Julijana MATANOVIĆ
Zapisi internetske novakinje

 

14. rujna 2019.

„Ne mogu te prepoznati“, kaže mi Pavao dok me gleda kako hodam po našoj biblioteci. „Daj, popij čašu vode, nisi trebala ići tramvajem, zašto nisi uzela taksi“, govori mi. A ja prilazim policama i tražim Zagorku, njezin tekst „Što je moja krivnja“, tražim ga na isti način na koji alkoholičari tragaju za „unučićem“ skrivenim na dnu ladice, samo ne znaju jesu li to ladice u kojima je donje rublje, čarape ili kupoprodajni ugovori.  „Ne, ne smijem postati ogorčena baba“, govorim samoj sebi. I kad mi to zaprijeti, pročitam Zagorkin autobiografski tekst; pomaže mi bolje od sedativa i čaja za živce koji mi je poslala časna iz Posušja. Nalazim „Autobiografije hrvatskih pisaca“, i umišljam da mi postaje lakše. Tek tada govorim Pavlu što se dogodilo. Vraćala sam se iz grada sedamnaesticom. I sjedila sam. Ispred Muzeja za umjetnost i obrt u vozilo su ušle i dvije gospođe u četrdesetima. Stale su uz mene. I govorile su glasno. Vraćale su se s roditeljskog sastanka na kojem se razgovaralo o odlasku učenika u Slavoniju.  I pitale se što se ima vidjeti u toj Slavoniji. Bilo im je žao malenih koji će se na putu dosađivati. Negdje oko Ciboninog tornja shvatila sam da im djeca idu u školu s programom klasičnih jezika. E, u tom trenutku sam se počela „gnijezditi na stolici“. Osijek, Vinkovci, vučedolska kultura… Pa, gospođe, da samo vaša djeca na tom putu rasprave je li vukovarska golubica – golubica ili jarebica, i zbog čega, bilo bi dovoljno. Nekoliko sam puta poželjela podići glavu i reći im nešto, spomenuti Zlatnu dolinu, Ilok, Kozarce, Benešića, Peića, Doru Pejačević, Viktora Žmegača, Zlatka Boureka i Nikolu Andrića, i Ružičku… Nisam. Samo zbog toga da moje crveno lice ne protumače kao lice nervozne babe u godinama. Sišla sam na stanici poslije Vjesnika. I pitala se jesu li djeca koja se spremaju u Slavoniju možda učenici škole smještene u zgradi koju je svojom mudrošću, dok se gradilo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, podigao Izidor, rođen u Našicama. No hodajući prema stanu, shvatila sam da se u moju ljutnju upisuje i tuga. Upravo i zbog takvih komentara, u vrijeme kad se iz Slavonije svakodnevno odlazi, mi smo se odlučili vratiti ili doseliti u Osijek. Moj grad nije trebao raširiti ruke, trebao je samo razumjeti da je naša odluka bila i simbolički čin. Nakon što je „projekt povratka“ propao, i samoj meni teško je sebe prepoznati. A još uvijek toliko volim našu Slavoniju da bih se zbog nje svađala čak i po zagrebačkim tramvajima.

Facebook: 25 000 pregleda, 1200 lajkova, 163 komentara


Julijana Matanović (1959.) suvremena je hrvatska spisateljica, sveučilišna profesorica u miru, književna znanstvenica, kritičarka i urednica. Objavila je više romana i zbirki proze, među kojima su najpoznatiji „Zašto sam vam lagala“, „Kao da smo otac i kći“, „Bilješka o piscu“ te „I na početku i na kraju bijaše kava“. Piše i za djecu i mlade („Rečeno – učinjeno“, „Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom“) te stručna i esejistička djela („Krsto i Lucijan“, „Tko se boji lika još“). Osim velikog broja čitatelja njezinih knjiga, vjerojatno je najčitanija hrvatska književnica na internetu zahvaljujući svojem popularnom blogu i objavljivanju na društvenim mrežama (dio toga predstavljen je u knjizi „Ljuta godina“). Dobitnica je brojnih književnih i ostalih nagrada.