Pred nama je 25. po redu Galovićeva jesen, međunarodni festival književnosti pod medijskim pokroviteljstvom Radio Drave i portala Drava.info. Održava se u Koprivnici od 23. do 28. listopada, a uoči samog festivala predstavljamo vam autore koji ove godine na njemu gostuju. Na redu je Marek Šindelka.
Razgovarao: Matija Ivačić
Dragi Marek, možete li nam se na početku ukratko predstaviti?
Većinom se predstavljam kao filmski dramaturg i scenarist, od toga uglavnom živim. U posljednje vrijeme i kao autor stripova. Ali ljudi me ponajviše poznaju kao književnika. Živim u Pragu, mnogo vremena provodim putujući Europom, gdje izlaze prijevodi mojih knjiga.
Sljedeće godine u Hrvatskoj će izaći vrlo hvaljeni roman Zamor materijala, koji je u podjednakoj mjeri aktualan kod nas kao primjerice u Češkoj. Možete li ga najaviti hrvatskim čitateljima?
Zamor materijala je proza kojom sam odlučio reagirati na situaciju u Češkoj, koja je bila posljedica takozvane izbjegličke krize iz 2015. godine. U Češku je sveukupno pristiglo 12 (!) izbjeglica, no moj je narod čak i usprkos tome poludio. Ljudi su se počeli pripremati za smak svijeta, počele su nicati nove ultradesničarske političke stranke koje su parazitirale na strahu građana, a taj su strah same stvarale i hranile. Ta situacija traje do danas.
Prijelomni trenutak za mene je bio taj kad su na austrijskoj granici pronašli kamion hladnjaču u kojem se ugušio 71 imigrant, uključujući i nekoliko djece. Moja starija kći tada je imala osam mjeseci i sve me to neočekivano snažno pogodilo. Osjećao sam da je nužno o tome pisati. Tom knjigom nastojao sam na temelju priča dvojice mlade braće, gotovo još djece, pokazati kako izgleda kad Europu gledaš s druge strane ograde kojom se zatvaramo pred svijetom.
Što danas znači biti književnik u Češkoj, u srcu Europe, kako je volio reći Bohumil Hrabal?
Bitno je drukčije nego prije. Na knjige se već odavno ne čeka u redovima. Ali ljudi i dalje čitaju. I dalje izlaze knjige koje uspijevaju doprijeti do ljudi, uspijevaju ih primorati da misle drukčije.
Što biste rekli, kakva je suvremena češka književnost?
Raznolika. Uglavnom mi se dopada nova generacija čeških književnika, koja ima hrabrosti pisati drukčije. Koja više ne kopira Hrabala ili druge velike uzore iz prošlosti. Otkriva novi jezik i nove teme. Svijet se radikalno mijenja, a mijenja se i način na koji se o njemu govori, na koji se o njemu pripovijeda i piše.
Jeste li do sada čitali nešto od hrvatske književnosti?
Moram priznati da sam uglavnom čitao razne ulomke koji su povremeno objavljivani u književnim časopisima. Zainteresirali su me primjerice tekstovi Mire Gavrana.
Na čemu sada radite? Pišete li nešto?
Skupljam materijal za novi roman. Ali nerado govorim o tekstovima u nastanku, ionako iz toga naposljetku uvijek nastane nešto drukčije od onoga što je čovjek planirao. No sredinom studenog putujem na rezidencijalni boravak u Škotsku, ondje bi novi tekst trebao dobiti konkretnije obrise.
I naposljetku, kakva su Vaša očekivanja od festivala Galovićeva jesen?
Jako se tomu veselim. Strašno volim Hrvatsku. S obitelji redovito plovim Jadranom na brodu – izvan ljetne sezone, kako bismo izbjegli rijeke turista. Drago mi je što ću sada bolje upoznati i unutrašnjost – ali i hrvatski književni krajolik.
Dolazak Mareka Šindelke na Galovićevu jesen omogućili su Češki književni centar i Moravska knjižnica.
