U modernom vremenu prepunom izazova koje život stavlja pred nas, vrlo često zaboravimo upravo na iskonske vrijednosti Božića. Božić je blagdan u kojem slavimo rođenje Isusa Krista, blagdan u kojem nam novorođeni Isus donosi vrijednosti milosrđa, pomaganja i širenja ljubavi.
Često smo šokirani prizorima koji nam dolaze iz nekih ‘udaljenih’ krajeva i poželimo pomoći djeci koja su neuhranjena, gladna i žive u siromaštvu. Postoji način kako svi možemo to učiniti uz vrlo malo odricanja.
Udruga Zdenac – Pokret Misionara Milosrđa je neprofitna organizacija civilnog društva osnovana 2003. godine koja svoj rad temelji na kršćanskim vrijednostima. Osnovana je na inicijativu časne ceste i misionarke Ljilje Lončar s ciljem pomaganja najpotrebitijima u Hrvatskoj i zemljama Trećeg svijeta. Udruga svoje aktivnosti promovira u župama diljem Hrvatske. Donosimo vam intervju sa sestrom Ljiljom.
Sestro Ljilja, koja je glavna misija Udruge Zdenac?
– Pomaganje je znak djelotvorne ljubavi čovjeka prema čovjeku. Ponekad nismo svjesni da je svako malo dobro djelo, pa čak i ona najmanja financijska pomoć nekom djetetu ili čovjeku produžila život. Nije nužno da to uvijek mora biti pomoć u naravi. Svatko doprinosi prema svojim mogućnostima, znanju, zvanju i poslanju.
– Ništa ne moramo osim (a to je i misija Zdenca) činiti sve po uzoru na Isusa Krista iz Nazareta, nasljedovati Ga kao čovjeka. Isus Krist, Sin Božji, došao je k nama kao čovjek da bi mi preko Njega kao tjelesnog bića, znali kojim i kakvim putem moramo ići da bi narasli do Neba.
Koji je najaktualniji projekt koji Zdenac provodi i čini li Vam se da se usprkos teškom vremenu krize i velikog siromaštva u kojem se nalazi sve veći broj stanovništva ostvaruje vizija Zdenca?
– Ovoga puta sa mnom je u Tanzaniji bila i volonterka Zdenca Anđela Salapić. U Tanzaniji radimo s 250-tak djece na području Barali. Djelujemo na dva mjesta. Jedno je Ujewa, drugo je pleme Masai u Savana Manawala. Osim ta dva mjesta pomažemo jedno sirotište u regiji Songea Chipole. U njemu se nalazi 75 siročadi različite dobi.
– Započeli smo novi projekt pod imenom ‘Hostek Parish-Zdenac’, ženski đački dom za 45 učenica od 13-17 godina. Tu će biti smještene djevojčice koje nemaju jednog ili oba roditelja. Za njihovo poučavanje, zadužena je profesorica kemije i biologije Avangelica kojoj pomaže učenica Anna Nqwale. Ona je od najranijeg djetinjstva (svoje šeste godine) u programu Zdenca kao kumče. Na početku joj je oko svega pomogla Ivana Parlov osnivateljica Kolajne ljubavi. Anna se obrazovala u školi Svete Ane koju vode sestre Indijke, uz koje je Anna naučila govoriti engleski jezik kojem će učiti djevojčice u ovom Programu Zdenca.
Na koji način svatko od nas može realizirati kumstvo?
Kako bi omogućili školovanje, životno-praktični i duhovni odgoj djevojčica uključenih u Program, uz potporu svećenika obnovljen je đački dom koji je smješten u kontejnere. Radovi su još u tijeku radi ograničenih mogućnosti. Ovog časa privedena je kraju prva etaža koja je spremna prihvatiti 20 učenica i njihove učiteljice-odgojiteljice. Troškovi školarine i plaće za dvije odgojiteljice-učiteljice godišnje iznose 300 eura po djetetu. Kako većina njih nema oba roditelja netko se od vas već i ovog Božića može odlučiti uzeti pod svoje okrilje kao kum ili kuma te omogućiti pravu školu za život koja je ovoj djeci jedini spas iz bijede i mogućnost za neko bolje sutra. Da nije bilo kumstva za Annu tko zna gdje bi i da li bi Anna danas mogla svjedočiti veličinu Božje ljubavi preko čovjeka. Kumstvo u obliku školarine se može realizirati u tri rate. Do Nove godine prva, druga uoči Uskrsa te treći dio do Velike Gospe.“
Bili ste u Tanzaniji i Venezueli, možete li čitateljima približiti na koji način se sve pomaže djeci iz sirotišta?
