Nakon izuzetno lijepog, teškog i napornog planinarsko-alpinističkog uspona via ferratom na Cjajnik i greben planine Košute 15. lipnja, Hrvoje Vilić i Vedran Blažeković povratak u Koprivnicu iskoristili su za planiranje novog pothvata.
Odluka je pala brzo, bez traženja drugih alternativa. Odlučili smo se za Triglav. Informaciju o novom planinarskom izletu odmah su podijelili s još osmoricom avanturista. Iako su po zaprimljenoj informaciji odmah bili svi za, kako se približavalo vrijeme novog pothvata, otpadao je jedan po jedan. Na kraju uz pomno dogovorenu rutu, prethodno osigurani smještaj u PD Kredarici (najviši i najveći planinarski dom u Sloveniji smješten između vrha Rjavina i Triglav) na put Slovenije, Narodnoga parka Triglav, 18.7. u ranojutarnjim satima na put su krenula četvorica avanturista: Hrvoje Vilić, Tomislav Međimorec, Matija Škrinjar i Vedran Blažeković.
“Iako na najviši vrh Julijskih Alpi – Triglav (2864 m/nm) vodi velik broj staza, odmah po ideji da je sljedeći uspon Triglav odlučili smo se za jedan od zahtjevnijih smjerova, stazom “Tomniškova pot” gdje uspon započinje u dolini Vrata (1015 m/nm), malo dalje od Aljaževog doma. S usponom smo krenuli u 9:40, a nakon kratkog 30-minutnog zagrijavanja strmom planinarskom stazom započinje veoma zahtjevna staza i osiguran penjački put (via ferrata).”
“Gotovo cijelo vrijeme uspona na ovom dijelu nalazili smo se iznad provalije pa su gotovo cijelo vrijeme bili otvoreni i fenomenalni pogledi prema Luknji, Škrlatici, 2740 m/nm (drugi najviši vrh Slovenije), ali i prema vertikalnom zidu sjeverne stijene Triglava. Zahtjevnost puta smanjila se nakon tri sata uspona kod križanja planinarskih staza Pot čez Prag – PD Staničeva koča, pa je uspon od ovog križanja išao kroz sipar nekih tridesetak minuta. Uslijedio je blaži uspon po kamenjaru, a nakon toga završni i nešto oštriji uspon do naše završne točke u danu, PD Kredarica. Na ovom zadnjem dijelu uhvatila nas je ledena kiša koja nas je pratila gotovo do vratiju doma. U 16:00 ispred doma sati obavili smo slikanje za uspomenu.”
“Uslijedila je prijava u dom, smještaj u četverokrevetnu sobu, raspremanje, a potom i dugoočekivana porcija graha s kobasicama i neizostavna tekućina planinara, pivo. Uz opuštenu atmosferu i u društvu velikog broja planinara iz cijeloga svijeta, pala je partija UNA, potom i još koja runda pića. Zapravo, vrijeme je proletjelo, ubrzo na satu prikazalo se 22:00, vrijeme koje je ujedno označilo i odlazak prema sobi i zaslužen počinak. Naravno, neizostavno je bilo javljanje najmilijima, slanje prekrasnih slika sa uspona, pa nakon toga gotovo bez “laku noć” utonuli smo u san.”
“Plan nam je bio probuditi se oko 7:30, doručkovati, popiti kavu i na završni uspon krenuti najkasnije oko 8:30, no i bez alarma, ali odmorni, probudili smo se nešto prije 6 sati. Odradili smo sve ranije opisane predradnje i uspon prema vrhu Triglava započeli smo već u 7:07. Iako na početku uspona na smjerokazima piše 1 sat do vrha, nama je trebalo 1 sat i 15 minuta, no prekrasni vidici i vrijeme koje nas je poslužilo vrijedilo je iskoristiti za fotografiranje i snimanje tako da tih petnaestak minuta ipak ne pripisujemo manjoj kondicijskoj spremnosti.”
“Od planirskog doma Kredarica do vrha ide opasan i težak uspon, osiguran klinovima i sajlama u cijeloj dužini. Na putu ka našoj najvišoj točci prošli smo i vrh maloga Triglava, 2725 m/nm, trećeg najvišeg vrha Slovenije. Gotovo za cijelo vrijeme tog uspona, svakih 200-tinjak metara postavljena su spomen obilježja poginulim planinarima, malo nas je to na samom početku zabrinulo, no gotovo sve pogibelji bile su zbog nevremena, udara groma i sl., a kako je nama vrijeme bilo besprijekorno misli su ipak bile usmjerene na prirodne ljepote same planine. Na vrh Triglava, odnosno do novoobnovljenog “Aljaževog stolpa” (planinarsko sklonište za jednog planinara u slučaju vremenskih nepogoda, odnosno “stup s dušom” kako mu Slovenci kažu odmila) došli smo u 8:15. S vrha pogledi su fenomenalni, a već opisano vrijeme dozvolilo nam je vidjeti i okolne vrlo lijepe, ali i zahtjevne vrhove poput Jalovca, Mangarta, Škrlatice i drugih.”
“Tridesetak minuta zasluženog uživanja na vrhu, ali i odmora brzo je prošlo, bilo je vrijeme krenuti u silazak. Nekima je silazak lakši, nekima teži, a spoznajom da ste ostvarili ono po što ste došli, koncentracija kod većine planinara pada pa dolazi i do ozljeda. Mi smo ozbiljno to shvatili pa gotovo cijelo vrijeme silaska koncetracija nam je bila na najvišem nivou. Do PD Kredarice bili smo brzi, trebalo nam je nešto manje od 50 minuta, pokupili smo naše prenatrpane ruksake i krenuli prema našoj završnoj točki, Aljaževom domu.”
“U odnosu na uspon, za silazak odlučili smo se ići drugom stazom, stazom “čez Prag”. Svaka staza sjeverne strane Triglava je gotovo ista, teška, s velikim brojem vertikalnih stijena, zabijenim klinovima i sajlama za osiguranje, pa iako se radi o silasku gdje bi brzina hoda trebala biti veća, silazak gotovo da je vremenski identičan usponu. Aljažev dom ugledali smo u 14:30. Osvježili se pićem i krenuli prema Koprivnici. U obližnjem i prekrasnom mjestu Mojstrana posjetili smo još i predivan slap Peričnik. Inače slap Peričnik drugi je najveći slap u Sloveniji, iza Rinke (90 metara), a iznosi 52 metara, dok je gornjem slapu visina 16 metara. Zadovoljni odrađenim i viđenim pred nama je ostala još četverosatna vožnja do Koprivnice.”
Tekst i fotografije: Vedran Blažeković
