su razmatrali Indoneziju, no trebali su presjesti u Šangaju i tamo provesti 12 sati pa su se zapitali zašto jednostavno ne bi tamo i otišli.
– Zvučalo nam je privlačno iako nije baš grad za odmor. Spontano smo kupili karte dva tjedna prije odlaska. Meni je to bilo super jer sam nekad studirala kineski jezik – istaknula je Romana i dodala da su prvih devet dana isplanirali kod kuće.
Kao da su upali u kakav SF film
Ono što ih je prvo začudilo, a kasnije im ulijevalo sigurnost u gradu od 24 milijuna stanovnika, jest stalna prisutnost policije. Dinko je naglasio da su ga oduševile uređenost i strogi red i to je njima kao posjetiteljima bilo zanimljivo, no da žive tamo, vjerojatno ne bi tako mislili. Ističu da je svaki centimetar pod video nadzorom, policija ima vozila nalik reportažnima s 10-ak kamera koje se vrte u svim smjerovima, a unutra ekrane na kojima sve prate, kamere su na svakom semaforu i zgradi. No unatoč tome, strah nije bio prisutan, već su se osjećali sigurno, kao da ih netko uistinu čuva. Primjerice, dok su kupovali kartu za vlak za mjesto koje je udaljeno 30-ak kilometara prolazili su proceduru kao na aerodromu: morali su predati putovnicu, njihovo ime upisivalo se na kartu, prošli su tri provjere. Uz to, vozili su se u vlaku koji levitira na magnet.
– Taj vlak je baš njihov izum. Ide do 450 kilometara na sat, nema trenja, naginje se u zavoju, doslovno leti, a 30 kilometara prešli smo za sedam minuta – objasnila je Romana.
Činilo im se kao da su ‘upali’ u kakav SF film.
– Sok na automatu plaćali smo licem. Očitaju lice i skinu novac s kartice. Na taj način kupuje se i karta za vlak ili lunapark – kazao je Dinko kojeg je između ostalog oduševio Muzej tehnologije i znanosti. Napomenuo je da je sve puno robota, umjetne inteligencije, roboti svih primjena su pokazni.
Romanu je pak fascinirao dio sa životinjama.
– Po kontinentima imaju složene preparirane životinje i vegetaciju, čak su i klimu kontinenta ostvarili. Kinezi sve što rade mora biti najbolje, u svemu moraju biti rekorderi, sve mora biti najveće i najbolje i jako su ponosni na to. A, tako im i atrakcije djeluju – napomenula je Romana.
Grad svjetla i tame
Jedna od takvih atrakcija je i Šangajski toranj visok 632 metra i ima 128 katova.
– U jednoj zgradi je sve: od hotela, stambenih prostora do visećih vrtova, restorana, šoping centra, kao da si u njega stavio jedan mali grad – istaknuo je Dinko.
Napomenuo je da, i dok s jedne strane stoje ekskluzivne i otmjene zgrade s dizajnerskim trgovinama, samo nekoliko koraka dalje vidljiv je onaj stereotip siromašne komunističke zemlje: sporedna ulica s malim stanovima od 8 do 12 metara kvadratnih, s kojih ujutro skidaju vrata i pobacaju van stvari koje prodaju, a navečer tročlane i četveročlane obitelji spavaju po podu.
– Šangaj se među mlađim generacijama naziva grad svjetla i tame. Blještavilo i glamur, a napraviš jedan korak u stranu i vidiš siromaštvo. Šangaj je 1990-ih imao šest milijuna stanovnika, a danas ih je 24 milijuna pa su odlučili maknuti siromahe iz grada: ili im nabave stan ili im daju otprilike tri milijuna kuna da sami kupe. Neki su sretni, a neki tužni jer se ne mogu odmaknuti od toga. Svaki siromah je preponosan što je Kinez. Općenito, nisu oni nesretni, važno je da je njihova država sretna – objasnila je Romana i dodala da je državna propaganda vidljiva na svakom koraku. Primjerice, u metrou i hotelu su televizori na kojima se vrte spotovi smetlara kako veselo plešu s metlama, biznismena s aktovkama, uglavnom svi imaju istu koreografiju i zastavice svoje države.
