Foto: Knjižnica i čitaonica "Fran Galović".
‘Večer koprivničkih krimića’ održana je u utorak, 15. listopada u Knjižnici i čitaonici ‘Fran Galović’. Javnosti su tom prigodom predstavljeni autori kratkih kriminalističkih priča nagrađeni na kreativnom natječaju ‘Koprivnički krimić’ koji je Knjižnica premijerno organizirala proteklog ljeta.

Svi nagrađeni su iz Koprivnice, osim Ivane Norac iz Čeminca u Baranji koja se prisutnima obratila putem Skypea. Razgovor s njom, kao i sa Zoranom Odžićem i Hrvojem Šijakom, vodili su knjižničari Petar Lukačić i Dijana Sabolović-Krajina.

Odabir nagrađenih priča, čija je radnja smještena u grad Koprivnicu, provelo je stručno povjerenstvo u sastavu Dijana Sabolović-Krajina, predsjednica i članovi Nina Tadić i Petar Lukačić. Sve četiri pristigle priče zadovoljile su formalne uvjete natječaja te sadrže klasične elemente krimića: enigmu vezanu uz neki zločin, istražitelja ili istražitelje koji enigmu trebaju razriješiti, istragu, potjeru, kaznu, kontrapunkt dobra i zla, atmosferu napetosti te ulogu čitatelja kojemu je ponuđeno da se uključi u istragu i razrješenje zločina.

Prvonagrađena priča “Kradljivci stripova” Zorana Odžića iz Koprivnice (poklon bon za jednodnevni izlet za dvije osobe) duhovita je, inteligentna i iskričava proza koja osvaja čitatelja. Tekst ima postmodernističke elemente (poigravanje sa žanrom krimića, inkorporiranje stvarnih osoba u izmišljenu priču, referencijalnost i autoreferencijalnost). Posveta je devetoj umjetnosti – stripu, kao i knjižnici kao mjestu okupljanja stripoljubaca i knjižničarskoj profesiji u cijelosti. Prepoznatljivi suvremenici prednost su priče, a takva aktualizacija (“autor se strašno našalio sa stvarnim osobama”) dio je šarma te proze. Koprivničke lokacije koje se spominju u priči su Knjižnica, Pivnica Kraluš, uplatno mjesto Hrvatske lutrije (ul. J. Vargovića), Opća bolnica – Psihijatrijski odjel, Varaždinska cesta br. 5, Podravka i Poduzetnički inkubator u Dravskoj 17.

Drugonagrađena priča “Pod crkvenim zvonom” Hrvoja Šijaka iz Koprivnice (poklon bon od 300 kn u putničkoj agenciji) bavi se svijetom koji sigurno golica čitateljevu maštu. Odlikuje se ekonomičnim izrazom i dobro oblikovanim likovima koji donose neke svoje priče. Stil je čist i jasan. Koprivničke lokacije koje se spominju u priči su Pivnica Kraluš, restoran Kalimero, župni dvor sv. Nikole, Ulica braće Radić, Novi Brežanec, Proljetna ulica, Sportska dvorana B. Jedvaj, Gradski park, sportsko igralište, pravoslavna crkva sv. Trojice, Prva osnovna škola, Križevačka ulica, Dubovečki park, Vatrogasni dom i Cvjetna ulica.

Trećenagrađena priča “Ne možeš pobjeći” Ivane Norac iz Čeminca u Baranji (poklon bon za tri knjige) ima odličan uvod, izraženu atmosferu napetosti i iščekivanja, a prednost joj je problematiziranje vršnjačkog nasilja. Koprivničke lokacije koje se spominju su gradski park, paviljon, fontana, željeznički kolodvor, osnovna škola, zgrada policijske postaje, pošta, Zrinski trg, “pametna ulica”, muzej i oružarnica.

Knjižnica je kao organizator natječaja utješnu nagradu (platneni ruksak, bookmarkere i knjigu) dodijelila priči “H.D.R.” Martine Kobaš iz Koprivnice zbog lijepog predstavljanja i istraživanja Koprivnice “nekada i sada” koji može biti posebno zanimljiv djeci i mladima. U priči se spominju mnogobrojne koprivničke lokacije – Nemčićev dol, Nemčićeva ulica, pravoslavna crkva, Kavana kod Mundija, Tiskara Vošicki (sada Kino Velebit), Pivnica Kraluš (nekada postolarska zadruga), Ljekarna K orlu, Brijačnica K Cankiju (danas knjižnica), Hotel K caru (danas DM), Hotel križ (Turist), OŠ A. Nemčića Gostovinskog, zgrada Glasa Podravine (nekada vila Lendvaj), palača Malančec, Bašča ili Varoška graba, Cajghaus, Klaonica (danas Muzej prehrane), Gradski muzej (nekada sud), Ulica Đ. Estera br. 11 (nekada prvi muzejski postav na prvom katu, iznad medičarne Špičko), Gradski park s paviljonom, alejom uzdisaja i fontanom, vila Parva, sinagoga, Jelačićev trg, Gradska vijećnica (nekada pučka škola), Ulica Beč…

“Budući da je cilj natječaja bio pobuditi interes za literarno pisanje o Koprivnici, kao i kasnije omogućiti organizaciju književnih šetnji po motivima najboljih priča, možemo zaključiti da će od priča pristiglih na natječaj koprivničke Knjižnice profitirati kako ljubitelji čitanja kratkih kriminalističkih priča, tako i oni koji rade na promociji kulturnog turizma. Priče mogu biti poticajne kako za organizaciju turističkih tura i predstavljanju Koprivnice “na drugačiji način”. Također mogu biti zahvalne za daljnje dopisivanje, kao i dramatizaciju – što mogu pokušati učenici u školama, kao i čitateljski klubovi”, poručuju iz Knjižnice.

Navedene priče pročitajte u nastavku.

Kradljivci stripova
Pod crkvenim zvonom
Ne možeš pobjeći
H.D.R.


KRADLJIVCI STRIPOVA
Zoran Odžić

 

Napomena prije čitanja: Zbog autentičnosti, svaka je sličnost sa stvarnim osobama NAMJERNA, no događaji su plod mašte i kao takvi nisu se dogodili, osim, možda, u nekom alternativnom svemiru. Ako je vjerovati proračunima kvantnih fizičara, rezultati kažu da ih je na tisuće, pa je takvo što moguće, čak vrlo vjerojatno. Dakle, ono što je sveznajući pripovjedač htio istaknuti je da zapravo želi izbjeći sudski proces. Odvjetničke tarife u ovoj varijanti stvarnosti su preskupe, a autor bi radije investirao u umjetnost, pogotovu onu devetu. Zašto u stripove? Odgovor potražite u kriminalističkoj priči Kradljivci stripova.

23.08.2019.

Tog sparnog petka, točno u 18 sati, knjižničar Darko J. je odlučio nazvati zaboravnu Snježanu M. jer kasni s vraćanjem stripa Batman: Strašan vic. Radi se o remek djelu u kojem scenarist Alan Moore opisuje koje su životne okolnosti navele posve običnog građanina da postane Joker, Batmanov najveći neprijatelj, pa je prava šteta da ga drugi čitatelji nemaju priliku pročitati. Upravo u tom trenutku, kad je Darko birao telefonski broj, u knjižnicu ulazi dželat. S obzirom da se u Koprivnici održavao Renesansni festival, kostim dželata nije mu bio čudan, no pištolj koji je vidio u njegovoj desnoj ruci nije se uklapao u srednjevjekovno razdoblje. Kad je pridošlica progovorio sintetičnim glasom Darth Vadera, Darko je prasnuo u smijeh. Iako to što je čuo, zapravo nije bilo nimalo smiješno, naprotiv, radilo se o prvoj oružanoj pljački knjižnice Fran Galović. Njegov smijeh imao je dramatičan učinak. Razljutio je lažnog dželata koji je zamahnuo pištoljem i udario ga u glavu. Darko je osjetio kako mu se pogled magli.
Izgubio je svijest i pao sa stolice.
Kad je povratio svijest, pored njega su stajali knjižničar Petar L. koji mu je pružio čašu vode i pretio policajac s otvorenim rokovnikom.
– Čega se zadnje sjećate? – upitao je policajac koji se nije predstavio, samo je pokazao značku.
Nakon što je popio vodu, Darko odgovori:
– Pa, dželata koji je rekao kako se radi o pljački. Koristio je izmjenjivač glasa pa sam se nasmijao. Zvučao je kao Darth Vader. Vjerojatno netko tko često dolazi u knjižnicu pa bi ga mogao prepoznati po glasu. Valjda ga je obuzela panika, kad sam se nasmijao, pa me udario pištoljem. Nego, što je ukradeno?
– Ukradeno je nekoliko stotina stripova… – odgovori policajac.
– Stripova? Kako je znao da u knjižnici nema nikoga osim mene?
– Možda je imao pomoć iznutra…
– Pa… Zvjezdana T. voli stripove, znam da joj je svih godina njene mladosti Veliki Blek bio suputnik, ali taj dan je radila ujutro pa nije mogla znati kakva je posjećenost knjižnice.
Policajac je s izrazom dosade na licu zapisivao podatke u plavi rokovnik, a onda reče:
– Možda je dželat djelovao sam. Pretpostavio je da su svi na Renesansnom festivalu.
– Morao je biti još netko, stripova je bilo zaista mnogo. Strip albumi su prilično teški.
– Možda se sjećate tko je bio u knjižnici prije lažnog dželata?
– Tko? Pa… bila je Una Č.
– Mislite ona vegeterijanka što se bavi paranormalnim?
– Hipnoza je znanost, nema veze s paranormalnim, ali da, ona. Dugo je poznajem, nema šanse da je povezana s krađom.
– Čita li stripove?
– Rijetko…samo da pogledam…Da, pročitala je nekoliko nastavka Sage, Čudovište iz močvare, Čuvare…
– Žene ne zanimaju stripovi nego odjeća i kozmetika. U redu, pođite u bolnicu da vam snime glavu, možda ste doživjeli potres mozga, a ja ću porazgovarati s vašim kolegom.

