Vesela i nasmijana Koprivničanka Nela Vondraček već četiri godine živi i radi u Španjolskoj. Učiteljica je plesa u najvećoj plesnoj školi u Barceloni te nam je otkrila kakav joj je život tamo, što točno radi i koliko ju je život u Koprivnici pripremio za daljnji razvoj.
Plesom se počela baviti s 15 godina kad se pridružila plesnom studiju Jump u Koprivnici, gdje je upoznala cijeli spektar različitih plesova – od suvremenog do jazz plesa.
– U jednom trenutku sam otkrila taj Lindy Hop. Pretraživala sam bavi li se itko time u Zagrebu i taman te godine su počeli na jesen, par mjeseci prije nego što sam tražila. Jedna grupica ljudi je to počela raditi u Hrvatskoj, to je bilo prije otprilike osam godina – prisjeća se Nela.
Učiteljica je plesa zvanog Lindy Hop u velikoj plesnoj školi u Barceloni. Lindy Hop se pleše u paru, a nastao je 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća.
– Korijene vuče iz New Yorka, točnije Harlema. Radi se o kombinaciji afro-američkih i europskih plesova. U toj velikoj dvorani gdje se plesalo, plesali su i crnci i bijelci, nije bilo nikakvih razlika. Bilo je miješanja svakavkih utjecaja, čak i latino plesova.
Ples je populariziran između dva svjetska rata, zajedno s jazzom, no došlo je i do zatišja nakon 2. svjetskog rata. Lindy Hop se vratio na svjetsku scenu nakon što je grupa ljudi pronašla originalnog plesača Frankieja Manninga osamdesetih godina prošlog stoljeća. Uz puno strpljenja i nagovaranja, okupio je par ljudi s kojima je prije plesao, što je završilo velikom repopularizacijom u cijeloj Europi, pa i Americi, Koreji, Kini i ostatku Azije.
Nela je objasnila slijed događaja koji ju je odveo u Barcelonu.
– Došla je jedna cura 2015. godine i održala je radionicu u Zagrebu, cura je inače direktorica najveće plesne škole swinga u Barceloni. Stalno su imali mala natjecanja, na kojem sam ja pobijedila i kao nagradu sam dobila polazak na njihov tečaj. Sama sam otišla tamo i to je bila jedna od boljih stvari koja mi se dogodila.
Nakon tri mjeseca tečaja, odlučila je ostati tamo jer je dobila ponudu od plesne škole da radi kao učiteljica.
– Vrlo brzo sam počela i predavati tamo jer sam brzo sve pohvatala. Pretvorila sam se iz intenzivnog učenika u učitelja. Tamo predajem ples, no to nije jedino što radim. Malo više od pola radnog vremena mi je ples, a pola predajem engleski jezik djeci u školi jer je tamo velika potražnja za engleskim.
Kad je odlučila otići u Španjolsku, pričala je samo hrvatski, talijanski i engleski jezik. Španjolski jezik je malo znala, no ipak se snašla.
– Došla sam tamo i počela improvizirati, uglavnom se sve temeljilo na mom talijanskom, tako da je to bio miks talijanskog i španjolskog. Ovo ljeto napokon imam gramatiku u rukama, da naučim španjolski kak’ spada. Bilo bi lijepo dobiti neki certifikat nakon 4 godine života u Barceloni.
Nela je primijetila i razlike u mentalitetu između Hrvata i Španjolaca, bar što se tiče njenog posla – plesa.
– Ljudi su sretniji. Kad se vratim u Koprivnicu, svi mi se čine nezadovoljni životom, a tamo… jest da je sve tamo razvijenije i viši je standard, ali da, ljudi su sretniji i aktivniji su u smislu da izlaze nešto raditi poslije posla, ne sjede toliko po kavama. Plesnu scenu u Zagrebu ljudi pokušavaju razviti i čak dođu ljudi na plesnjake, no samo sjednu i piju pivu. U Barceloni, ljudi dođu na plesnjake i plešu, pa popiju pivu kad se druže u međuvremenu.
