Koprivničanka Irena Kovačić vratila se s jednomjesečnog hodočašća na popularnoj vjerničkoj ruti Camino de Santiago.
Radi se o ruti koja broji preko 800 kilometara, a Irena, inače predsjednica županijske Obrtničke komore i vlasnica obrta “Svijet mašte”, na ovaj se put spremala jako dugo.
O završetku ovog hodočašća već smo pisali, a nakon što su se dojmovi s ovog putovanja na koje se većina vjernika uputi barem jednom u životu malo slegli, ekskluzivno smo razgovarali s Irenom za portal Drava.info.
Koji je bio povod odlasku na ovakvo putovanje?
Taj put je religioznog značaja. Vjerujem u Boga i htjela sam se na ovakav način zahvaliti na svemu što u životu imam. To je bila moja odluka. Mnogi su ljudi govorili da je korizma vrijeme odricanja, no ja je tako ne doživljavam. U ovom dijelu života htjela sam iskoristiti korizmeno vrijeme na ovakav način.
Koliko dugo ste planirali ovakvo putovanje?
Imala sam dosta vremena za planiranje. Tri sam se godine pripremala za ovaj put. Zbog posla koji radim nisam mogla bilo kad otići i izbivati iz kuće čitavih mjesec dana. Ove je godine Uskrs bio kasnije, a i nije mi bilo zgodno da odem u siječnju ili veljači zbog vremena tako da mi se ove godine konačno sve posložilo.
Imala sam dovoljno vremena pa sam puno čitala i istraživala, svu moguću literaturu koja mi je bila dostupna. Također je i fizička priprema jako važna pa sam unazad godinu dana jako puno hodala koliko god sam mogla u slobodno vrijeme, makar pet ili deset kilometara dnevno, ovisno o obavezama koje su mi to dozvolile.
Koliko ste dana sveukupno proveli hodajući?
U Francusku sam stigla 18. ožujka, drugi sam dan krenula hodati. Na cilj sam stigla na 31. dan hodanja. Dakle, toga sam dana stigla pred katedralu u Santiagu.
Jeste li naišli na neki problem na putu?
Ja sam imala tu sreću pa nisam imala nikakvih problema. Niti sa žuljevima niti sa bolovima. Na putu sam se susretala s ljudima s različitim problemima. Mislim da sam upoznala samo jednog dečka na tom istom hodočašću koji nije imao nikakvih problema.
Dnevno se upoznaš s vjerojatno 30-ak hodočasnika i svatko je imao barem jedan problem, ili sa žuljevima ili bolnim koljenom što im je otežavalo kretanje. Moram napomenuti da se nisam susrela ni s jednom negativnom situacijom. Dnevno ipak moraš imati neku razrađenu strategiju, koliko ćeš kilometara prohodati, gdje ćeš spavati i slično.
Vi ste na to putovanje krenuli sami?
Imala sam želju hodati sama. Međutim, stalno susrećete nekoga unutar kilometra do pet ili netko vas susretne. Obično razgovor krene pa pitanja odakle si, koji je tvoj razlog hodočašća… Ako s nekim želiš malo hodati hodaš, a ako ne, svatko ide svojim tempom. Nema obaveza. Navečer se ljudi malo podruže, kad su večere i noćenja. Samo pješačenje kroz dan većina hodočasnika planira da budu sami.
Kako ste planirali noćenja?
Noćenja su organizirana na taj način da imate po cijelom putu, bilo po gradovima ili selima, tzv. alberge, unaprijed osigurana mjesta za hodočasnike da mogu prespavati. To su vojnički tipovi zgrada s krevetima, najčešće u vlasništvu Crkve ili grada, odnosno regije ili općine. Cijene noćenja su od 5 do 15 eura. Sami birate gdje želite prespavati i gdje već ima mjesta.
Ja sam išla sad u periodu kada nije bilo gužve, inače u vrijeme sezone bude puno više hodočasnika. Inače, kada krenu vrućine tu u Španjolskoj hodočasnici planiraju krenuti s hodanjem dosta rano, oko 4 ili 5 ujutro. S obzirom da sam bila kada nisu tolike vrućine, nije bilo potrebe za tako ranim ustajanjem.
Hodala sam uglavnom od 7, pola 8 ujutro pa sve do 1 i 3 popodne, kada bih završavala i tražila smještaj za noćenje.
Odakle su hodočasnici s kojima ste se susretali? Iz cijelog svijeta ili samo Europe?
Susrela sam ljude, mogla bih reći, iz cijelog svijeta. No ono što me iznenadilo, najveći broj hodočasnika je iz Južne Koreje. Nisam uopće znala, ali Južna Koreja je kršćanska zemlja i iz tog razloga je njih jako puno na tom putu.
Susretala sam se i s ljudima iz Slovačke, Danske, Njemačke, Italije. Upoznala sam i ženu iz Slovenije. Zanimljivo da ima puno i Španjolaca koji prakticiraju hodanje čak i preko sto kilometara do Santiaga pred Uskrs kao dio tradicije u korizmeno vrijeme.
Ovo je ipak jedan veliki pothvat koji dođe možda jednom u životu. Kakvi su dojmovi sada nakon putovanja, što ste dobili tim iskustvom?
Puno me to ljudi pitalo i ono najčešće, što ideš tražiti? Sigurno nešto ideš tražiti kad tamo ideš. Možda nisam bila toga svjesna u početku, ali sam nakon povratka doma shvatila da nisam ništa tražila na Caminu, već da je Camino tražio mene. To je nešto na što ćete sigurno naići u literaturi, Camino je taj koji vas zove.
Ako osjetite poziv, idete na Camino. Ja sam taj poziv osjetila prije tri godine i nisam prestajala razmišljati o tome. Voljela bih s tim reći da na ovom putu jedni na druge jako paze. Uvijek vas netko pita jeste li dobro i pomoći će vam ako se nešto dogodi. Ja sam bila jako dobro opremljena lijekovima i ništa od toga nisam trebala koristiti za sebe. Ja sam te lijekove podijelila, svima sam pomogla. U jednom su me trenutku prozvali “Majkom Terezom”, to mi je stvarno bilo simpatično jer ja stvarno nisam imala potrebe koristiti bilo kakve lijekove.
Ono što mi je još važno, ja ne bih mogla ovo postići bez podrške svoje obitelji i ja sam im jako zahvalna na ovome.