Razgovori s gostima Galovićeve jeseni pisaca u suradnji sa Sveučilištem Sjever, pod vodstom prof. Lidije Dujić.
Marek ŠINDELKA
Zamor materijala
(ulomak iz romana)
1.
U snijeg pade ruksak, a nakon njega i dječak. Na obzoru svjetlost. Magloviti komad neba izrezan u sivilu. Može se vidjeti kako para izlazi iz usta. Metalna ograda iskri od mraza. Iskri i betonski zid. S druge strane zida niz stakala, ploha puna svjetla, svjetlost montažne zgrade. Dječak brzo ustade, otrese snijeg s koljenâ. Preko namotane bodljikave žice visi deka sa službenim brojem. Sve ovdje ima svoj broj, bljesnu mu u mislima. Ogleda se oko sebe, prebaci ruksak na leđa. U ruksaku ima majicu, sapun, šibice, nož koji je ukrao u kantini. U džepu pažljivo presavijen papir, na njemu ime grada negdje na sjeveru. Mora na sjever. Ondje je negdje brat. No prvo mora skinuti deku s ograde, inače će ga pronaći. A i zbog hladnoće. Nikada nije iskusio takvu studen. Treba mu deka ne želi li promrznuti.
Vuče deku s ograde, ali vrhovi žice zarivaju se u tkaninu sve dublje i dublje. Nema to smisla. Negdje u daljini zalaje pas. Zamrači mu se pred očima. Ostavi deku. Odlazi. Nestade među drvećem. Ruke izgrebene. Negdje si je oderao kožu. Briše dlan snijegom. Siše ranu. U dlanu pulsira krv. Znaju li već za njega? Deka visi preko ograde, još se jednom osvrnu za njom, ali nema više vremena. Trči. Oko glave mu šibaju grane, vijugave šibe grmova što se uzdižu prema nebu, grane stabala suhe od hladnoće. Mogao bi ih slamati. Da ima vremena, sve bi ih polomio. Topta po snijegu. Okliznu se, ali odmah zatim ustade, udari nogom u prvo stablo pa nastavi trčati. Mrzi to drveće, koliko ga je samo mjeseci promatrao kroz rešetke na prozorima one zgrade, gledao je kako odbacuje lišće, kako odvodi sokove ispod zemlje, kako postaje krhko. Nije znao kako se zove, nikada nije vidio takvo drveće, bilo je prepuno ptica koje je iz puke bespomoćnosti nakon nekog vremena također počeo mrziti. Trči po mrtvoj travi, po šupljim stabljikama bez mlijeka. Ništa ovdje ne živi. I u ljudima se ugasio život. Iznutra se pokvario i odumro. Sve je natopila apatija.
Morao se zaustaviti kako bi uhvatio zrak. Tek sada postade svjestan koliko se boji. Koljena i ruke su mu se tresli. Ogleda se oko sebe. U daljini se još uvijek nazirala zgrada ograđena žicom. Svijetlila se pod večernjim nebom. Za koji tren past će mrak, počet će još jedna noć u onoj zagušljivoj dvorani. Uzdasi zbog nemirnih snova. Vidio je sve te nehotične trzaje mišićâ, neželjene pokrete. Rebra koja strše iz tijela kao rebra na radijatoru. Netko privija k sebi deku i zuri u tamu. Netko spava. Tijelo se pomiče, diše, uzima hranu. Ali život se u njemu ugasio. Ništa ovdje ne živi.