Zamijetila je i puno veći spektar prilika koje se pružaju mladima u Španjolskoj. Od stažiranja u bilo kojem području do tvrtki koje pružaju te mogućnosti, sve se čini drugačije, pristupačnije i privlačnije mladima.
– Vidim ljude mojih godina, ili čak mlađe, koji mi pričaju da su već bili na milijun praksi, milijun razmjena, na milijun različitih smjerova na fakultetu. Neki započinju svoje biznise, a u Hrvatskoj ljudi s 25 godina završavaju faks i onda tek traže posao. Čini mi se da tamo ima puno više prilika. Oni imaju puno prakse i vrlo brzo se zaposle, nije im to nikakav problem. Ljudi se ne žale, više se posvećuju drugim stvarima. Okreću se sebi.
Pobijedila je i na Atlantic Swing Festivalu u Portugalu prije dvije godine.
– To izgleda puno dramatičnije nego što je. Uglavnom su ta natjecanja više prijateljski nastrojena nego natjecateljski. Nije to bio neki veliki festival, ali se na tom videu lijepo vidi što se na takvim festivalima događa. Preko dana su radionice, najčešće dolaze međunarodni učitelji vrlo visokog nivoa, a navečer su društveni plesnjaci.
Budući da je otišla studirati u Zagreb odmah nakon srednje škole, Nela ne živi u Koprivnici od 2007. godine, no objasnila je kako joj je Koprivnica pružila iznimne temelje za daljnji život.
– U Koprivnici sam upoznala i zaljubila se u ples. Plesala sam u plesnom studiju Jump u to vrijeme, što mi je dalo širinu jer su se bavili različitim vrstama plesa, pa sam imala priliku upoznati sve vrste. Druga stvar za koju sam jako zahvalna je tečaj engleskog jezika u školi Hello, jer sad predajem engleski iako ga nisam studirala. Dali su mi “brutalnu” osnovu na temelju koje sam ja, 20 godina poslije, mogla izgraditi svoj život u Barceloni. Ovdje sam išla i u glazbenu školu. Moja ljubav prema glazbi i plesu počela se razvijati već ovdje. Svirala sam klavir, što mi je dalo dobru bazu razumijevanja glazbe. Dok sam bila mala, bilo je mogućnosti i puno sam ovdje naučila.
Teško joj je bilo odgovoriti na pitanje o povratku u Koprivnicu.
– Vratila bih se jedino kad bih imala nekakvu viziju da mogu nešto napraviti ovdje. Radila bih ja to u Koprivnici, radije ovdje nego negdje drugdje. Koprivnica ima neki potencijal jer ima ljudi koje zanima takva vrsta glazbe. Budući da ide i jazz festival i znam da ima tu jazz događaja, mislim da bi se lijepo to moglo ovdje raditi. Meni je uvijek lijepo plesati u ovdje i volim ta kreativna ljeta. Lijepo bi mi bilo pružiti Koprivnici tu kreativnu i veselu dimenziju, no treba mi još puno iskustva i moram se prvo puno istrošiti u Barceloni. Nikad ne reci nikad, ne razmišljam još o budućnosti, a zasad mi je super tu gdje jesam – priznala je.
Ptičica nam je šapnula da dolazi i na Fest jazza u Koprivnicu sljedeće godine.
– Sigurno se vidimo sljedeće godine! Dogovorila sam se da ćemo napraviti nekakvu radionicu Lindy Hopa i možda čak varijantu solo jazza, što je ista vrsta, ali se pleše solo. Oba su plesa vrlo zabavna pa bi ih mogli predstaviti Koprivnici. Veliki dio jazza je ples, a to dosta ljudi ne zna. Jazz je vrlo plesan. To je moja veza s Koprivnicom, a probat ću dovesti i pojačanje iz Barcelone.
Naglasila je i kratku poruku svima koji nisu sigurni ako je ples za njih.
– Svi kažu da imaju dvije lijeve noge, no sve je samo stvar strpljenja i volje. Moraš samo naći što te točno pokreće – zaključila je Nela.
Na vrućih 30+ stupnjeva i uz znatiželjne poglede prolaznika, Nela je pristala i na par izvedbi solo jazz plesa u samom centru Koprivnice. Pogledajte kako je plesala prije nego što se “otopila”.