Kad je Darko zatvorio vrata knjižnice, policajac je upitao:

– Recite mi, zašto ste uopće imali toliko stripova? Mislim, ovo je knjižnica, sama riječ govori što bi se trebalo nalaziti u njoj. Knjige.
Petar pročisti grlo i odgovori:
– Htjeli smo izaći u susret čitateljima…Čekajte, hoćete reći da sam ja osumnjičen jer sam se potrudio da knjižnica redovito nabavlja stripove ili da je možda krađa inscenirana?
– Ne. Ipak, recite mi, gdje ste bili za vrijeme…
– Dobio sam lažan poziv kako mi je na parkiralištu udaren automobil. Kad sam se vratio naišao sam na zaključana vrata i natpis da knjižnica ne radi. Kako sam imao rezervni ključ, ušao sam unutra i našao Darka u nesvijesti. Odmah sam nazvao policiju.
– Ukrasti stripove, to je čin ludosti. Krivac je neki asocijalni idiot koji je izašao iz zone udobnosti, ali ovo mu je najgluplja ideja u životu. Nadam se da su zatvori dobro opskrbljeni sa stripovima.
– Ludost ili genijalan plan? Stripovima raste cijena i mislim da ovo neće ostati izolirani slučaj. Držim da je suvišno isticati kako strip više nije industrija nego umjetnost, ono prometnuo se u dio masovne komercijalne kulture. Po svim zakonima vjerojatnosti, jednog dana će strip Alan Ford biti obavezna školska lektira.
Policajac skeptično podiže obrve, a Petar pokuša poučnim i strpljivim glasom objasniti važnost i ulogu stripova u postmodernističkom društvu.
– To je strip koji je impresionirao čitave generacije, naprosto se morate diviti genijalnosti Magnusa i Bunkera. Iako sam poklonik njihovog rada, ne tvrdim da su oni uvjerljiviji od Shakespearea ili Knausgarda, ali kad okrenete prvu stranicu, to je bolje nego… prvi gutljaj hladnog piva. Prava rapsodija mudrosti. Prije svega treba isključiti jednu potpunu zabludu: danas kod odraslih osoba čitanje stripova više nije jasna indikacija intelektualne nezrelosti. I još nešto, stripovi više nisu dječje igračke, a kako su cijene poletjele u nebo, to postaje i skup hobi. Prvi broj Zagora na aukcijama postiže cijenu od pet tisuća kuna, a do nedavno se mogao kupiti po krajnje smiješnoj cijeni. Daleko je to od američke scene gdje očuvani primjerci Batmana, Hulka ili Spidermana postižu cijene od nekoliko stotina tisuća dolara, dok je Superman priča za sebe. Prvi broj je prodan za nevjerojatna tri milijuna dolara.
– Nisam u toku s zbivanjima na strip sceni, ali hoćete reći da je to sad jako popularna umjetnost i isplativa investicija?
– Bolje nego da kupujete umjetničko djelo za na zid. Zapravo, table stripova se prodaju kao umjetnička djela. I sam bih volio imati koji rad Esada Ribića, najboljeg Marvelovog strip crtača. Cijena raritetnih stripova je toliko porasla da se čak izrađuju falsifikati i prodaju kao originali. Cijena novih strip albuma je nekoliko stotina kuna, pa računajte koja je materijalna šteta. Za dobrobit sadašnjih i budućih čitatelja, molimo vas da kradljivce privedete pravdi.

Policajac stavi ruke na bokove i reče:

– Nesumnjivo, kradljivac je netko tko često dolazi, zbog izmjenjivača glasa. Netko od okorjelih čitatelja.
– Mislite… netko od najčitatelja?
– Da, upravo ćemo u tom pravcu usmjeriti naše napore. Sve ćemo ih ispitati. Molim vas spisak, unazad deset godina. Vjerujem kako su tome knjiškom moljcu ovo posljednji dani na slobodi.

14.09.2019.

Pivnica Kraluš je ugostiteljski objekt jedinstvenog interijera koji njeguje motive podravske svakidašnjice, a uredili su ga slikari i kipari, Zlatko Kauzlarić-Atač, Josip Fluksi i Josip Turković. Smješten je u samom centru gradske jezgre, blizu knjižnice, pa su u njemu Darko i Petar odlučili popiti kavu. Kiša je prestala, oblaci su se razmaknuli i površinom gradskog trga se polako širila zlaćana svjetlost.

– Darko…razmišljao sam, što ako dželata uopće nije bilo u knjižnici?
– Vidio sam ga na svoje oči. Misliš, ponekad mozak voli izbrisati traumatične događaje? Pa moguće je to što tvrdiš, sjećanje je nepouzdano i prevrtljivo, pogotovo ako dobiješ udarac u glavu…
– Možda te Una hipnotizirala i usadila vjerovanje…iluziju kako vidiš nešto što se uopće nije događalo u stvarnosti.
– Pa mislim da hipnoza tako ne funkcionira, čitao si previše stripova. Instant-hipnoza, u stvarnosti, takvo što nije moguće.
– Mađioničar Mandrake bi lako izveo takav trik.
– Pa, Petre, mogao bi, samo ovo nije strip. U stvarnosti, ljudi nemaju takve hipnotičke moći, zapravo, to bi već bila neka vrsta magije.
– Možda je oslobodila dublje skrivene moći. Možda je u stanju riječima…
– Ma, daj, razmisli malo! Pa nije ona X-Men.
– Samo se šalim – reče Petar i otpije gutljaj kave.
– Vjeruj mi, vječno nasmijana Una nije kradljivica stripova. Voli stripove, ali ne previše.
– Ona nam je možda jedini trag koji imamo. Vrijeme nam ističe.
– Ono što mi fakat ide na živce je sporost u radu policije.
– Ravnatelj Karlo je zvao policiju i rekao kako bi zaista cijenili da požure istragu jer većina ukradenih stripova više se ne može kupiti. Ukratko ponavljam, tvrde da potpuno vladaju situacijom, imaju nekoliko tragova i svakodnevno provode puno vremena po sajmovima tražeći naše stripove. Razgovarali su s pravim dželatom Mladenom B., no svjedoci su potvrdili da se nalazio na koncertu portugalskog srednjevjekovnog sastava Sons de Suevia. Na kraju su dodali da moramo sve sagledati u realnim razmjerima, ono htjeli su mu na lijep način reći da se bave nekim ozbiljnijim zločinom.
– Što je po tebi sljedeći logičan korak?
– Mogli bi dati nagradu za svaku kvalitetnu informaciju.
– Da, na primjer dvadeset otpisanih knjiga.
– Darko, zbilja imaš čudan smisao za humor.
– Ozbiljno to mislim. Hm, da se ovo dogodilo ranije, ovaj slučaj bi nekog pisca inspirirao da napiše priču za naš kreativni natječaj.

Darko utihne jer pored njih prolazi Una. Pozdravlja knjižničare i nasmiješi se, gotovo razmetljivo. Oni sumnjičavo zure u nju. Odjenula je crnu haljinu i bijelu majicu s natpisom WHY SO SERIOUS? Zbog dugih šiška koje su joj padale preko lica, crno bijele kombinacije odjeće i načina na koji se držala, izgledala je poput fatalne žene iz stripa Sin City. Privukla je pažnju novinara Nikole Wolfa koji ju je gledao kroz leću fotoaparata. Fotografija će biti objavljena u sljedećem broju Podravskog lista.
Petar zamišljeno namršti ćelo i kaže:.

– Crno bijela odjeća kao u stripu i prepoznatljiv natpis na njezinoj majici…
– Čudno, nije li?
– Čini se da Una zbilja voli čitati tekstove u oblačićima.
– Ne samo to, ona obožava negativca Jokera – zaključi Darko nakon poduljeg razmišljanja.
– Pomalo drsko od nje. Je li moguće da smo svi obmanuti?
– Možda, problem je što se njena majica ne može uzeti kao dokaz. Svjesna je toga, pa nam se podruguje i smije u lice, baš kao Joker.
– Ne znam, kad sumnjaš, svaka sitnica postane golema.
– Velik dio problema proizlazi iz činjenice da policiji slučaj nije zanimljiv. Mogli bi mi pokrenuti privatnu istragu.

Petar se nasmije, a onda upita s priličnom dozom nevjerice:
– Čekaj, ti to…ozbiljno? Dobro, tko je Sherlock, a tko doktor Watson?
– Nisam razmišljao o tome…
– Pa ako si gledao seriju Sherlock, mislim da je neupitna moja sličnost s njim, dok me ti, kad te malo bolje pogledam zbilja podsjećaš na Watsona. Samo da skineš naočale…
– Ne bih se složio s tobom, ima neke sličnosti između nas i glavnih GLUMACA, visok si i mršav kao Benedict Cumberbatch, ali to nije dovoljno dobar razlog da budeš Sherlock. Sviraš li violinu?
– Ne.
– Razlikuješ li pepeo različitih vrsta cigareta?
– Ne, ne mogu odgovoriti potvrdno.
– Je li ti kućni broj 221 B?
– Ne, čemu ta pitanja, Darko?
– Jesi li ikad poput Sherlocka koristio kokain?
– Ne, a ti?
– Naravno da nisam, što ti pada na pamet? Onda, par-nepar?
– Par.
– Par nepar bim bam bus!
– Sedam.
– Ja sam Sherlock! – radosno usklikne Darko.

10.10.2019.

Ujutro u 11 sati, Darko je nazvao Petra i uzbuđeno rekao:

– Ne želim zvučati hvalisavo, ali mislim da sam upravo riješio slučaj, tek analitičkim promatranjem, baš poput nekog fiktivnog detektiva. Danima sam pokušavao u svojoj glavi doći do rješenja i trud se konačno isplatio. Ne, ne šalim se. Ne, Una nije kradljivac stripova. Slušaj, prijatelj me zamolio da mu odigram talijanski loto, pa sam pod pauzom otišao na uplatno mjesto Hrvatske Lutrije, ono u ulici Josipa Vargovića. Tamo radi Zoran O. Da, krivac je zaista jedan od naših najčitatelja. Ušao sam u praznu poslovnicu, a on je čitao strip. Čekaj, sad slijedi najzanimljiviji dio. Pitao sam ga što čita. Završavao je Sandman, najvažniji strip devedesetih. Citiram ga: 600 stranica čistog užitka. Pogled mi je pao na stranicu s otisnutim žigom. Knjižnica i čitaonica Fran Galović. Što je čudno? Kad sam se vratio u knjižnicu, provjerio sam je li on posudio taj strip. Nije. A znaš li zašto ga ni u teoriji nije mogao posuditi? Da, u pravu si, jer se nalazi na popisu ukradenih stripova. Ne, uopće ne izgleda kao kriminalac, zapravo ima dosadno lice, kao Kevin Spacey. Točno, ha, ha, izgleda kao neki lik iz drame Larsa von Triera. Da, naravno, već sam obavijestio policiju.

11.10.2019.

Točno u podne, Zoran je na vratima stana (Trg slobode 3) ugledao pripadnike specijalne policije. Zbog pružanja fizičkog otpora bacili su ga na pod i ruke mu vezali lisicama. Dva sata kasnije, žalosna izraza, priznao je da je upravo on kradljivac stripova i da žali zbog toga što je udario Darka pištoljem. Bio je to šok za sve koji ga poznaju. Prilikom pretresa stana pronađen je plinski pištolj, loše sašiven kostim dželata i dječji izmjenjivač glasa, te gomila stripova. I zaista, ne može se poreći činjenica da je Zoran istinski ljubitelj stripova, ali ipak na neki patološki način. Iz pritvora je ubrzo prebačen na psihijatrijski odjel gdje je nekoliko dana buljio u neku neodređenu točku, plakao od bijesa i satima ponavljao rečenicu: zašto sam se morao rastati od svog blaga. Kad je prema bolničkom osoblju postao agresivan stavili su mu luđačku košulju. Na psihoterapeutskom kauču je počeo pričati o događajima koje je pohranio duboko u sebi, od kojih se nikad nije emotivno oporavio. Oči su mu sjale od suza dok se sjećao proživljenih vremena. Strip je bila jedna od čarobnih riječi u njegovom djetinjstvu, svaki odlazak na kiosk je bio trenutak apsolutne sreće, za razliku od oca za kojega su stripovi bili gubljenje vremena, obično traćenje života, pa ih je često bacao u smeće. Ponekad bi mu teško nabavljivu Stripoteku doslovno iščupao iz ruku i bacio u peć. Nije razumio zašto Zoran plače, to je samo stari papir i odličan je za potpalu vatre. Nije znao da mu sin gaji istinsku strast prema stripovima i da će to, četrdeset godina kasnije, kulminirati ozbiljnom depresijom. Nije znao ni da će se psihijatri morati jako potruditi kako bi kod Zorana izbrisali traumu.
Kako bi ublažio zatvorsku kaznu, priznao je da je imao pomoćnika, Rajka R., vozača dostavnog vozila koje je poslužilo za prijevoz stripova. Dostavljanje robe je frustrirajuća djelatnost pa se opuštao čitanjem ukradenih stripova.

