U ciklusu božićnih običaja zelenilo ima važnu ulogu. Osim božićnog žita koje se sije na blagdan svete Barbare ili svete Lucije, a na badnju večer ukrašava trobojnicom i stavlja na stol ili neko drugo mjesto u kući, svakako nazanimljivija je zimzelena grana ili drvce zvano ‘božićno drvce’.
Ono je u našim krajevima relativno nova pojava, naime javlja se tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Pretpostavlja se da je preuzeto iz susjednih zemalja i to iz građanskih i aristokratskih krugova u kojima se drvce ukrašavalo u krugu obitelji. No, među najstarijim zapisima u kojima se spominje ukrašavanje drveća u okviru božićnih običaja svakako je onaj iz 1521. godine u kojem se spominje zabrana sječe “majeva” u njemačkom gradu Schlettstadtu. Tamo su se na dan svetog Tome koji se obilježavao 21. prosinca okupljali obrtnici i kitili stabla jabukama i kolačima. U početku su okićena božićna drvca bila bjelogorična, no nakon pošumljavanja nekih dijelova Njemačke uobičajilo se kićenje zimzelena.
Najstariji zapis u kojem se spominje kićenje drvca na području Podravine je onaj Rudolfa Horvata, objavljen u Zborniku za narodni život i običaje 1896. godine: “… iza večere pravi se božićno drvo, t. zv. “božić”. Nad sredinom stola metne se za “tram”. Za grančice bora privezuje se svakojako voće: jabuke, kruške, šljive, orasi i lešnjaci, pozlaćeni i posrebrenjeni pjenicama. Iz papira prave košarice i lampaše, pa u njih meću orahe i jabučice, ovo privezuju također koncem za grančice bora. Sav bor opletu lančićima, napravljenim od papira. Svaka i najsiromašnija kuća mora u sobi imati bor i na njemu voće preko božićnih blagdana.”
Tako je bilo u Koprivnici, a u ostalim podravskim mjestima tijekom prve polovice prošlog stoljeća ukrašavala su se drvca ili grane različitim, uglavnom ručno izrađenim ukrasima. U Podravskim Sesvetama koristila se oveća grana borovice koja se smještala u kut iznad stola i ukrašavala cvjetovima izrađenim od raznobojnog krep papira, “kuruzinja” ili biljke “setinca” te lančićima na koje su se naizmjence nizali slama i krep papir. U Molvama su za izradu ukrasa koristili i bijelo perje guske, a obavezan ukras bila je trobojna traka koja se vezivala na vrh drvca. Isti ukras spominje se i na području Virja i Đurđevca. Gotovo u svim mjestima uobičajen ukras bili su domaći medenjaci izrezani pomoću različitih kalupa, crvene jabuke božićnice i orasi obojeni zlatnom ili srebrnom bojom ili pak umotane u svjetlucavi papir. Čest ukras bili su lančići od slame, papira, kokica, bučinih koštica, suhog voća i sličnog. U koprivničkom prigradskom naselju Bakovčice, uz navedene su se ukrase koristile i slike svetaca (“svete sličice”) te šećerni bomboni kupljeni od licitara.
Osim drvca, stavljale su se još i dodatne zimzelene grančice na zrca ili slike svetaca i ukrašavale istim ukrasima. U pojedinim obiteljima izrađivali su se još i drugi ukrasi poput lustera od slame i golubica od papira koji su bili obješeni iznad stola i pričvršeni koncem za vrata tako da su se prilikom otvaranja i zatvaranja spuštali i podizali, a to je osobito uveseljavalo djecu.
