Koprivnička umjetnica Gordana Špoljar Andrašić publici se predstavlja ciklusom radova Izgubljeno/a u vremenu.
Radovi izloženi na zidovima Sveučilišta Sjever posvećeni su upravo Koprivnici koja slavi svoj 663. rođendan, ističe Špoljar Andrašić.
– Radovi kojima se predstavljam na izložbi, nastavak su mog kompleksnog bavljenja prošlošću – vlastitom, obiteljskom, zavičajnom i naposljetku univerzalnom. Medij crteža koji je najzastupljeniji u radovima, predstavlja svojevrsni povratak na srž kreativnog procesa i njegovog svođenja na krajnje reducirani sudnos ne boja bjeline i crnog traga olovke, a koji se proteže od apstrahiranih prikaza pa sve do fotografski preciznih prikaza arhitektonskih elemenata, ulica ili detalja koje vidimo na prikazima Grada.
Crteži povezani u kolaž čine cjelinu, a kako ističe Špoljar Andrašić svaki je – prekriven slojevima svilenog papira, ispisan riječima ili tekstom koji se mantrički ponavlja. Svojevrsno propitivanje identiteta vidljivo je u prikazima djevojčica koje emaniraju melankolijom i nostalgičnim prizvukom , a njihovo kadriranje upućuje na mnogobrojnost datih mogućnosti, zaključuje.
Izložbu je ovih dana posjetila i pjesnikinja Božica Jelušić, čiji osvrt “O djevojčici, zecu i mjesecu na dnu pukotine” prenosimo u cijelosti:
“Izložba Gordane Špoljar Andrašić na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Bogat likovni doživljaj, osjećaj da smo na pragu neke “iskrene bajke” i da bismo, dok nas nitko ne gleda, mogli zakoračiti u tu slatku memorijsku klopku, preko ruba slike. Krupnooke djevojčice u marinericama, starmale i ozbiljne pred nevidljivom kamerom, mogle bi nas uzeti za ruku i povesti u tajni kutak kuće /slike, gdje spavaju lutke, među svilenim vrpcama, klupkima vune, zbirkom samtastih krpica i malo izgriženih pastela, koje su sve njihovo blago, sakupljeno na jednom mjestu. Saznali bismo kako se mijesi kolač od blata i pravih jaja, kakav je okus kave s dna šalice, zašto zec ima crvene oči i gdje se mjesec uvukao u pod, preko malene pukotine, probušene tankom petom.
Svijet memorije, ali i raspolućenih djetinjih vizija, bosih nogu, narozanih čarapica, zategnute kose koja se želi osloboditi u kovrčama i lebdjeti na vjetru. Skupljena usta koja su kušala ljuti umak ili gnjecavu brokulu, i mudri pogled, usredotočen na sjene po bijelom zidu, slikopis iz sporedne sobe, gdje se nešto tajanstveno događa u micanjima i pokretima odraslih kućnih bića. Iz vrta dolaze mirisni buketi sabranih godišnjih doba, a s neba padaju zvijezde. Netko djevojčici čita bajke, netko je uči udjenuti konac u iglu i prišiti otpalo puce. Sve se pamti, sve se na nekoj razini posprema, da bi jednom pod vrhom olovke ponovo oživjelo u razigranoj mreži crteža.
Postoji tu lirska struja i literarni nerv, koji će odmotati role iz povijesti duše, ostavljajući mnogo toga i za neku drugu prigodu. Jer naša slikarica voljno odustaje od “modela” i paradigme, uvijek počinjući ponovo, drugačije, iz nekog drugog kuta i perspektive. Za nju je to pitanje časti: ne ponavljati se, ne potkradati samu sebe. Ponekad pozove riječ u pomoć, šifru ili frazu, koju će višestruko ponoviti, dajući joj vrijednost mantre: ponesimo sitnozor, ako doista želimo znati što piše.Tajanstvene se stvari ne otkrivaju odjednom, niti na prvi pogled.
A potom, uronimo u mapu grada, pronađimo znakove prošlih vremena, kamena i sadrena bića na fasadama, nepostojeće kuće na starim razglednicama, začetke perivoja , škripanje velocipeda, kojega vozi gospodin pod habcilindrom, s navoštenim brkom i krutom kragnom uglednog perovođe. On slijedi gospodičnu u šuštavoj opravi u koju je zaljubljen, no njen se veliki kotač vrti malo brže, u smjeru sretne udaje i teško je dostići njezin tempo.S odruge strane slike, u poziciji “navijača”, mi dajemo dodatni sadržaj, spajamo prizor(e) u oku i izmišljamo mogući happy end, kao u starom provincijskom slikokazu.
Lijepo je vidjeti kako se duša umjetnice pred nama otvara u svojim suptilnim gradacijama i prijelazima, poput otvorene knjige. Lijepo je čitati slike i doslikavati preko njih svoje vlastite memorijske velove. Pamćenja vrijedan doživljaj, i što bi rekao Milosz: “Idiličan djetinji jezik koji uzvišeno pretvara u dirljivo”. S kapljicom drage nam melankolije, dodali bismo mi, na nekom privremenom svršetku. Do nove izložbe!
12. studenoga 2019.
Flora Green“
Izložba “Izgubljeno/a u vremenu” može se na koprivničkom Kampusu razgledati do 20. studenog, svakog radnog dana od 8 do 20:30.