12.10.2019.

Policijsko vozilo se zaustavilo na Varaždinskoj cesti, ispred kućnog broja 5. Rajko je opušteno srkao kolu na slamku, neiskreno se smiješio i odgovarao na pitanja. Kad su u garaži pronašli najcjelovitiju i najsustavniju kolekciju Zagora, krv mu brže poteče žilama. Prvo šaka, potom ruka, a zatim i cijelo tijelo mu je počelo nekontrolirano drhtati. Većina njih koji su ga upoznali, ako ne i svi, reći će o njemu jednu stvar, Rajko je blage naravi. No, bradati div je na iznenađenje prisutnih eksplodirao od bijesa. Vrisnuo je u falsetu (aaahhjaaaakkkk!) i nasrnuo na policajce. Zaključao ih je u garažu, a onda je, poput divljeg i neobuzdanog Marlon Branda, skočio na motocikl Kawasaki KLR 600 i dao se u bijeg. Gubi mu se svaki trag.

25.10.2019.

Nakon prigodnog govora, gradonačelnik Mišel J. je u gradskoj vijećnici uručio priznanja Darku i Petru koji su pomogli da se pronađu stripovi. Petar je bio u stanju euforije jer korisnici knjižnice ponovo mogu čitati stripove. Darko se na iznenađenje prisutnih pojavio u zastarjelom crnom baloneru s podignutim ovratnikom, a lice mu je dobilo neku nasilničku crtu. Kako je zapažanje odlučujući čimbenik u rješavanju kriminala, nabavio je naočale s jačom dioptrijom. U džepu je jagodicom kažiprsta gladio drvenu lulu koju je kupio jučer, nakon tečaja violine, na sajmu antikviteta. Zadubljen u misli, nije slušao govor u njihovu čast. Razmišljao je da nabavi oružje jer detektivski posao nosi određene opasnosti i rizike. Darko nije kukavica, samo je realističan, pravi detektiv mora imati pištolj. Vjerojatno će trebati i pomoćnika, sigurno će se Petar oduševiti idejom. Osim toga, dobar je s riječima pa će pisati detektivski blog. Zajednički rad na slučaju je učvrstio njihovo prijateljstvo. Darko vjeruje kako policija nije ulovila trećeg kradljivca, koji je možda čak i mozak cijele operacije. Zbroj jednostavnih činjenica, nedostaje trećina stripova, a netko je morao biti izvidnica. Ujutro je, prilikom brijanja donio odluku, njihov sljedeći slučaj će biti potraga za nestalom osobom. Profesorica Marija K. je izašla iz kuće da kupi Vegetu i nikad se nije vratila.

05.12.2019.

– Dravska 17 – reče Una i zavali se u kožno sjedalo taksi vozila. Pet minuta kasnije je na odredištu, pruži vozaču novčanicu od 20 kuna i krene prema zgradi na gradskoj periferiji, koju koprivničanci zovu Poduzetnički inkubator. Popne se stubištem na prvi kat, krene niz hodnik i otključa vrata ureda.

Hipnotički tretman je zakazan za 9:00, imala je pola sata slobodnog vremena. Iz ladice radnog stola izvadi strip Opskurni gradovi. Otvori prvu stranicu i otkine samoljepljivi papir s datumima, izgužva ga i baci u kantu za otpatke. Strip je nekoć bio vlasništvo knjižnice, ali sad je njezin i nikad ga neće vratiti.

Nakon što je pročitala nekoliko stranica (izvanredna razrađenost crteža do najsitnijih detalja), Una je ustala, pomaknula zavjese na prozoru i zamišljeno promatrala krajolik. Tepih od lišća prekrio je parkiralište. Nebo je srebrno sivo i prošarano olovnim oblacima, olujni vjetar ih je gonio pred sobom. U daljini se čula grmljavina koja najavljuje nevrijeme. Zima dolazi. Nije voljela najhladnije godišnje doba, ali barem ima dovoljno stripova za čitanje. Ovaj put će pažljivije birati pomagače. Ne bi trebalo biti teško, ljubitelja stripova je svakim danom sve više. Zapravo, već je napravila izbor mogućih kandidata.
Podravski motivi su najveći sajam naive na svijetu. U gradu vlada gužva i nitko neće, u lipnju 2020.-e godine, obratiti pažnju na kradljivce koji odjeveni u raskošne narodne nošnje u vrećama iznose stripove iz knjižnice Fran Galović.

KRAJ

(Naslov stripa Strašan vic je inspiracija za priču. Autor se strašno našalio sa stvarnim osobama koje poznaje, cijeni i poštuje, posebno njihov rad i osobnost).


POD CRKVENIM ZVONOM
Hrvoje Šijak

 

“Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam – zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.”
– Immanuel Kant

I.

Vani je snažno kišilo pa su se zadržali u pivnici na glavnom trgu grijući se uz živu vatru i ispijajući još jednu rundu. Večeras je Tamara častila i činilo se da ju to veseli, a ionako nema koristi trčati do auta. Ivan je predugo štedio za ovo odijelo da bi ga sad samo tako smočio. Osim toga i njemu je bilo ugodno druženje s Tamarom. Na kraju krajeva, koji je smisao išta raditi, ako od toga nemaš koristi?

Još jednom je pomirisao kriglu i zatim otpio još jedan gutljaj piva, onako polagano, uživajući u svakom trenutku. Pio je Gerweiss pšenično pivo branda „5thELEMENT“. Ovo njegovo bilo je spoj 2 elementa zemlje i vatre, što je zapravo pokušaj da se kaže da pivo ima gorčinu hmelja i svježinu banane. Kombinacija nekim čudom odgovara. Svako malo se podsjećao da je vani hladno samo da bi dodatno uživao kraj vatre osjećajući kako mu se opušta svaki mišić od stopala, preko nogu, leđa sve do vrata i kako mu toplina cirkulira tijelom, a pivo klizi niz grlo te se mnoštvo okusa iz gorkog prelijevaju u osvježavajuće njegovim nepcem.

Dok je Ivan bio već iskusan detektiv u kasnim četrdesetima, Tamara je bila tek početnica i poprilično niska rasta. Zapravo, Ivan joj je nekad znao reći da je ona mala zelena s ružičastim naočalama.

– „Ovo je baš zabavno, trebali bi to raditi češće“, rekla je sa smiješkom. Morao se složiti s njom iako je znao da riječ „zabava“ ne pripisuju istim stvarima. No koja korist od zamaranja sitnicama. Naučit ćeš ti već. Samo je kimnuo glavom.

– „Pa ako se slažeš, kako to da ti nikad ne predložiš neko takvo druženje“, priupitala je dodavši: „ili me barem nazoveš?“ Ivan je samo uzdahnuo i zaustio da nešto kaže, ali odustao, nema smisla objašnjavati se. No učinilo mu se u tom trenu da ju je time rastužio pa je pokušao stvar popraviti tako što je rekao: „Ma imaš pravo, potrudit ću se ubuduće.“ Ali nije to ozbiljno mislio. Ovdje je jer ne može zaustaviti kišu ili zanijekati da mu paše ova relaksacija, a što se pozivanja tiče tu je u pravu. Ionako nema njezin broj. Nema on zapravo ničiji broj i nikad nije niti imao. Osim jednog. Tko me treba neka zove. U tom je trenutku osjetio mobitel u unutarnjem lijevom džepu. To je u njemu izazvalo neugodan osjećaj kao da ga počinje žuljati pa je odlučio popraviti svoj sjedeći stav i otpiti još jedan gutljaj.

Ni slutili nisu da će se samo stotinjak metara od njih upravo dogoditi ubojstvo.

II.

Šuljao se hodnicima kojima je inače uvijek hodao s mirom, ali sve ono što ga je do sad tješilo počelo ga je plašiti. Tjednima već sumnja, ali ga nitko nije ozbiljno shvatio. Odlučio je stoga uzeti stvari u svoje ruke. No, sad se počeo pitati nije li možda pogriješio.

Dlačice na vratu. Osjetio ih je. Izdužile su se kao da su naelektrizirane, a vratni su ga mišići počeli stezati i hladiti. Trebao se samo okrenuti i otići. Da, znao je to. Samo se okreni. Ne ulazi. Ne želiš to vidjeti. Ne želiš to znati. Otiđi. Spremao se otići, ali tada…

Zvono iznad njega otkucalo je 22 sata. Zvono ga je oduvijek smirivalo.

Osvjetljenje je bilo slabo, ali po glasovima koje je čuo znao je i prije nego je otvorio vrata. Glasovi i uzdisaji potvrdili su njegove sumnje.

– „Ti!? Što to radite!? K-kako-kak-kako si mogao? Pa što…“, pitao je uzrujano.

– „Ne! Ti ne bi trebao biti ovdje. Zašto si ovdje?“

III.

Sutradan u rano jutro Ivan i Tamara već su bili na mjestu zločina – župnom dvoru sv. Nikole. U spavaćoj župnika nalazilo se mrtvo tijelo mlađahne crvenokose, dok je župnik hitno prevezen u bolnicu.

– „Kak’ je pop?“, Ivan je upitao kao da se ništa nije dogodilo. Tamara je bila vidno potresena prizorom. Ona je Ivanovo držanje i ton odlučila pripisati njegovu iskustvu, a ne njegovu odveć hladnom i praktičnom pogledu na život.

– „Izgubio je puno krvi“, rekla je: „trenutno mu se bore za život.“

– „Ajde mala zelena, da te vidim, reci što se dogodilo?“

– „Pa…ubojica očito nije profesionalac i više je bio usredotočen na ženu. Još ne možemo potvrditi njezin identitet, ali svjedoci kažu da su onu crvenokosu često viđali sa župnikom.“

– „Viđali?“, upitao je Ivan više retorički.

– „Očito dovoljno da bude zamijećena. Ima prsten na ruci, dakle bila je oženjena.“

– „Jako dobro, nastavi!“

– „Ako su viđanje primijetili župljani, vjerojatno je i muž postao sumnjičav. Rekla bih da se moramo raspitati gdje je on.“

– „Izvrsno, muž je trenutno naš prvi osumnjičeni.“ Iako, što se mene tiče, ne mogu ga kriviti. Uloviti ženu da te vara sa svećenikom. Tu sve maske o moralu padaju u vodu. Svatko samo gleda svoju korist.

No, taman kad su pomislili otići s mjesta zločina Ivanu je nešto upalo u oko. Nažalost izgubio je tijek misli.

– „Tko sve ima ključ od ovoga?“ pitao je Ivan.

– „Raspitala sam se tko je sve mogao ući u dvor sa svojim ključem i to su bili čistačica i zvonar. S time da je čistačica trenutno na godišnjem.“

– „Moramo razgovarati sa zvonarom.“

Izašli su iz dvora i upravo je sunce počelo jako grijati pa se osjetio miris opranog asfalta koji je na mjestima bio potpuno suh, a na mjestima se još mogla primijetiti vlaga. Vrijeme je bilo toplo, onako osvježavajuće. Ako si bio u hladu jer na suncu je bilo prevruće. A baš se na suncu kod igrališta 1. osnovne lijevo-desno vucarao neki čovjek u radnom odjelu. Ne bi ga zamijetili da ih nije svako toliko nervozno pogledavao pa su mu se odlučili približiti. Bio je to zvonar kojeg traže. Kad su mu rekli da je stradala crvenokosa žena rekao im je njeno ime: „To je moja Marica.“

IV.

