Na području čitave Hrvatske uz blagdan svetog Martina, 11. studenoga vežu se običaji koji uključuju vjerovanje kako mošt upravo na taj dan sazrijeva pa ga je potrebno “krstiti”.
U tu svrhu organiziraju se veselice po klijetima i vinogradima, a u novije vrijeme i restoranima te poznatim turističkim odredištima. Osim provođenja navedenog običaja, osobito na području sjeverozapadne Hrvatske, nekad je izuzetno važno bilo pripremiti martinjsku gozbu koja je uključivala obaveznu pečenu gusku.
U literaturi tako nalazimo podatak kako se u Koprivnici krajem devetnaestog stoljeća proslavljalo Martinje: Taj se dan krsti novo vino. Prijatelji se sastaju u vinogradima, gdje peku guske na ražnju i piju novo vino iz drvenih čaša. Glavni razlog povezivanja guske s ovim blagdanom nalazimo u legendi o svetom Martinu koja kaže kako je bio poznat kao skroman i sramežljiv pa se, kad su ga htjeli imenovati biskupom sakrio u dvorište gdje ga je “otkrila” guska.
Drugo objašnjenje ne veže se uz legendu već stvarne činjenice, a proizlazi iz tvrdnje po kojoj mu je ime izvedeno iz imena rimskog boga Marsa čiji atribut je bila guska.
No, kako bismo bolje objasnili tko je uistinu bio sveti Martin, valja navesti nekoliko podataka iz njegova života. Prema povijesnim izvorima rođen je u Panoniji oko 316. godine, u vrijeme prestanka progona kršćana. Odrastao je seleći se zbog očeva vojničkog posla pa je tako u Italiji došao u dodir s kršćanima i odlučio im se pridružiti.
Pod pritiskom obitelji postaje vojnikom, ali ubrzo traži otpust iz vojske i započinje samotnički život te na području Italije osniva monašku zajednicu koja se može nazvati prvim samostanom na Zapadu. Ubrzo se zaređuje i osniva novi samostan na području Francuske u kojem planira provesti ostatak života moleći se i meditirajući. No, stjecajem okolnosti biva postavljen za biskupa i postaje velikim promicateljem kršćanstva. U svoje djelovanje unio je brojne novosti: za razliku od dotadašnjih biskupa koji su boravili samo u gradovima i većim središtima, on se posvećuje širenju kršćanstva na selu i među seljacima, dakle među siromasima o kojima je malo tko brinuo.
S druge strane, bogate i utjecajne ljude često je pozivao da budu pravedni, pošteni i solidarni sa siromasima pa je nerijetko bio izložen podmetanjima i vrijeđanjima s njihove strane. Umro je 8. studenoga 397. godine, a u njegovo sprovodu sudjelovao je ogroman broj siromašnih seljaka te redovnika i redovnica. Ubrzo nakon smrti za zaštitnika ga uzimaju vojnici, vitezovi, putnici, gostioničari, hotelijeri, a posebno vinogradari i vinari.
U puku je do današnjih dana ostao upamćen kao nesebičan i plemenit čovjek kojega prikazuju kao mladog konjanika koji mačem prepolovljuje svoj plašt kako bi pokrio promrzlog siromaha.