Pukotina u oblacima na obzoru je zacijelila. Nebo se slilo u monolitnu sivu masu, podsjećalo je na valove. Zaboravio je koliko je dugo već na putu. Koliko je dana, mjeseci, pa čak i godina proteklo otkako su krenuli. Ništa više nije želio znati o tome. Imao je papir s adresom, mora na sjever. Mora pronaći brata. Ponovo potrči. Odjednom se prisjeti kako je nekoć trčao. Nekoć je bio najbolji u školi. Dugoprugaš. Samo što ta škola, kao ni zemlja kojom je trčao, više ne postoje. Bijelo vapno kojim su posipane linije atletskih staza otpuhao je vjetar. Kroz školu je tijekom bombardiranja prorasla pukotina od podruma sve do krova – cijela se zgrada uz tutnjavu rascijepala i urušila na zemlju. Na drugom katu u prazan je prostor stršao umivaonik kemijskog laboratorija, kao zub iz obnažene desni. Zaprepašteno je zurio u taj umivaonik nesposoban da se pomakne, sve dok ga netko nije odveo odande, u podzemlje. Strop podruma je podrhtavao, s njega je padala prašina.
Tijelo pamti više. Pamti poštenije. Noge su se uprle o teren. Ti ćeš se utrkivati, netko je tada rekao. Ti ćeš… Pade u snijeg, ali odmah se pridiže. Noktima se primi za grubu izboranu koru. Ti ćeš – netko je tada rekao. Trčao je iz petnih žila. Disanje mu se postupno razli cijelim tijelom. Ledeni kisik sijevnu kroz nos poput igle, razgrana se u plućima, sli se s krvlju u bedra i ruke. Vidje svoje ruke kako poletješe u ledeni zrak, kako padoše ispod vidnog polja. Ogleda se oko sebe, negdje u daljini lavež pasa: deka, bljesnu mu u mislima, već su je pronašli.
Šuma se sada lomila. Počela se spuštati. Dolje je prolazila cesta. Začu auto. Crvene točke svjetala među golim granama. Spotaknuo se o stablo, sagnuo glavu, disao, progutao slinu. Brzo se ogleda u svim smjerovima: šuma, cesta, šuma, lavež. Odluči se za cestu. Nema vremena za razmišljanje. Trčao je niz padinu. Probio se u niskom naletu. Mladice stabala, nadlanice. Grane su ga šibale po rukama, ali zbog hladnoće nije osjećao bol. Žica. Posvuda žice, pomisli i gurnu prste u žičana oka. Žica se tresla, zvečala je dok se o nju opirao nogama. Prsti su ga zebli, metal se lijepio za jagodice. Napokon se prebaci na drugu stranu. Skoči. Žica se zatrese. Zvuk kao kad se raspe sanduk sa čavlima. Pade u snijeg. Brzo ustade. Potrča. Pod cipelama mu zaškripa snijeg.
Cesta se nalazila dalje nego što je mislio. Izgubio ju je iz vida. Stajao je na asfaltnoj površini. Sitno golo pruće što niče iz betonskih raspuklina, iz pukotina. Na zemlji gomila guma prekrivenih snijegom. Mantinele, zavoji, izbočenja na tlu. Trkaća staza, zaključi dječak. Ogleda se oko sebe. U obližnjem betonskom zdanju upali se svjetlo, odmah zatim kompleks obasjaše reflektori na visokim stupovima, dečko se sagnu, ruke instinktivno poletješe prema gore kako bi zaklonile glavu. To je svjetlo imalo svoju težinu. Osjećao ju je na leđima. Pretrči trkaću stazu prignut i zavuče se među niska stabalca na drugoj strani. Grane su se udvostručile, halogeno svjetlo pržilo je ledeni zrak, izduživalo sjene drveća, naglašavalo svaki kristal snijega.
Netko izađe iz zgrade i zadera se u prazan prostor. Dječak spazi tek siluetu koju je ocrtala svjetlost. Muški glas: nekoliko puta uzviknu neku riječ. Pramen daha vinu se u zrak vijoreći se poput zastave. Dječak leže u snijeg. Motor. Netko upali motor. Još jedno svjetlo. Blještavi snop. Dječak oprezno podiže glavu. Na sjedalu četverokotača sjedio je muškarac, stroj se pod njim naginjao dok je kopirao izbočenja terena, ali muškarac je sve promjene smjera ublažavao u koljenima. Zaustavio se na sredini trkaće staze i očima pregledavao kompleks. Snijeg je bio ugažen. Terenske gume na nekim su mjestima izorale zemlju. Tražiti tragove nije imalo smisla. Muškarac se usporeno vozio uokolo, svjetlo je iz tame čupalo cijele krošnje stabala. Zlaćano bi zasjale i iznova utonule u tamu. Dječak je ležao priljubljen uz tlo i nije se usudio pomaknuti. Iznad njega sijevnu svjetlost. Svaka grančica postala je os, nevidljiva osovina, od svake su se protezale beskonačne trake sjena, kretale su se ukrug zdesna ulijevo kao kazaljke ručnog sata. Dječak zatvori oči, svjetlost svjetiljke na trenutak se zaustavi iznad njega. Ali onda, kao da su to uzde, odvuče sjene u stranu, u tamu, u savršeno ništavilo.