Nakon što su u postaji dovršili papirologiju otišli su na ručak u Kalimero. Tamara je vozila, ali nije išla najkraćom rutom, kroz ul. Braće Radić, već je skrenula kod mosta i zaputila se kroz Novi Brežanec u Proljetnu ulicu. Ivan joj nije htio prigovarati jer je još uvijek bila vidno potresena. Ipak, morao je pitati: „Zašto smo skrenuli?“

– „Volim se voziti ovuda.“

– „Planiraš graditi pa tražiš ideje?“

– „Ne, jednostavno su mi lijepe. Ovdje mi je lijepo voziti se.“

– „U čemu je poanta?“, Ivanu nikako nije bilo jasno.

– „Pa nema neke druge poante.“

Mala zelena s ružičastim naočalama. Ivan dalje nije zapitkivao. Nema smisla, ako nju to usrećuje, meni svejedno. Opet ga je žuljao mobitel u džepu.

– „Misliš da je to napravio?“

– „Zvonar misliš? Pa on svakako nije profesionalni ubojica i ono je svakako njegova žena, a on kao da je znao što mu idemo govoriti.“

 

Dovezli su se do restorana. Gledajući menu Ivan je vagao omjer novca i ponuđenog jela, dok je Tamara ignorirala cijene. Taman kad su bili pri kraju s jelom jedan ih je novinar ipak uspio pronaći.

Pero je sjeo za stol s njima iako ga nisu pozvali. Želio je saznati nešto o slučaju, ali mu nisu rekli ništa što već nije znao. Pero je ionako došao ovdje samo zato da se može opravdati da je dobio „neslužbene“ informacije i zato da popije Zlatni Pan.

Ivan je otišao do toaleta. Možda ode prije nego se vratim.

– „Kak’ ti zdržiš ž njim delati?“, pitao je Tamaru.

– „Ivan je vrlo profesionalan, puno učim od njega!“

– „Je, ma ne to, nek ovak kak z čovekom. Se moreš kaj z njim pospominati kaj nema veze s poslom?“

– „Pa povremeno. Baš smo jučer bili u pivnici.“

– „A žal mi ga je. Nije ti on navek bil takof. Al onda se desilo to s ćerjom pa ga je žena ostavila…“

– „Mislila sam da je to bio miran raskid.“

– „Ma je, ali… još navek samo njen broj ima zmemoriran na mobitel…“, ove je zadnje riječi Peto morao šapnuti jer se u tom trenu pojavio Ivan.

Ipak, Pero im je uzvratio uslugu.

– „Znate vi da se ta cirkva obnavljala?“ rekao je zagonetno, dok su ga Ivan i Tamara šutke promatrali. „Je, našle su se tam zanimlive stvari.“

V.

Ivan je znao da ovu informaciju nisu dobili besplatno. Pero je vjerojatno htio zaviriti u podrume, poslikati neke umjetnine koje su pronađene. Ipak, to ga je podsjetilo da mu je mjesto zločina bilo neobično. Odlučio je sutradan porazgovarati s Tamarom i uzeti sa sobom odgovarajuću opremu.

– „Moram priznati da je ovdje ipak nekoliko stvari neobično“, rekao je. „Kako to misliš“, upitala je Tamara. „Pa… jako je malo krvi u sobi, s obzirom na količinu udaraca i činjenicu da je pop izgubio puno krvi. Onda, nemamo nikakvih znakova razbijanja brave. I krevet je poprilično uredan“, zaključio je Ivan.

– „U pravu si, to jest neobično.“

Uspjeli su otkriti tragove krvi uz pomoć Luminol uređaja. Tamara je bila uzbuđena što može koristiti taj sprej koji, ukoliko poplavi dokazuje da se ovdje nalazi krv. Njen trag ih je vodio sve do podruma ispod crkve gdje je nedavno bila restauracija. Sa svakom stepenicom sve ih je više počeo zapuhivati miris vlage i ustajalosti. Bilo je tu puno više podrumskih hodnika nego što su očekivali. Iako su sa sobom imali svjetiljke i pištolje svako malo su se osvrtali jer su imali čudan osjećaj da ih netko promatra. Čuli su se samo njihovi koraci i disanje. Svako malo naišli bi na kip ovog ili onog anđela. Konačno, došli su do posljednjeg koji je u jednoj ruci držao baklju, a druga mu je bila otrgnuta. Tamo je bilo puno krvi. Zanimljivo brava koja ih je dovela u tu prostoriju nije bila obijena. No neke zidane kutije su bile razbijene i prazne.

VI.

Odlučili su postaviti još par pitanja zvonaru, ali kad su se vratili u postaju više ga nije bilo. „Pa pozvao se na odvjetnika, da protiv njega nije podignuta optužnica, počeo nam je citirati zakone…“ izjavio je policijski djelatnik zadužen za privedene.

– „Tko bi rekao da je naš zvonar tako školovan?“ pitao je Ivan više sebe, nego Tamaru.

– „Kamo je otišao!?“ uzrujano je pitala Tamara.

– „Pa pokupio ga je neki crni auto… blindirana stakla.“ Izjavio je djelatnik.

Odlučiti su da pod hitno moraju saznati što se nalazilo u tom podrumu. Popeli su se na kat, svaki za svoj radni stol. Ivan je zapalio cigaretu i dim je ispunio prostoriju. Neko je vrijeme vladala potpuna tišina. Zapravo, oboje su silno bili udubljeni u računalo i papire. Čak su i telefonirali, ali ništa ih nije ometalo.

Onda je Ivan odjednom osjetio kad je sjeo. Čuo je Tamarino disanje, listanje papira, škripanje parketa i drvenih stolica. Došao je u slijepu ulicu s istragom, nije mogao ništa naći vrijedno spomena. Odlučio je protegnuti noge. No, Tamara ga nije registrirala.

Ivan je znao.

Otkrila je nešto.

VII.

– „Godine 2011. napravljena je sportska dvorana Branimir Jedvaj i obnovljen je dio Gradskog parka. Iste je godine obnovljena i pravoslavna crkva Sv. Trojice. Onda je 2014. započeto arheološke istraživanje u crkvi sv. Nikole. Nađeni su neki grobovi svećenika, ali ja mislim da su nađeni i neki hodnici“ Tamara je pričala, Ivan pozorno slušao pa nastavila: „Dakle, čitavo je područje bilo obnavljano odavde od prve osnovne do jedne i druge crkve te dio parka. Napravljene su dvorane, igrališta, parkinzi…“

– „Ali to su radili različiti investitori“.

„To sam i ja prvo mislila, ali onda sam pogledala koliko je novaca koštala restauracija sv. Nikole. Crkve je platila 95% milijunskog iznosa, a Grad samo 30-ak tisuća kuna. Što im je bilo toliko važno? Pa sam počela kopati i našla da je zapravo sve radove moguće povezati s jednom firmom iz Švicarske. Na svakom projektu oni su radili barem nešto. Gle, primjerice kod izgradnje parkinga sve što su radili bila je nabava higijenskih potrepština za radnike i zidare.“

– „Odlično, ali zašto, što su tražili?“

– „To još ne znam.“

– „Pod hitno moramo pronaći zvonara ili barem onaj auto. Izdaj tjeralicu!“

VIII.

Opet je osjetio dlačice na vratu. Počeo je panično disati, osjećao je da mu se pluća griju, a pored glave zvuk BIP-BIP-BIP. Ali onda je čuo zvono i to ga je, kao i uvijek primirilo… ali ovog puta i podsjetilo. Gdje se on to nalazi? Pogledao je oko sebe. U sobu je ušla žena u svijetlo plavom i počela sa svjetiljkom pregledavati njegove oči.

„Velečasni? Me čujete, jeste dobro?“

Pa on se nalazi u bolnici! Medicinska sestra sve mu je objasnila, a on je odmah zatražio da pozove policiju.

Ivan i Tamara stigli su prvom prilikom. Zvonara još nisu pronašli, ali sad konačno mogu porazgovarati sa svećenikom. No, ono što im je rekao nisu očekivali.

 

„… Tako da dragi moji, ne Marica i ja nismo bili zajedno. Ona je mislila da je muža vara pa ga je odlučila slijediti, a ja već tjednima pokušavam onom smotanom Jožeku u postaji dotumačiti da mislim da netko ulazi u podrume bez mog znanja. Dao sam i brave promijeniti i svaki put kao da bi nešto bilo pomaknuto. Vidio sam da nitko ne reagira pa sam odlučio stvar sam istražiti. Pravio sam se da odlazim, ali sam se poskrivečki vratio. Tad sam naletio na Maricu i ona mi je potvrdila da je vidjela 2 čovjeka kako ulaze u župni dvor. Kad smo ušli vidjeli smo zvonara i još nekog, ali ga nisam prepoznao. I onda se samo sjećam da mi je glava postala vrlo mokra, a tijelo malaksalo.“

– „To je bilo od udarca metalnom šipkom kojom su očito pokušavali otvoriti neke sanduke, kutije ili što već.“

Objasnio im je da je zvonar upao u neke dugove, ali da je inače bio dobar čovjek. „Nisam znao da je tako zaglibio. Pomogao bih mu da sam znao.“

– „Znate li što su tražili?“, upitala je Tamara.

– „Ne bih znao, ali sudeći po onome što ste mi rekli, imate posla s fanaticima. Onaj anđeo kojem je otkinuta ruka vam je zapravo Lucifer (Svjetlonoša/Sotona). Vršak prsta ne ukradenoj šaci je zapravo bio ključ, ali ne znam što je otključavao.“

„I dalje ne razumijem zašto bi netko sve to činio, koja je korist od toga?“, pitao se Ivan.

„Ivane, ja te znam već jako dugo i znam što si prošao iako ne mogu razumjeti tvoju bol jer nikad nisam doživio takvu tragediju. I ti duboko u sebi znaš da nije sve u kor…isti. Lju…di s..u cilj, a …. Ne… sre…dst…vo..“

Počeo je buncati, nije niti čudo, upravo je izašao iz kome. Ivanu se ionako nije dalo opet načinjati ovu temu i skretati s onoga po što je došao. Zahvalio se i otišao. Tamara ga je slijedila.

IX

Tjeralica je urodila plodom. Nađen je blindirani tamni automobil kako se vozi Križevačkom ulicom između Viničkog i Dubovečkog parka u smjeru starog Vatrogasnog doma. Već se počelo mračiti pa su morali brzo reagirati. Imali su sreće. Našli su auto parkiran u Cvjetnoj ulici pored pruge na kojoj je zvonar ležao mrtav.

Približili su se truplu i dobili opet onaj osjećaj da ih netko prati. Tamara je osjetila da se netko kreće iza nje pa je udarac nije lupio svom snagom. Ipak, snažno je pala na prugu i osjetila toplinu, miris vlage i gusti znoj kako joj teče lijevom stranom lica. Bila je to krv.

Ivan i čovjek iz sjene počeli su se tuči, ali je Ivan bio vidno slabiji. Počelo je snažno udaranje šakama. No Tamara je nekako prikupila snage uzela pištolj u ruke i prislonila ga na glavu čovjeku iz sjene. Ivan mu je odmah stavio lisice makar je teško disao i pljuvao krv.

Doveli su ga do svjetla. Bio je to Željko, gradonačelnikov tajnik.

– „Zašto si to napravio?“

Željko im je proračunato odlučio sve priznati. Zna da će zbog toga dobiti blažu kaznu.