Još jedna od stvari koja pada na pamet kada se kaže Kina su ogromne gužve na ulici, no Romana i Dinko kažu da tome baš i nije tako.
– One gužve koje smo očekivali baš i nema, vide se u metrou i to dok je “rush hour”. Tada se slijevaju rijeke tisuća i tisuća ljudi. No, posvuda su redari koji usmjeravaju, imaju megafone, viču na kineskom, ni slučajno nitko ne smije stati, svi se redaju pred vlak, slažu, imaju točno određene linije kuda dolaziš, kuda izlaziš – kazao je Dinko.
Čudna prehrana – u Šangaju nema vegetarijanske hrane ni piletine
Predrasuda s kojom su stigli u Šangaj jest i prehrana.
– Teško mi je bilo prehraniti se jer sam vegetarijanka, a tamo nema vegetarijanske hrane. To me začudilo. Očekivala sam wok svih vrsta s povrćem. Sve jedu jušnato, a misliš si da sve pripremaju u woku. Iznenadilo me da je Šangaj specifičan po tome, a u svakom jelu su junetina i svinjetina. Čak imaju slatkiše od govedine, riblje glave za grickanje. Potrošili smo toliko kilometara da nađemo meni nešto za pojesti. Najviše sam se hranila u budističkim hramovima, jer budisti imaju u svakom hramu restoran, a oni ne jedu meso – objasnila je Romana.
Dinka je pak začudilo to što nema piletine:
– Čudno je to jer po Zagrebu obožavamo jesti azijsku kuhinju, imaju vegetarijanske varijante. Uglavnom jedem s piletinom, a u Šangaju ništa od toga. Njihov “street food” su tri raka na štapiću ili lignje koje peku pred tobom.
Fascinantne oaze prirodnih ljepota i budistički hramovi
Ono što ih je pak fasciniralo su male oaze prirodnih ljepota u ovom velikom gradu.
– Usred grada naiđeš na predivne vrtove iz dinastija. To su vrtovi kroz koje hodaš po tri sata, prepuni mostića i jezeraca. Baš nekako za opuštanje. Posebna atmosfera je i u budističkim hramovima koji su me oduševili – zaključila je Romana.
Cijelim putovanjem Romani i Dinku ispreplitali su se sivilo i blještavilo i to im je kao posjetiteljima bilo vrlo zanimljivo promatrati.
– To je definitivno utjecalo na perspektivu. Dok si u takvom gradu, vidiš to sve, vratiš se doma, drugačije razmišljaš i mislim da je to najveća vrijednost putovanja – zaključio je Dinko.
Doček u ‘šangajskoj Tkalči’
U Šangaj su Romana i Dinko stigli na staru godinu.
– Nigdje nije bilo javno objavljeno gdje ima kakav događaj. Vlada takve stvari skriva jer bi se na jednom mjestu moglo skupiti jako puno ljudi, a grad ne može podnijeti takav doček. Nismo mogli naći gdje ima kakav vatromet ili nešto, a na kraju smo naišli na informaciju da nisu imali novogodišnji šou s vatrometom nego s rojem usklađenih dronova koji slažu 3D oblike. To su napravili 27. prosinca baš zato da se ne skupi previše ljudi – kazao je Dinko.
Romana je napomenula da im doček i nije bio baš spektakularan, jer Kinezi svoju Novu godinu slave kasnije.
– Našli smo neki craft kafić, svirao je bend iz Rusije, ništa posebno, malo smo pili pivu i odbrojavali. U toj ulici nismo dobili šangajski štih jer ulica izgleda jako europski, kao zagrebačka Tkalča, ali još puno manja – objasnila je Romana.