Zvuk motora napokon se udalji i ubrzo posve utihnu. Negdje u daljini pod teškim je koracima škripao snijeg. Negdje u daljini zalupila su vrata i ugasili su se reflektori. Tek je nekoliko crvenih točaka tinjalo na crnom nebu. Kompleks utonu u tamu i posvemašnju tišinu. Na nebu je iskrilo strano sazviježđe. I zvijezde ovdje izgledaju drukčije, pomisli dječak. Tresao se od hladnoće. Mora se kretati. Treperenje oko zvijezda nije mu dopuštalo da krene. To je zbog hladnoće, zaključi, mora krenuti. Pridiže se na sve četiri. Ustade, pažljivo otrese snijeg. Sagnut otrči kroz grmlje do druge ograde.
Nikada u životu nije vidio toliko ograda. Toliko žice. Kada su ga zadržali, jedna mu je žena debelim flomasterom napisala broj na ruci. Tim su ga brojem oslovljavali čuvari. Njegovo ime nitko ovdje nije znao izgovoriti pa su mu ga dokraja oduzeli. Završio je na mjestu koje su zvali detencijski centar. Kao što je ustanovio, detencijski centar ni po čemu se ne razlikuje od zatvora. Osim možda po tome što u zatvoru većina ljudi zna zašto je zatvorena. Sve zgrade bile su krcate. Prva dva mjeseca spavao je u limenoj kućici. Petnaest ili dvadeset radničkih kontejnera, jedan uz drugi, međusobno tijesno priljubljenih, razmještenih tako da je između njih nastala kvadratna čistina. Moglo se sjediti u kućici ili stajati usred kvadrata. Iznad kvadrata bila je ograda, žičana mreža zavarena za lim. Iz tog se kaveza nije imalo kamo pobjeći. Kroz ogradu su se mogle vidjeti grane stabala – tada su još imale lišće. Na ogradu su sjedale ptice. Otprilike u to vrijeme počeo ih je mrziti. Prostorom ograđenim žicom kretali su se ljudi. No većina ih više nije živjela. Vidio im je to u očima. Tijela su se kretala, ali unutra je bila tama. Oduzeli su im mobitele, dokumente, računala. Nekoliko dečki vježbalo je s plastičnom bocom punom vode kao s utegom, dizali su je gore i dolje. Mišić s brojem napinjao se i opuštao. Krv koja ga je hranila bila je mrtva. Zatim je tijelo visjelo u praznom prostoru. Dizalo se i spuštalo, ruke su stezale oka žice, lice se pri svakom dizanju priljubilo uz željezu mrežu i iznova spuštalo. Drugi su stajali uokolo, bodrili su, brojali zgibove. Ali nitko od njih nije vidio ništavilo koje je sa svakim dizanjem jačalo u tom mladom tijelu. Te mlade gipke tetive koje su ojačale u trinaest-četrnaest godina. Ruke zaglavljene u žici. Zaglavljene u vremenu koje je zasvagda okaljano. Pokretanje materijala. Ostali su ovdje još samo oni. Još samo oni koji nisu imali kamo ići. Roditelji mrtvi, nestali, izgubljeni negdje putem – ili još davno prije, ondje gdje je nestalo igralište zajedno s cijelom okolicom, gdje je sport, baš kao i toliko drugih stvari, odjednom postao nešto posve apsurdno. Nekoliko smiješnih kontakata, nepostojećih telefonskih brojeva, prljavih papirića s adresama rodbine. Uokolo sav taj neprijateljski kontinent opasan dvostrukom ogradom sa žilet-žicom.