– „Jer mi nije koristio živ, mogao nam je napraviti samo štetu i izbrbljati vam nešto. Trebalo je izgledati kao da se bacio pod vlak.“

– „Znači ti si ubio njegovu ženu i napao svećenika?“, pitala je Tamara, dok je Ivan bio potresen, no ne toliko zbog fizičkog obračuna, koliko zbog onoga što i kako je govorio Željko.

– „Da, idiot niti to nije znao pa su nam svećenik i ženska upali u podrum. Morao sam ih spriječiti. I onda još saznam da mu je ta ženska supruga. Ipak, niti to me ne bi spriječilo. Sve se i dalje moglo dobro iskoristiti, prikazali bismo to kao ubojstvo iz ljubomore, zvonar bi završio u zatvoru, ali se majmun uspaničio i pobjegao mi. Vi ste ga uhvatili prije mene!“

– „Što si tražio u tim podrumima?“, i dalje je pritiskala Tamara.

– „Što te briga. Nije ni važno. Ono što su od mene naručili ja sam dostavio.“

– „Luciferovu šaku?“

– „Između ostalog… Sve sam savršeno iskoristio, čak sam i vas dobro koristio. E da sam bio samo 5 minuta brži.“

– „A kako će tvoji šefovi reagirati kad saznaju da si uhvaćen?“

Čovjek iz sjene samo se osmjehnuo. Ivan je tada shvatio da takav čovjek neće ni pred čime prezati. On je spreman sve učiniti za bilo koji cilj koji mu pruža korist i neće birati sredstva.

Strpali su ga u zatvor.

X.

Iako su riješili slučaj ubojstva Marice, zvonara i napada na svećenika, znali su da su sad upleteni u jednu mnogo dublju priču. No, time se iduće večeri nisu htjeli zamarati. Odlučili su opet posjetiti pivnicu.

Nije kišilo, zapravo je bilo baš lijepo, ali su noći još uvijek bile prehladne. Opet su sjeli kraj vatre.

Ovog puta Ivan je pio Radler. Večeras nije htio gorčinu, već samo svježinu. Mogao je bez problema otpiti nekoliko gutljaja odjednom i baš uživati.

– „Čestitam ti, izvrsno si radila na ovom slučaju“, vedro je izjavio Ivan.

– „O pa hvala, drago mi je vidjeti te ovakvog“.

Druženje je bilo opet ugodno, a ovaj puta je častio Ivan.

Vraćajući se kući, odlučio je ići dužim putem, kroz Proljetnu ulicu bez neke posebne poante.

Kad je stigao u svoje dvorište, izašavši iz auta zagledao se u zvijezde diveći im se te posegnuo za svojim mobitelom birajući jedini broj koji je mogao.

KRAJ


NE MOŽEŠ POBJEĆI
Ivana Norac

 

Marta je tog jutra ustala na lijevu nogu. Kvragu i sve, pomislila je dok joj je zubna pasta curila niz pidžamu. Podočnjaci su joj bili tamni, a kosa padala u tužnim rezancima oko njezinog lica. Završila je jutarnju higijenu, odjenula se i izašla iz kuće, namjerno lupajući vratima pri izlasku. Kao i svaki dan, do posla je išla kroz park, koji je u ovo doba prelijep. Jesen je topla i suha. Šetnja kroz paviljon bi joj dobro došla. Zrak je ugodan i svjež, pogled oduzima dah, a samoća bi joj odgovarala. Uspela se na stepenište kako bi ušla u paviljon, ta čarobna drvena konstrukcija joj je uvijek donosila mir. Ono što ju je zateklo na  podu građevine probudilo je jezu u njezinoj utrobi. Zadrhtala je, a knedla u grlu se povećavala, želudac okretao. Je li to…šaka?

Približila se. Mogla je razaznati prste, prepoznati zglobove, nokte. Krvi nije bilo. Samo komad mesa na podu voljene građevine. Suspregnula je vrisak i drhtavim rukama posegla u torbicu po mobitel. Javio se ženski glas. Objasnila je što vidi ni sama ne znajući kako je pronašla riječi.

Policajci su ju našli skamenjenu na stepeništu paviljona. Jedva su ju uveli u vozilo hitne pomoći. U roku pola sata park je postao oblijepljen  bijelim trakama, a mnoštvo se skupljalo i odlazilo poput valova.

Zvuk policijskih sirena zaglušio je vriskove.

Jedna od gradskih fontana lila je crveno, poput krvi, na groteskan način pršteći u zrak i slijevajući se, a dosad umirujući zvuk šušteće vode budio je mučninu.

*

Tek sam se raspakirao u jednoj od spavaćih soba u penthouseu moje sestre kad sam dobio poziv. Petnaest godina uživao sam status jednog od najboljih policajaca u New Yorku, tako da sam odmor itekako zaslužio. Stella me pozvala na dva tjedna zabave u svoju zgradu. Sama pomisao da se moram vratiti u domovinu uzrokovala mi je vrtoglavicu. Mislio sam da me neće više nikada stići, nema šanse. Nisam vjernik, ali molio sam se Bogu i svim dostupnima da sam u krivu.

Ali, posao je posao. Oprostio sam se sa sestrom obećavši joj da ćemo nadoknaditi propuštene zabave i krenuo put aerodroma.

Krcato je. Prošao sam detektore, silne preglede i skenere pa stigao u čekaonicu. Smjestio sam se na jedan od stolaca i čekao poziv za let. Usput sam navio alarm na mobitelu, u malo vjerojatnom slučaju da zaspem. Glavobolja mi je tukla iza očiju i pokušao sam improvizirati jastuk motajući jaknu na nekoliko načina. Treći pokušaj mi je uspješan pa sam naslonio glavu i opustio se.

*

Peku me oči i slabo vidim. Mogu razaznati siluete. Osjetim suze niz obraze. Nisam tužan. Trepćem i pokušavam prepoznati siluete. Da, tamo je mama. Tatu još ne vidim. Pored nje su dvije osobe. Po širokim ramenima mogu zaključiti da su muškarci. Kauč je neudoban, a bol u ušima nadjačava samo bol u želucu. Gladan sam. Osjetim malu ruku na svojoj. Okrećem se udesno. Lice moje sestrice obasjavaju laserske široke zrake. Plave, crvene, zelene plešu po njezinom malom licu. Moja sestrica plače. Njezine jecaje prigušavaju glasni zvukovi iz zvučnika. Klub se trese, uz noge mi prolaze trnci. Ljut sam. Kroz dim vidim priliku koja nam prilazi. Ne prepoznajem ga, ali on izgleda kao da nas poznaje. Nešto govori, ali ga ne razumijem. Vrti mi se u glavi i samo želim poći kući. Male ruke na mojoj odjednom nema. Muškarac koji nam je prišao zgrabio je sestricu i podigao ju. Vidim da plače još jače i ustajem. Nisam se ni podigao do kraja kad su me oko struka obuzele ruke i podigle visoko. Osvrnuo sam se. To su stričevi, njih poznajem. Vode nas kući.

Dok me nosio na rukama prema izlazu polupraznog kuba uspio sam pogledom naći mamu. Ležala je naslonjena na ono što sam pretpostavio da je šank, a ruke dvojice muškaraca su bile svuda po njoj. Nisam siguran što joj rade.

Vani je hladno. Snijeg je. Čujem jecaje moje sestrice. Želim joj dati svoju jaknu, ali ne mogu se istrgnuti iz ruku čovjeka koji me nosi prema autu. Stavlja me na sjedalo pored sestrice. Auto se pali i polazimo.

Dok se vozimo, kroz prozor gledam snježne pahulje. Mrak je, ali nakon svakih nekoliko trenutaka topla svjetlost uličnih lampi obasjava unutrašnjost automobila.

Moja sestrica je zaspala. Tako je malena. Kažu, nagodinu će 5 godina, a ja ću u školu.

Stigli smo pred našu kuću. Vidim kako stric, nimalo nježno, uzima moju sestru i nosi ju. Ja sam velik, izaći ću sam. Drugi je ostao u autu, čujem kako pali cigaretu. „Laku noć.“ govorim mu.

*

„For security reasons please keep your luggage with you at all times. Unintended luggage will be…“ trgnuo sam se iz sna dok je obavijest o prtljazi orila golemom prostorijom. Na trenutak sam ostao zatečen. Pogledao sam na sat i zaključio da imam još vremena.

Prošetao sam terminalom, razmišljajući o snu i duboko udahnuo. Prisjetio sam se zašto se vraćam. Duboko u sebi znao sam da će me proganjati, no ne može se pobjeći od vlastite prošlosti.

Let sam proveo sjedeći do prolaza. Zaspao sam negdje iznad Atlanskog oceana. Iznad Španjolske probudila me glad pa sam naručio vrećicu kikirikija. Ostatak leta proveo sam čitajući stripove o poznatom detektivu paranormalnih slučajeva. Na Akademiji sam u slobodno vrijeme, dok nisam bio s curom, redovno kupovao i čitao njegove avanture.

U Zagreb smo sletjeli u rano poslijepodne. Sunce je pržilo, ali zrak je bio hladan. Razmišljao sam o najmu auta, ali ipak sam kupio kartu za vlak. Iako su mi stripovi bili na materinskom jeziku, neobično mi je bilo vidjeti ga izvan knjige. Sat i pol mučne vožnje kasnije, velika slova govorila su KOPRIVNICA.

Taksistu na željezničkom kolodvoru rekao sam da želim do osnovne škole. Mirnom vožnjom prolazili smo kroz poznate ulice za koje sam se od srca nadao da ih neću još dugo, dugo vidjeti. Vozač je zaustavio automobil i izdao račun. Platio sam i izašao.

Gledao sam u nekoć voljenu građevinu. Slike iz djetinjstva zaslijepile su mi um.

*

„Znaš li da u Kini jedu pse?“ upitao me Antonio jednog prijepodneva. Peti sam razred, dakle sigurno moram to znati. „Naravno da znam.“ promucao sam, zamišljajući Kineze kako vade dlaku nekakvog shih tzu-a iz juhe. „Vidio sam na kompu, brat mi je pokazao. “Prvo ih mlate, zatim ih kuhaju. Žive.“ smijao se Antonio, očekujući da ću se i ja smijati, ali nije mi nimalo smiješno. Bilo mi je žao. „Nemoj više, molim te.“ rekao sam mu. „Kasnije idemo po Sarine mačke, ako želiš s nama. Bacit ćemo ih s balkona da vidimo koliko će se dobro raspasti. Ne budi luzer, pođi s nama, bit će zabavno. Kiki mi je rekao da što ju jače zafitiljiš, to se jače raspadne. Vidio je to na internetu.“

Želudac mi se okreće. Ne želim to slušati. Ne želim ići. Tko ne ide, gubitnik!

Nisam htio biti gubitnik.

Poslije škole baki sam rekao da idem kod prijatelja.

Iste večeri Sara je vrištala kad se s roditeljima vratila s logorovanja. Ispred vrata stana uredno su bile složene četiri mačje šape. Ostatak mačaka Sara je pronašla iza zgrade. Roditelji su digli uzbunu, a Kikiju je to bilo smiješno. Dobio je zabranu izlaska cijelo ljeto. Sara je sa svojima odselila u Zagreb. Cijelu školsku godinu slušao sam odrasle kako šapuću misleći da ih nitko ne čuje: „Zločest je, nevaljalac. Samo neka ode, pa više nije naš problem. Nije ni čudo da je takav, kakvi su mu roditelji.“

Ne znaju da ja zapravo ne želim biti takav! Ne želim bacati mačke s balkona. Ne želim trčati po hodnicima i ne želim Martošku vući za pletenice, niti Saši bosti olovke u bedra. Oh kako je vrištao! To nam je zaradilo ukor. Svečano smo prisegnuli da se to više neće dogoditi.