– Sada ukratko. Naši volonteri i misionari kroz poduke koje traju u vrijeme školskih praznika, brinu i skrbe za prosječno 120 djece koja su iz okolnih mjesta. Program traje tri sata dnevno. Poučavaju ih o higijeni, lijepom ponašanju, predmetima koje uče i u kojima ne mogu savladati program, te brojnim drugim vještinama potrebnim za život s kojima se djeca susreću jedino ovdje.
– Tu se ni jedno dijete ne osjeća odbačeno nego prihvaćeno. Ovdje svako dijete osjeća da je nekome do njega zaista stalo i da je važno. Na kraju poučavanja djeca dobiju kuhani obrok. On je najčešće najveća motivacija i nagrada što su tu, jer kod kuće mnogi od njih nemaju što jesti. Postotak smrtnosti od posljedica gladi je velik. Svaki obrok u prosjeku košta oko sedam kuna, ali ovdje hranu koju moramo kupiti nema dovoljno i teško se do nje dolazi. Često ni sami ne znamo kako prežive od mjeseca do mjeseca. S druge strane uz Božju pomoć i pomoć ljudi uspijevamo im pomoći. Na kraju dana neprocjenjiv dar je mir srca koje se daje za tu djecu i zagrljaj zahvalnosti. Za samo jedan obrok na dan.
Vaši volonteri rade s posebno osjetljivom skupinom mališana. Koliko je to teško i izazovno?
– Djeca s kojom Zdenac radi su uglavnom ostala bez roditelja koji su ili umrli ili su se rastali. Žive kod bake ili su ostavljena nekome od rodbine. Često su djeca prepuštena samima sebi i ostatak vremena koje nisu u školi ili kod nas – žive na ulici. Duboko su svjesni da su teret drugima i samima sebi te imaju vrlo negativnu sliku o sebi – da ne vrijede, ostavljeni su, siromašni, nepotrebni ikome. To često dovodi do loših uspjeha u školi.
– Svjesni te njihove teške psihološke stvarnosti, naši volonteri se dodatno posvećuju radu s njima kako bi im, koliko je to najviše moguće pokušali vratiti samopouzdanje. Desetak volontera svaki dan roditeljskim pristupom odgoja mališane kroz ljubav i prihvaćanje, nanovo izgrađivati dijete „iznutra“. Nakon praznika, nastavlja se program subotom gdje se u kontinuitetu prati svako dijete, motivirajući ga i učeći da savladava sve prepreke i loše uvijete gdje ga je život stavio. Osim subotnje poduke, odgojitelji – volonteri Zdenca odlaze u škole i obitelji te djece da ga sa svih strana potiče i prati u njihovom napredovanju i rastu u dobi, mudrosti i milosti.
Sestro Ljilja, blagdan je Božića. Rođenje djeteta Isusa i koliko god da je on nekada skroman, najljepši je na svijetu. Kao misionarka koja je svoj život odlučila posvetiti najpotrebnijima, što smatrate važnim reći u vrijeme u kojem smo često zaslijepljeni materijalnim i ne vidimo najvažniji smisao Božića.
– Roditelji, vi ste prvi primjer i prvo svjedočanstvo ispravnog kršćanskog života svome djetetu. Od vas ovisi čega će se vaše dijete sjećati vezano uz Božić. Hoće li se sjećati jurnjave po robnim centrima i blještanja svjećica, prepunih trgova koji miriše na kobasice i kuhano vino, ili će se sjećati zajedničkih večeri u tišini doma u kojem se ugase svjetla, i tihe noći u domu u koji će se unijeti Božić kada se kroz prozor oglase zvona. Hoće li se sjećati zajedničkog odlaska na polnoćku i kolača koje ste zajedno nosili bolesnima u susjedstvu. Hoće li se sjećati vas kako tipkate po mobitelima ili kako ste zajedno sjedili i slušali božićne pjesme i zahvalili se Gospodinu na još jednom zajedničkom Božiću kojeg ste dočekali. Ili će netko od obitelji biti na terasi nekog kafića dok ga ostatak obitelji čeka da se vrati.
– Prijeko je potrebno obnoviti unutarnje krjeposti. Obnoviti ono dobro i lijepo iz ‘starih vremena’. Vratiti poštovanje mlađih prema starijima. Vratiti molitvu u domove. Tako ćemo vratiti i mir u srce.
– Božić je pravo vrijeme za novi početak. Po našem rođenju i krštenju, u nama kola i krv Isusa Krista, jer svi smo djeca istog Oca. Isus Krist je naš ko’d i gen. Prisjetimo se toga svaki puta kada zaboravimo kako treba ljubiti i naše neprijatelje i progonitelje. Ne svojom snagom. Snagom Isusa u nama. To je naša karizma.
– Na kraju… postaneš li kum ili kuma, dobročinitelj ili Misionar Milosrđa postaješ puno više od toga. Svjetlo svijeta i sol zemlje! A takvo Svjetlo koje će svijetliti u tebi sjaji više od sveg blještavila koje danas gledamo.