Dječak se spusti do ceste. Ispred kružnog toka zaustavi se kamion. U crvenoj svjetlosti kočionih svjetala doskoči iza prikolice i pope se na odbojnik. Na metalnoj konstrukciji bila je napeta cerada, remenjem privezana za bočne stranice. Na brzinu prouči zatezače. Metalne kopče lako su se dale otvoriti. Otpusti remenje i tek što se kroz otvor provuče unutra, vozilo uz buku nastavi dalje.
Prikolica je bila prazna. Kroz ceradu je prodiralo mutno žuto svjetlo. Prostor se osvjetljavao i tonuo u mrak kako je kamion ubrzavao ispod ulične rasvjete nekog sela. Posljednji put se osvijetlio, a onda posve smračio. Pod je zatutnjao na svakoj izbočini. Dječak je imao osjećaj da je unutra možda još hladnije nego vani. Sjede na ruksak, ramenom se nasloni na bočnu stranicu od lima, koljena privuče uz bradu i obujmi ih rukama. Disao je u njih ne bi li se barem malo ugrijao. Morao je stisnuti zube jer su mu počeli cvokotati. Kamion ga je odvozio u tamu. Smjer mu je bio nepoznat. Nije slutio gdje se točno nalazi, koliko daleko su gradovi. Trebao mu je grad. Bilo kakav grad. Ondje neće biti toliko upadljiv. Imao je papir s adresom. Posljednja koordinata. Negdje na sjeveru je brat. Negdje ga ondje čeka.
2.
Stajali su u hali. Nekakvo skladište, ploče lima, rupe koje je izjela rđa, na betonu mrlje od ulja i nafte. Muškarac koji ih je doveo oduzeo im je svu prtljagu, na engleskom je rekao da im zbog sigurnosti mora oduzeti i mobitele – jedna zvonjava i sve je propalo, objasnio je i otišao. Skupinu je preuzeo drugi čovjek. Europljanin. Amir nije mogao odrediti nacionalnost. Bijela koža posuta bradavicama, visok, svjetlokos, odjeven u radni kombinezon. Na zapešću je imao tetovirani sat. Realistički nacrtani ručni sat u boji tinte. Šetao je uokolo, u ruci je držao metar na izvlačenje. Svako malo izvukao bi mu traku i pustio da se vrati natrag u kućište. Svi su nešto čekali. Tip je hodao oko skupine i šutio. Pažljivo je odmjerio svakoga ponaosob. Procjenjivao je težinu, proučavao je tjelesnu konstituciju, tamnoputa lica, crne oči, dodirivao je ruke.
Bilo ih je dvanaest. Uglavnom jedva odrasli dečki Amirovih godina. Najmlađi je bio brat. Još uvijek dijete, zaključi kad ga pogleda: brat je stajao pokraj njega, kružio je pogledom i procjenjivao situaciju, nastojao je ništa ne pokazati, ali Amir je pouzdano znao da se boji. Progutao je slinu jer mu se stegnulo grlo. Najstariji u skupini bio je sitni žilavi čovječuljak s višednevnom bradom na licu. Bio je to jedan od onih ljudi kod kojih je nemoguće odrediti dob. Mogao je imati oko četrdeset, možda manje, ali i mnogo više. Koža mu je bila tamna, smežurana, izborana. Amiru se činilo da mu je koža tanka poput najlona. Čelično sive iglice brade činile su je rupičastom, probijale su se na površinu, izbijale su van kao što mačje kandže izlaze iz svojih jastučića.