Umjesto Saše, došao je Majko, tako su ga zvali. Majko je mucao i imao ožiljak od opekotine na desnom dlanu jer je kao dvogodišnjak prislonio ruku na plamen svijeće. Kiki, naš vođa, zaključio je da je to gnjusno, pa je proglasio utorak danom za batine jer imaš spaljenu ruku i zapetljan jezik. Ja sam Majka držao dok su ga Antonio i Kiki šutali. Pazili su da izgleda kao da je pao. „Reci da ti nije dobro i da padaš u nesvijest.“ Jadan Majko šmrčući je išao kući, znao je da ako ikome kaže dobit će još gore batine. Ja nisam htio biti gubitnik.

*

Grad je gotovo pust. Tek u pokojem kafiću grupice ljudi pognutih nad svojim pićima vjerojatno predu detektivske priče.

Zgrada policijske postaje ukazala se preda mnom poput sivog diva. Stajao sam mirno, osjećajući se poput stranca. Mogao sam zamisliti bivše kolege kako žure po hodnicima, drhtave ruke koje ispisuju zapisnike, graške znoja na čelima ispitanika. Ušao sam uspravnih leđa i visoko podignute brade.

Žena na ulazu koju nisam poznavao drhtavim je glasom rekla: „Čekali smo vas. Kapetan je u bolnici. Vi ste sada glavni.“

„Gavrane, izgledaš kao lešinar.“

Nasmiješio sam se na komentar kolegice policajke. S njom sam jedinom ostao u kontaktu. Jedina normalna u cijeloj ovoj priči. Prema podočnjacima i voštanoj boji lica zaključio sam da nije dugo spavala, a ruka u kojoj je držala šalicu kave blago je drhtala.

„Dobar dan, Milice. Imamo li kakvih novih informacija?“ pitao sam, svim silama nastojeći biti miran.

„Znamo da je šaka nađena u paviljonu muška. Bijelac srednjih godina. Desna s ožiljkom od opekotine.“ Osjetio sam hladan znoj niz kralježnicu. „U njoj nema ni kapi krvi, a u fontani je krv i životinjska i ljudska. Većinom životinjska. Bolesno.“ Stresla se. „Analiza govori da su ljudska krv iz fontane i šaka od iste osobe. Tijelo još nismo našli. Još češljamo snimke nadzornih kamera, a zasad znamo da je jutros oko 5 tip prošao od banke u smjeru parka.“

Uzela je tablet, okrenula zaslon prema meni i pokrenula snimku. Crno-bijela snimka pokazuje visoku osobu širokih ramena odjevenu u tamnu sportsku odjeću s kapuljačom navučenom preko glave. S rukama u prednjim džepovima trenirke mirno hoda u smjeru parka. „A snimke od pošte? Trga?“ „Beskorisno. Na trgu su sve bile pod redovnim ‘apdejtom’ sustava.“ rekla je kreveljući se. „Ona od pošte ne pokazuje ništa. Gad kao da je znao za tu nadogradnju.“ rekla je gotovo režući, ljuta na sebe, cijeli svijet i osobito na sustav. Opsovala je i usput slinom poprskala uredno oglačanu uniformu.

„Dakle, u tih pet minuta nadogradnje uspio je uliti litre krvi u fontanu bez da ga itko vidi.“

„Da.“ režala je, ovaj put sigurno.

„Žena?“

„U prostoriji za ispitivanje.“

Uzeo sam blok i kemijsku sa stola. Ponudila se da pođe sa mnom, ali nisam joj dao. Mogu sam.

Srce mi je sišlo u pete. Ušao sam u prostoriju i sjeo ispred žene kojoj sam dao pola života. Prepoznala me, iako joj kameno lice nije ničim na to ukazivalo. Pozdravio sam ju, odgovorila je ledenim glasom.

„Sumnjaš li na ikoga?“ lupio sam kao kakav amater. Trepnula je.

Nasmiješio sam se, a nije bilo smiješno. „Gdje je on?“ Nisam bio siguran mislim li na sumnjivca ili na njezino svinjče od muža.

„Noćas nije bio kod kuće. Sad smo na Pametnoj. U staroj kući. Spavao je kad sam otišla.“ Progutao sam knedlu. „Zašto sam još ovdje? Sve sam već ispričala.“

„Sumnjaš u policijski posao?“

„Nisam sposobna za igre, Tibore.“ Ustao sam, zahvalio joj se i izašao. Čestitao sam sebi što se nisam okrenuo. Kolega na vratima sobe ju je pustio i izašla je pozdravljajući samo naklonom glave.

Istovremeno, u zgradu je ušla vitka ženska osoba. Vidno uplašena trljala je dlanove o kutu. „Dobar dan. S kim mogu razgovarati o…tom slučaju.“ upitala je tiho.

Prišao sam joj dok je Milica sjedala za stol pripremajući zapisnik. Pokazao sam joj na stolac preko puta i sjeo pokraj kolegice. „Pa…ovo nas je sve potreslo.“ nasmijala se drhtavo. „Ja…“ disala je užurbano i plitko. „U redu je, gospođo, polako.“ tješila ju je Milica. „Kako bi bilo da počnete s vašim imenom, pa ćemo dalje polako nastaviti.“ smireno, prijateljskim glasom joj je rekla. Iz očiju joj je sjala dobrota. Impresionirala me promjena stava: od zvijeri do zen majstora u roku pet minuta.

„Aha, da.“ žena je duboko udahnula. „Sara Mendes.“ Aha, zato mi je poznata. Ne bih ju prepoznao. „Uh…radim u ljekarni.“ Milica je uredno zapisivala. „U redu, što nam želite reći?“ pogledala ju je kao sestru. Još uvijek sam impresioniran.

„Pa, danas sam se sjetila, prije dva tjedna u ljekarnu je ušao neki čudan tip.“

„Možete li se sjetiti detalja o njemu?“ pitao sam. Susrela je moj pogled i vidio sam prepoznavanje u njezinim očima. „Pa, bio je vrlo visok.“ trljala je dlanove o kutu. „Dao je iskaznicu, ali ne sjećam se imena. Trebao je lijek za smirenje, na recept. Dala sam mu traženo. Pristojno se zahvalio, odzdravio i izašao. Sjećam se da sam s kolegicom kasnije komentirala da ima ‘čudnu vibru’“ prstima je u zraku napravila znakove navodnika.

„Kasnije toga dana je opet došao, ali po drugi lijek, i ovaj put bez recepta.“ „Možete li se sjetiti je li i to bio lijek za smirenje?“ pitao sam, „Da. Kupio je lijek za smirenje, ali blagi, uglavnom se koristi za liječenje nesanice.“ Milica je pisala ne podižući pogled.

„Sutradan ujutro ušao je u ljekarnu, pogledao prema blagajni, okrenuo se i izašao. Ista ta kolegica mi je ispričala da je došao navečer, u njezinu smjenu, i kupio još jedno pakiranje toga lijeka.“ „Gdje je sad vaša kolegica?“ „Na godišnjem je, na moru.“

Zahvalio sam joj se i ustao, ostavljajući ih za stolom. Okupio sam tim za pregled snimki nadzornih kamera i tim informatičara za pregled računalnog sustava ljekarne.

Službenim vozilom naumio sam otići do Paviljona, ali nastavio sam voziti. Park je još okružen trakama, a nekoliko kolega u bijelim, vrećastim odijelima saginjalo se oko grmova pregledavajući svaki list. Slična situacija odvijala se na trgu. Ljudi su se kretali u malim skupinama, ozbiljnih lica.

Za nekoliko minuta stigao sam do Pametne. Poštanski sandučić otkrio mi je pravu kuću. Pozvonio sam nekoliko puta, nadajući se da sam u krivu.

Čovjek koji mi je otvorio vrata bio je samo sjena onoga što sam zvao prijateljem. Masna kosa obrubljivala je debelo lice, a svježe mrlje oko usta odavale su da je upravo završio s ručkom. Sitne oči su mu se razrogačile. Brzim pokretom gurnuo je vrata od sebe, a kroz stopalo mi je šiknula tupa bol, no uspio sam zaustaviti zatvaranje. Prva greška, koju sam pripisao jet lag-u. Krenuo sam za njim dok je režao i bacao stvari iza sebe pokušavajući me pogoditi. Preskočio sam dva stolca, a on je skrenuo za ugao te se za nekoliko trenutaka čulo lupanje drvenim vratima, a zvuk udarca teškog metala o parket odzvonio je hodnikom. Nastavio sam za njim, a staklena vrata prema stražnjem dvorištu su se s treskom zalupila. Kroz tanke zastore vidio sam kako trči prema autu. Potrčao sam istovremeno vadeći mobitel iz džepa.

Prigušeni vrisak i jecaji natjerali su me da stanem. Na podu ispred mene leži netom ispala željezna ručka. Pokušao sam gurajući otvoriti vrata s lijeva, ali bezuspješno. Izvana dolazi ritmičko paljenje motora auta koji se ne pokreće. Iz prostorije čujem prigušene jecaje. „Policija!“ viknem. U isto vrijeme zovem patrolu.

Vani Kiki konačno uspijeva upaliti auto i uz gromoglasno režanje motora izlazi iz kadra kojeg pruža stakleni prozor francuskih vrata. Smrad iz auspuha ispunjava mi nosnice dok sivi dim iščezava. „Držite se, stižemo!“ viknem vratima i potrčim za sumnjivcem, vidjevši ga kako skreće na zapad. Utješan zvuk policijskih sirena približava se velikom brzinom. Znatiželjne glave proviruju kroz prozore.

*

Večer je topla, a njezine oči sjaje poput zvijezda. Marta voli povijest pa smo često šetali od muzeja do oružarnice. Na livadi iza malene zgrade znali smo raširiti deku i unedogled razgovarati. “Što misliš, možda upravo sad u nekom drugom vremenu netko slaže oružje u toj zgradi.“ Šalila se. “Možda upravo sad ležim na nekom pijanom probisvijetu.” Grohotom se smijala. Zaljubljen sam do ušiju. Želim s njom provesti život. Zajedno smo trinaest godina i mislim da je vrijeme za ono pitanje.

„Tibore.“ zrak postaje hladan. „Selim se.“ Nestaje sjaja u njezinim očima. „Nosim bebu i…“ Mislio sam da ću umrijeti. Njezine riječi nestaju u ledenoj večeri. Mogao sam samo šutjeti. „Kristijan kaže da je tamo bolje, da ćemo lijepo živjeti.“ Udahnula je. „Oprosti mi.“

Nisam plakao. Samo gubitnici plaču. Nisam gubitnik.

*

Dah mi je plitak i kratak. U ušima mi bubnji. Stišćem papučicu gasa, a auto reži kao da je jedva dočekao ovakvu potjeru. S lijeva mi je zeleno prostranstvo, ispred mene prazna cesta. Vrisak sirene para mi uši. Brz sam. U retrovizoru vidim znatiželjnike kako zastaju i okreću glave. Na raskrižju vidim automobil bjegunca koji uz škripu guma skreće lijevo.

