Običaji uz blagdan Svih svetih u novije su vrijeme vezani isključivo uz uređivanje grobova, paljenje svijeća i molitvu za preminule članove obitelji. Tijekom prve polovice prošlog stoljeća oni su bili puno širi i odnosili su se na neke puno veselije i životnije trenutke u životu zajednice.
To se prije svega odnosi na đurđevačke zaručnike kojima je odlazak na groblje na ovaj blagdan bila prva prigoda za javno pokazivanje, a taj društveni aspekt običaja bio je vezan i uz druženja među rođacima koji su obilazak grobova koristili kako bi se sastali te uz evociranja uspomena na preminule pretresali i aktualna događanja.
Običaj paljenja vatre u blizini groblja i bdijenje uz nju pružao je još jednu mogućnost za druženje i razmjenu simpatija među mladićima i djevojkama, iako pod strogom paskom roditelja. Mladićima koji su do dugo u noć zvonili bila je to prilika da pokažu vještinu i izdržljivost. Upravo stoga nisu rado prepuštali užad zvona mlađim nedoraslim dječacima jer su im oni, nevješti kakvi su bili, “kvarili” skladan zvuk.
Još je jedan običaj bio vezan uz ovaj blagdan, a odnosio se na predviđanje vremena. Naime, na Sve svete trebalo je s hrasta odrezati “gubača” jer se po izgledu njegove unutrašnjosti moglo predvidjeti kakve će vremenske prilike biti tijekom zime ili čitave naredne godine: suhe ili vlažne. Ukoliko je bio crvotočan, stari su Podravci bili sigurni kako će čitava godina biti “za ništ”.
Za razliku od običajne, službena strana ovog katoličkog blagdana ponešto je drukčija. Naime, malo je poznato da se radi o blagdanu svih blaženih na nebu, koji se službeno slavi tek od šestog stoljeća i to kao obilježavanje obljetnice posvećenja rimskog Panteona u crkvu Svete Marije od Mučenika, u koju su bile prenesene kosti mnogih kršćanskih mučenika.
Tek od desetog stoljeća, dan nakon navedenog blagdana slavi se i Dušni dan kao spomen svih vjernih mrtvih. To je dan kada se treba posjećivati grobove preminulih i moliti za njihove duše, a paljenjem svijeća osvijetliti im put za onaj svijet. Svjetlost svijeća općenito simbolizira čistoću i svjetlost duhovnog plamena koji se uspinje prema nebu. No, najbolji način na koji se može pokazati briga spram duša umrlih svakako je molitva. Do danas su, nažalost, sačuvane tek malobrojne pučke molitve u kojima se spominje duša, od kojih donosimo dio dječje molitve iz Peteranca:
“Ajde spat, Boga zvat
Odi sim Boži sin…
…koj bi ovo molitvico zmolil
Večer ne speš, rano ne ležeč
Zveličil bi tri dušice: japekovo, majkino i svojo ponajbole.”