Europljanin se zaustavi pred čovječuljkom: stajao je ispred Arapina i šutio. Amir nije znao odakle taj osjećaj u njemu, ali počeo se sramiti. Sramio se zbog tog muškarca. Što je dulje Europljanin odmjeravao muškarca, to se više sramio. Taj je osjećaj dolazio odnekud iz živaca iza očiju i iz tjemena glave, spuštao se sve do želuca i bedara. Bio je to fizički, gotovo opipljivi stid. Sramio se zbog te kože, zbog brade na muškarčevu licu, zbog ruku s velikim kvrgama zglobova, zbog spleta žila koje su vijugale po koščicama u nadlanicama, zbog krvi koja je nadimala žile. Sve ga je to razdraživalo. Držanje tijela, brada, ruke, a možda i način kolanja krvi u rukama. Vidio je žilicu kako skače preko jedne kosti s jedne strane na drugu. Stid je pri tom pogledu pomalo počeo prelaziti u gađenje. Mrzio je tog muškarca zbog toga što je njegovo tijelo naočigled ukazivalo na svoje porijeklo. Mrzio ga je zbog toga što je pripadao njemu. Muškarca je u međuvremenu u potpunosti obuzela nervoza: grbio se pod pogledom koji ga nije prestajao odmjeravati, glava mu je bila pognuta, netremice je promatrao neku točku na betonskom podu, nije se odvajao od male pukotine u sivoj prljavoj površini i nije se usudio spustiti s nje pogled. Europljanin sa satom zamišljeno izvuče traku metra i pusti da se vrati u kućište. Neobrijani čovječuljak nije se odvajao od svoje pukotine, gutao ju je očima od jednog kraja do drugog, kao da je time produbljuje, i nije mogao skrenuti pogled od nje. Čekao je što će se dogoditi. No nije se događalo ništa. Nepomično su stajali i u toj tišini Amir začu kako negdje kapa voda. No nije bio siguran: možda to nije bila voda, možda je samo počeo tiktakati tetovirani sat na bijeloj koži.
Europljanin napokon oslobodi čovječuljka svoga pogleda. Napravi nekoliko koraka prema Amiru, ali ne zaustavi se kod njega. Stade odmjeravati brata. Činilo se da je opet nečim nezadovoljan, u njegov pogled uvukoše se tragovi nekakve ozlovoljenosti. Amiru stade lupati srce. Pogleda čovječuljka koji se pokraj njega priginjao i koji nije spuštao pogled s betona, još uvijek je bio u svojoj napuklini, ali ju je ipak promatrao manje grčevito nego prije. Pogled mu skliznu na brata: lice mu je postalo pepeljasto, ni on nije podnio muškarčev pogled, želio je obrisati znoj sa čela, ali oklijevao je, ruka se pomalo neumjesno zaustavi u praznom prostoru, vrhovima prstiju tek letimice dodirnu čelo i smjesta spusti ruku – pusti je da bespomoćno visi uz tijelo, i vjerojatno htjede nešto učiniti s njom, uhvatiti njome lakat druge ruke, gurnuti je u džep, ali ne učini ništa, samo dodirnu šav s bočne strane hlača, Amir vidje da mu se prsti tresu. To drhtanje obuze i njega, ponavljalo se u njemu. Primijeti da kazaljke na tetoviranom satu pokazuju šest sati i četrdeset osam minuta. Razmišljao je od kakve bi važnosti taj podatak mogao biti u životu ovog muškarca. Ništa mu ne pade na pamet.
Ispod tetoviranog brojčanika iznenada se pomaknu kost na zapešću. Muškarac otpusti kočnicu i traka metra uz metalno se šištanje namota u kućište. Nešto se počelo događati. Muškarac se okrenu. Odnekud se začu štropot, limeni zidovi umnažali su svaki zvuk, neka vrata se otvoriše, zvuk motora, tamni kut hale osvijetli crvena svjetlost, kočiona svjetla, crveni odbljesci kliznuše po aluminijskim profilima poslaganima na zidnim nosačima. U halu se unatrag uvezoše dva vozila. Prvo manji kombi, nakon njega osobni auto. Gume uz cviljenje zakočiše na betonu. Ugasiše se svjetla, a odmah nakon njih i motor. U zraku zamirisa nafta. U nenadanoj tišini zaškripa ručna kočnica, a zatim – zvučalo je kao kad netko vadi hrđavi čavao iz drva – zaškripaše šarke na vratima koja su se otvarala.