Gad je parkirao na travnjak ispred stare oružarnice. Uz škripu sam zakočio i javio patroli. Ušao sam u mračnu zgradu. Pištolj mi je poput dijela tijela, u ispruženim rukama traži svoju metu. Zvuk mog disanja odjekuje prastarim zidovima, od mirisa u zraku diže mi se želudac, a od prizora dlake na potiljku. Na podu nalaze se raskasapljena mačja trupla. Bez ijedne kapi krvi nabacani komadi mesa i krzna. Čuje se roj muha, no osim toga prostorija je prazna.

Izlazim na opasnost otvorenog. Sunčev sjaj nakratko me zasljepljuje. Druga greška koju pripisujem jet lag-u. Debeli Kiki trči prema sjeni drveća smijući se poput manijaka. Uz vrisak kostiju i mesa mog već načetog stopala potrčim za njim. Na njegovu nesreću, širi je od stabla. Jasno vidim naslage njegova trupa i čujem njegovo hroptavo disanje. Približavam se polako, korak po korak.

„Izlazi, Kiki.“ Vidim kako diže obje ruke. Čujem kočnice i vrata automobila kako se otvaraju, njih desetke. Uz smijeh se okrenuo prema meni. Dlanovi su mu krvavi, a majica prljava od znoja i prašine. Pogledom je prošao pokraj i iza mene, brojeći policajce.

„Jači smo.“ protisnuo sam kroz zube ne mičući nišan s mete. U njegovom desnom džepu je sklopljeni lovački nož. Masno tkivo se trese ispod musave majice dok polako stupa prema meni.

„Da ju samo nije dirao…“ mumlja sebi u bradu dok mi dopušta da mu stavim lisičine.

Sigurna u vlastitom domu, već iste večeri Marta je slušala kako je uhićen osumnjičenik za neviđen slučaj. Nije bilo kanala koji nije izvješćivao da je K.N. postavio ljudsku šaku u paviljon i napunio fontanu krvlju. Žrtva M.B., pronađen u kući osumnjičenog, stabilno u gradskoj bolnici iskakalo je sa svakog zaslona. Držao sam ju za ruku dok je plakala.

KRAJ


H.D.R.
Martina Kobaš

Sven je ove godine krenuo na ljetne praznike s velikim planovima: spavati i još spavati, s povremenim izletima u svijet World of Warcrafta. Ili koliko već Beli i Fero budu gnjavili. Nisu oni loši dečki, samo su nekad dosadni ko uš. Svenu se tada maturalac krajem kolovoza, kojem se zapravo veselio, činio kao daleka vječnost.

Ipak, već trećeg dana velikog plandovanja Svenovi planovi naprasno su se i bez njegove prethodne pisane suglasnosti promijenili. Stubokom! Koja katastrofa!

Toga se dana probudio, doduše jedva i na Mamino inzistiranje, te ustao doslovno na lijevu nogu. Mama je paničarila po kući i mahnito tražila nešto, spominjala važne poslovne partnere, pomaknute rokove, bilance i još mnogo poslovnih blebetarija koje Sven nije razumio. Niti se trudio. Ali mu je ipak jedna rečenica zapela za uho. Učinilo mu se da Mama mantra: „Brzo ustani, ideš kod Bake i Dede na tri dana dok ja ne riješim to s klijentima!“

Dok je Mamin užurbani monolog prelazio u zabrinjavajući crescendo, Sven je još u polusnu oteturao po hodniku do kupaonice i putem napravio svoju kobnu grešku. Nogom (onom lijevom na koju je ustao) zapeo je za antikni stolić, lupio si mali prst i ugledao zvijezde. Stolić se opasno zaljuljao i onda se dogodila apokalipsa. Sa stolića se srušila, navodno, antikna i vrlo vrijedna vaza dinastije Ming koju su Mama i Tata donijeli sa svojeg medenog mjeseca. (Za ovu priču posve je nebitno što je vaza zapravo kupljena u kineskoj suvenirnici sumnjiva porijekla i da ta vaza dinastiju Ming nije vidjela ni u crtiću.) Svenu se uvijek činila bezvezno šarenom i presjajnom, ali sasvim dobrom da, primjerice, glumi stoper za vrata, i to je otprilike to. Po Maminoj reakciji dolaska smaka svijeta i njezinu visokotonskom kričanju koje je sada bilo nadomak kategoriji zvukova čujnih samo psima, Sven je zaključio da je ipak u većoj gabuli nego što mu se u prvi mah učinilo.

„Koliko puta sam ti rekla da paziš, da nam je ta vaza jako važna uspomena! E, sad definitivno ideš Baki i Dedi, ali ne na tri dana, nego na 333!“

„A ne moram se onda na jesen vratiti u školu, ha?“ pitao je, pomalo se nadajući pozitivnom odgovoru.

„Mali, ne pravi se pametan! No, dobro, ne 333, ali barem… barem… Ma, ne znam kol’ko! Barem mjesec dana! Eto!“

Sven je odlučio da se neće raspravljati (za njegove pojmove još uvijek je bio cik zore – oko 11), što je Mama shvatila kao pobjedu. „Krećeš poslije ručka,“ kratko je dodala i otišla po kutiju ne bi li sačuvala komadiće nesretne vaze.

Na putu do kupaonice bacio je još jedan pogled na svojih ruku (tj. noge) djelo razasuto po hodniku. Krajičkom oka ugledao je nešto. Nešto posivjelo, malo. Izgledalo je kao presavinut papirić. Zaintrigirao ga je pa ga je uzeo i brzo stavio u svoju torbu pored vratiju. Pogledat će ga kasnije. Sad mu je već stvarno sila.

Nakon ručka i kratkog pozdrava s Mamom, Sven je bio u autobusu. Autobus je bio prilično pun i morao se stisnuti kraj lijepo zaokružene gospođe koja je, čini se, prokrijumčarila dvije male kokoši u improviziranom transporteru. Simpatičnim koprivničkim kajkavskim upitala ga je: „Dečec, kaj ideš malo baki i dedi na ferje?“ Sven je pristojno kimnuo, a ona je još dodala: „Ja se vraćam doma. Fala Bogu! Lepa moja Capronca…“ Gospođa je uskoro zaspala, a zaspao je i on.

Probudio ga je glas vozača: „Koprivnica! Zadnja postaja!“ Baka i Deda su vani marljivo mahali, a pogled na njih ga je razveselio. Zapravo je volio biti kod njih. Baka se pobožno brine da je želudac uvijek ispunjen do maksimuma svojeg kapaciteta, a Deda je uvijek za zafrkanciju. Svojim starim Golfom odveli su ga kući u Nemčićev dol. Tek kada je legao na večer u krevet, sjetio se onog papirića iz vaze. Izvadio ga je iz torbe i pažljivo otvorio. Bio je prašnjav, više puta nepravilno presavinut i djelovao je zaboravljeno. Bila je to fotografija bogate kovane ograde. Visoka je bila oko 3 metra, s viticama i motivima cvijeća. Vrlo lijepa i otmjena, u baroknom stilu.

Sljedećeg je jutra Deda predložio Svenu da mu pomogne pregledati stare obiteljske fotoalbume. Tražio je nešto. Nije prošlo dugo i Svenu je zapeo detalj jedne obiteljske fotografije za oko. Mama je na ulici vozila tricikl. Imala je crvenu vesticu i bijelu haljinicu i bijele cipelice. Široko se smijala. Imala je četiri godine. Ali… Nešto mu je bilo poznato na slici. Iza Mame prepoznao je ogradu, istu onu s fotografije iz vaze.

„Deda, gdje ste ovo Mamu slikali?“

„U centru. Ne sjećam se baš točno, znaš? Ja sam ti stari čovjek“, nasmijao se Deda.

Zaintrigirani Sven tog je popodneva otišao sam prošetati do centra pronaći ogradu. Ako još postoji. Nije dobro poznavao grad, ali je ponio fotografiju i Dedin fotoaparat te je svejedno htio pokušati.

Dan je bio ugodno topao i sunčan, obična srijeda. Hodao je centrom grada uokolo i našao se na rubnom dijelu parka, pored Pravoslavne crkve. Uočio je da crkva ima kovanu ogradu, ali je ubrzo zaključio da to nije ograda koju traži i to ga je pomalo obeshrabrilo. Upitao je starčića koji je šetao u blizini sjeća li se kakve drugačije ograde na crkvi i pokazao mu fotografiju. Starčić je odmahnuo glavom.

„Ali takva lijepa barokna ograda ti je tamo, preko puta, blizu Nemčićeve kuće“, dodao je Starčić, očito domaći, i ponudio da zajedno prijeđu cestu i pogledaju ogradu.

Sven je ogradu promatrao s oduševljenjem jer je odmah bilo očito da je pronašao što je tražio. Zamolio je Starčića da njega poslika ispred ograde, iako nije imao tricikl i nije bio odjeven kao Mama na slici. Dok je Starčić namještao Svenov fotoaparat, rekao mu je: „Znaš, to ti je najstarija takva ograda tu u Koprivnici.“ Na tren je odlutao mislima. „Sjećam se da je bila neka frka oko nje, ali bilo je to davno, prije mog rođenja. Pričao mi je tata.“ Sven je htio znati više. Dok su lagano koračali gradskim centrom, pustio je Starčića da ga preuzmu sjećanja i pretoče se u priču.

„Negdje krajem studenog, prije stotinjak godina, ograda je preko noći nestala. Bilo je jako hladno te zime i malo je ljudi bilo na ulici navečer. Po noći još manje. Ujutro nam je svima, a najviše vlasnicima kuće, to bio veliki šok. Što se dogodilo s ogradom, kamo je nestala, i zašto bi itko ukrao cijelu ogradu? Kako su kradljivci uspjeli proći nezapaženi? Vijest se pronijela po gradu još prije ručka. Pričalo se o tome u kavani Kod Mundija, tu na uglu ulice gdje je sada banka, pa onda u Velebitu, a tad je to bila tiskara Vošickog. I u postolarskoj zadruzi iznad današnjeg Kraluša su jednu sjednicu posvetili toj temi. Čak su o tome raspredale i mušterije u zelenoj ljekarni, K orlu, dok su čekale da im se spravi prašak ili mast. Ali najviše se o tome raspravljalo u brijačnicama. Tata je tih dana otišao k Cankiju na jedno muško brijanje, ali je greškom po navici otišao u zgradu gradske knjižnice, gdje je Canki prije imao brijačnicu. Kasnije  se preselio na ugao trga, tamo gdje su već duže skele sa onom zaštitom na kojoj je nacrtan Lino. Na tatinu žalost, taj je lokal ujedno bio i frizerski salon za žene, a babe ko babe, dok su se frizirale i čekale na red, razvijale su niz teorija o cijelom događaju. Prvi sumnjivci na meti bili su im gosti hotela K caru.“

„Koprivnica je već tada imala hotel?“ bio je iznenađen Sven.