Iz kombija izađe muškarac u prsluku s logoom neke firme. Iz drugog auta izađe muškarac koji ih je ovamo doveo i koji im je oduzeo prtljagu i mobitele. Jedino je njega Amir nakratko pogledao u lice – bilo je vrlo nježno, s velikim usnama i velikim nosom, u njemu je bila neobična mekoća, stanovita prostodušnost. Možda se baš zato Amir s njim išao dogovoriti prošle večeri. Osim toga, netko mu ga je preporučio: „Kod njih je sve dobro isplanirano, taj je put sigurniji od onoga brodom.“ Plaćalo se unaprijed. Amir obori pogled. Tom je čovjeku dao gotovo sav novac koji su imali.
Muškarci prionuše na posao. Amir je promatrao kretanje obuće – jedne iznošene tenisice za trčanje, jedan par crnih cipela, jedne čvrste radne gležnjače, mjestimice blago ispucale kože (pripadale su tetoviranom satu). Upamtio je načine hoda – kratki energični koraci tenisica za trčanje, cipele čiji su se vrhovi udaljavali jedan od drugoga, isprekidano kretanje onih radnih, dva koraka, pauza, udaranje potplata, tri koraka, pauza, okret, korak.
Odvedoše prvog dječaka i počeše ga ukrcavati. Pogrbljeni čovječuljak s bradom premjesti se s noge na nogu, ali ne odvaži se podići glavu i pogledati u tom smjeru. Amir vidje kako radne cipele odvode dječaka prema kombiju. Vidje kako je ruka sa satom uhvatila plastičnu dršku skalpela, palcem gurnula van list noža sličnog britvi i jednim jedinim preciznim potezom razrezala bočnu stranu sjedala. Ruka oprezno skinu navlaku s konstrukcije, otkri sloj spužve i obnaži metalni kavez. Zavarene metalne šipke koje su vjerno kopirale oblik sjedala. Ruke uhvatiše dječaka i počeše ga gurati u kavez. Sve se odvijalo u tišini, čulo se tek disanje, povremena škripa metala, šuškanje tkanine.
Dječak je šutio i trudio se surađivati, gurao se u kavez, noge je morao podviti ispod sebe, ruke tijesno priljubiti uz tijelo, glavu namjestiti točno u naslon za vozačevu glavu. Sjedio je u kavezu kao u kakvom zastrašujućem korzetu, nije se mogao ni pomaknuti. Razrogačenim očima gledao je ravno ispred sebe, ali nije govorio ništa. „OK?“ upita netko. Dječak prestrašeno kimnu. Počeše ga omatati u spužvu, tijelo je pomalo nestajalo ispod njezinih mekanih ȍbloga. Ruke oblijepiše spužvu srebrnom trakom. Zatim preko cijelog sjedala navukoše crnu navlaku. U području glave bilo je izbušeno mnoštvo sitnih otvora za zrak. Netko uze veliku iglu s crnim koncem i poče šivati navlaku. Dječak nestade. Kao da ga je kombi progutao. Ruke zalupiše vratima i krenuše po sljedećeg.
Amir proguta slinu, uhvati bratov pogled. Oči pune nesigurnosti, tako crne da Amir nesvjesno pomisli da su zasigurno teške, teže od očiju drugih ljudi. Na pitanje koje je u njima prepoznao Amir odgovori neprimjetnim kimanjem glave – ne bi li brata umirio, ne bi li mu dao do znanja da je sve u redu, sve je bilo dogovoreno upravo tako, na ovaj način, nema se čega bojati. A zatim okrenu glavu jer nije mogao podnijeti bratov pogled. Obrisa čelo.