„O, da! I to ne jedan, nego dva. I jedan i drugi bili su u centru. Hotel Križ je bio tamo gdje je sada Turist. Al’ smo se tamo naplesali u dvorištu!“ prisjetio se Starčić i razvukao usne u zagonetni osmijeh. „Drugi hotel, K caru, bio je ugledni hotel u lijepoj katnici, s urednim sobama, dvorištem za konje i izvrsnom uslugom. Danas mu nema ni traga jer se na njegovo mjesto uselio DM i onaj dućan s mobitelima. Ali u svoje vrijeme bio je vrlo popularan. Tu su odsjedali svi, od putnika namjernika, do uglednih ličnosti. Baš zato su one babe kod Cankija sumnjale na goste hotela. Mogao si svako malo vidjeti nepoznato lice kako sjedi na terasi ispred hotela. Njima bi najzgodnije bilo maznuti ogradu i zbrisati iz grada, a da nitko ne pita kamo su otišli. Tu im je sam Canki ukazao na rupu u njihovoj teoriji jer onaj tko je isplanirao krađu morao je dobro poznavati grad i navike Koprivničanaca, a povremeni gosti to sigurno nisu. Babe su se na to uzjapurile i brzo prebacile na novu temu – ondulacija, najnoviji modni hit.“

Sven ga je pozorno slušao i nije ga htio prekidati, a priča mu je postajala sve zanimljivija. Šetali su pored škole koja nosi Nemčićevo ime. Danas je pohađaju Starčićevi unučići, a nekada on kao gimnazijalac.

„Tih dana svi su pričali samo o tome. Čak i kod nas doma! Teoretičari su brzo nadodavali detalje priči, potpuno nepouzdane, pa se moglo jednom prilikom u nekadašnoj pošti, odmah do Pravoslavne crkve, čuti kako su kradljivci neki Talijani prerušeni u vojnike, a da su krađu izveli uz pomoć stroja koji topi željezo, nešto o čemu tada domaći ljudi nisu niti čuli.“ Vremenski putnici su sjeli na klupicu pored škole da odmore noge.

„Da je ograda nestala ovih dana, o tome bi pisale i ove novine.“ Osvrnuo se i kimnuo prema zgradi Glasa Podravine. „Ali onda je to bila vila Lendvaj. Još se sjećam slatkog čaja koji sam s guštom ispijao kada smo bili pozvani u goste jednog travanjskog popodneva. Nismo imali slatkiša kao vi danas pa nam je i sam šećer bio prava poslastica.“ Starčić se nekoliko puta obliznuo pa nastavio. „Ipak, postojala je i mogućnost da su se kradljivci privremeno skrivali u Palači Malančec. Tada je bila prazna jer su Malančecovi otišli na liječenje negdje u inozemstvo. Njihova kći bila je boležljiva, a obitelj je bila uvijek uz nju. Fratri su iz crkve kasnije tvrdili da su povremeno viđali upaljena svjetla u kući i čuli razgovore, no nitko nije mogao sa sigurnošću potvrditi jesu li to bili kradljivci ili služavke obitelji Malančec koje su trebale kuću povremeno održavati dok se obitelj ne vrati.“

Noge su ih dalje nosile pored spomenute palače prema Bašći, ili Varoškoj grabi, kako su je tada zvali. „Ovdje na bedemima se zimi djeca sanjkaju, a krajem ljeta se vraćamo u prošlost, u renesansu. I te zime jedne večeri tata je s manjim društvom otišao sanjkati se i ostali su do večeri. Kada su već bili mokri i promrzli, vidjeli su trojac koji je vukao kola prekrivena platnom. Bilo je jasno da je u kolima nešto teško i da se ovaj trojac trudi zadržati teret daleko od očiju znatiželjnika. Nisu obraćali pozornost na skupinu musave djece, ali su djeca zato promatrala njih s vrha bedema. Načuli su i dio njihova razgovora.

Pazi kako skrećeš! Hoćeš da se prevrnemo? siktala je mlada žena. Ako se išta slomi, ništa od kupca! Kotač se olabavio! odgovori prvi mladić. Stat ćemo tu iza Cajghausa i na brzinu to popraviti inače nećemo doći do klaonice do jutra. Još je jako dalek put! A i sve je hladnije! ustvrdi drugi.

Djeca su se pomaknula ne bi li ih bolje vidjeli i čuli, no smetalo im je raslinje otežalo svježim snijegom. Trojac je ubrzo nastavio put, osvrćući se svako malo.“

„Jesu li rekli odraslima što su vidjeli?“ zanimalo je Svena.

„Ma jesu, ali odrasli su se nasmijali dječjoj bujnoj mašti potaknutoj promrzlim gaćama i praznim želucom. A trebali su ih poslušati jer su djeca čula ključne informacije. Klaonica, današnji Muzej prehrane, bio je mjesto sastajališta s kupcem za ogradu. Obećan im je velik novac za tako tešku i bogatu ogradu. Ali klaonica je bila prilično daleko za nekoga tko ručno vuče kola.“

„Ograda je sada na svom mjestu. Kako su onda uhvatili kradljivce?“ pitao je Sven.

„Za to ćeš morati još malo sa mnom prošetati“, nasmijao se Starčić i nastavio put prema gradskom muzeju. „Vidiš, tu je nekad bio sud. Kradljivci tu nikad nisu dospjeli, ali kazna ih je svejedno stigla.“ Nastavili su Ulicom Đure Estera i zastali pred kućnim brojem 11. „Muzej je nekad bio ovdje na katu, a ispod njega nekadašnja medičarna.“ Ukratko je objasnio Svenu da se medičarna preselila na broj 9, gdje postoji i danas, uz nove vlasnike. „U tadašnjoj medičarni živio je mladi kalfa koji je tvrdio da je dostavljao posebne svijeće mušteriji ranije te večeri i vidio dvojicu muškaraca i jednu mlađu ženu kako se nervozno raspravljaju na ulici. To je bio neuobičajen prizor, ali kasnije se otkrilo da je kalfa ujedno preprodavao gazdinu robu pa je i ovo svjedočanstvo postalo upitno. Iako je zapravo bilo točno.“

Sunce je sada već bilo prilično visoko, kao i živa u termometru. Starčić je predložio da prošeću kroz gradski park ne bi li uhvatili malo hlada. Sven nije imao ništa protiv. Kretali su se stazicom za koju Sven nije znao da se nekada zvala Aleja uzdisaja. Zastali su kod paviljona u srcu parka.

„Mnoge uspomene vežu stare Koprivničance uz ovaj paviljon. Vidiš onu liru na vrhu? Nekada smo ovdje dolazili slušati koncerte. Doduše, bila je to limena glazba, ali nama je bila svejedno draga jer je to bila prilika vidjeti odabranicu tvoga srca.“ Do kraja parka hodali su u ugodnoj tišini. Došavši do gradske fontane, Starčić je predložio: „Skrenimo tu desno, tu se priča nastavlja.“ Sven je prešutno kimnuo i prepustio Starčiću da odredi tempo hoda.

S noge na nogu prošli su pored nekadašnje Vile Parve i stigli do sinagoge. Sinagoga se baš obnavljala iznutra ne bi li privremeno preuzela svoju staru ulogu glazbene dvorane. Akustika je odlična, a ambijent plijeni pozornost. „Hm, zanimljivo“, primijeti Starčić. „Tko zna je li istina…“

„Što?“ upita Sven.

„Gradska legenda kaže da je prilikom ondašnje obnove sinagoge u podne temelje bačeno tijelo jednog od kradljivaca.“ Svena je to pomalo šokiralo.

„Tijelo? Ovdje?“

„Da, ali do sada nije bilo prilike provjeriti tu teoriju. Ako čega ima, sigurno ćemo za nekoliko tjedana o tome čitati u novinama.“

„Kako je dospjelo ovamo?“ Nastavili su šetnju prolazom prema Jelačićevom trgu, a Starčić se malo zamislio, kao da više nije siguran kako je priča tekla dalje.

„Ljudi su pričali da je došlo do svađe između kradljivog trojca. Nisu se mogli dogovoriti oko raspodjele novca. Osim toga, postali su paranoični misleći da ih svi prate i stežu obruč oko njih. Ona njegova kompanjonka u naletu je bijesa i panike nasrnula na jednog mladića i nehotice ga usmrtila razbijenom bocom. Nisu znali kako prikriti svoj novi zločin pa su brzo bacili tijelo u raskopani pod sinagoge i zatrpali ga. Godinama kasnije su kružile priče po gradu da je djevojka od krivnje i paranoje poludjela i završila u ubožnici, danas našoj bolnici. Navodno se još mogu vidjeti njezine črčkarije na zidu ubožnice gdje je bila zavezana za krevet, ali ne bih ti o tome znao više reći.“

„A što je s trećim kradljivcem? Rekli ste da ih je bilo troje.“

„Točno, na njega sam zaboravio. Tu ćemo skrenuti desno i pokazat ću ti gdje je on.“ Zaustavili su se ispred Foto Milana. „Vidiš, danas je ovo običan pločnik, a ono što se sada ne vidi je podnožje gradskog zdenca koji je bio upravo ovdje. Taj treći je htio privremeno sakriti novac u zdenac dok se situacija ne smiri, no nije pazio i pao je u bunar zajedno s vrećom novca. Bila je zima i brzo se smrznuo do smrti. Našli su ga pučkoškolci, kojima je škola bila u sadašnjoj vijećnici, tek u proljeće kada se snijeg otopio i naginjali su se da vide dokle je voda u zdencu. Građani su tada bili zaprepašteni takvim otkrićem i na gradskoj skupštini donijeli su odluku. Zdenac će se hitno zatrpati i prekriti. Tako je i bilo. Današnji građani niti ne znaju da ovdje koračaju preko groba tog nesretnog kradljivca i njegova plijena jer tome zdencu nema više ni traga. Ali mi se stari pokadkad sjetimo…“ rekao je sa sjetom i nekim suosjećanjem Starčić te nastavio hod prema Zrinskom trgu.

„A ograda? Kako se vratila svojim vlasnicima?“ znatiželjno će Sven.

„Ograda, eh, i ona je prošla neki čudan put. Tajanstveni kupac nije imao sreće. Kada je preuzeo plijen na kolima, nije imao pomoć. Trudio se kola nekako dovući do Ulice Beč gdje ga je čekao njegov kupac u okrilju noći i stigao je nadomak cilja, do potoka. Odjednom je navodno čuo sablazan dječji plač koji se, nošen vjetrom, čuo u naletima. Prestrašio se jer je bio praznovjeran i slučajno prevrnuo kola u potok. Otamo nije više mogao izvući ni kola, ni ogradu pa je dao petama vjetra. Ono što nije znao jest da je to bila uobičajena pojava u Ulici Beč koja je svoje ime i dobila po djeci koja plaču, odnosno beče, kako ovdašnji ljudi to kažu. Prolaznici su idućeg dana pronašli kola i odmah prepoznali ukradeni teret koji je već danima bio glavna tema svih razgovora. Ograda je ubrzo vraćena vlasnicima i odonda stoji na svome mjestu, sjećaš se, gdje sam te fotografirao. Samo, nije potpuno identična kao i onda.“

„Što je drukčije?“

„Vlasnici su, unatoč svemu, bili pogođeni nesretnim sudbinama mladih kradljivaca. Na vrh ograde dodali su još jedan dio u kojem se isprepliću tri inicijala mladih lopova, H, D i R.“ Starčić se još jednom zamislio, a pogled mu je odlutao u davna vremena njegove mladosti. U tom trenu Svena je jako podsjetio na Dedu i sjetio se da ga već jako dugo nema doma. Iskreno je zahvalio Starčiću na svemu što mu je ispričao jer je Sven dobio mnogo više od fotografije ispred ograde. Odlučio je što želi biti u životu – želi biti istražitelj!

Starčić je odmahnuo rukom, osmjehnuo se i laganim korakom nastavio svoju šetnju u nepoznatom pravcu.

Kada se Sven vratio u Nemčićev dol, nije znao odakle bi krenuo pričati Baki i Dedi sve što je danas doživio. Odlučio je krenuti od jedne razbijene vaze…

KRAJ