Muškarac sa satom u međuvremenu je ukrcavao drugog dječaka. Još se jedno sjedalo otvori i upi u sebe mlado gipko tijelo. Još jedan par očiju nestade ispod crne navlake. Vozilo se punilo tijelima. Zatim ponovo ruka sa satom, šest sati i četrdeset osam minuta: to je vrijeme počelo dobivati neki neobični smisao, Amir je bio siguran da je taj podatak zbog nečega silno važan – nalet vrtoglavice, kao kad se zaljulja brod, malko mu se zavrtje u glavi, potrebno mu je vrijeme, još samo malo vremena, prvi se puta zaista kolebao, najradije bi istoga trena otišao, ta postoje i druge mogućnosti, drugi putevi, no onda se sjeti: imaju novac, imaju naš novac. Pogleda čovječuljka, opet je bio u onom svom procjepu. Odjednom ga strašno poželi udariti, slomiti tu njegovu odvratnu neobrijanu čeljust, osjećao je kako mu u zglobove stisnute šake navire krv, zgurati ga cijelog u taj njegov procjep, strpati ga ondje tako da od njega ne preostane ništa. Sve to Amiru prođe mislima u stotinki sekunde, kada su se ruke približavale kako bi uzele brata. No čim muškarac dođe do njih, presrete Amirov pogled, a brata ni ne dotaknu. Vjerojatno baš zbog tog pogleda, zbog toga što se odvijalo u njegovim očima, ruke iz reda izdvojiše njega.
Europljanin ga je vodio prema manjem vozilu. Dobro da je tako, pomisli Amir, neće ih se ondje toliko tiskati. Pogleda brata, stajao je ondje pored druge dvojice dječaka i pokraj onog pogrbljenog čovječuljka (tek sada primijeti da je skoro za glavu niži od brata). Amir se pokuša blago nasmijati: sve je u redu, sve je kako treba biti. Trudio se ponašati smireno, ali ruke su mu se tresle i na čelu mu izbiše velike kaplje znoja.
Muškarac dignu poklopac motora, motor sklupčan poput utrobe. Amir je oklijevao. Prvi put pogleda Europljaninovo lice, ali ne uspje na njemu iščitati nijedan jedini znak. Vidje tek pokrete: Europljanin blago kimnu bradom u smjeru poklopca motora, toj se gesti nije bilo moguće ni na koji način oduprijeti, sva su pitanja tim jedva primjetnim pokretom bila osujećena. Amir je znao da je kraj gornjeg dijela motora neveliki prazni prostor. Karoserija je bila skrojena tako da je prazni prostor sezao sve do instrument ploče, ali taj je prostor bio grozno mali, nije mogao zamisliti da bi onamo moglo stati ljudsko tijelo. Ponovo nesigurno pogleda Europljaninovo lice i odmah shvati da muškarac misli posve ozbiljno: pridržavao je poklopac motora i čekao.
Amir posljednji put pogleda brata. Posljednji put uhvati njegov pogled, njegovu molbu: da, taj pogled molio je sigurnost, molio je to kao što mala djeca mole da se noću ne gasi svjetlo. Događa li se nešto? Da li se u međuvremenu dogodilo nešto novo? Amir više nije bio siguran. Pope se na bočnu stranu karoserije i stade se uvlačiti kraj motora. Činilo mu se to suludim. Prazni prostor bio je velik otprilike kao putnički kovčeg srednje veličine. Kad su bili mali, on i prijatelj zatvarali su jedan drugoga u takav kovčeg. Kovčeg je bio sav poderan, ležao je na polici ispod stropa u trošnom stanu, pripadao je očevu prijatelju koji je brusio noževe. Otac više nije živ, prijatelj je u vojsci. Brat tada još nije bio na svijetu. Zaključavali su se u kovčeg, ali tada su bili djeca, njihova tijela bila su upola manja. Pa ipak se sjećao prestravljenosti kad se zatvorila kopča i kad je škljocnula brava. Nakon jedne minute Amir je počeo udarati o kovčeg i vikao da ga pusti van. Prijatelj se tada smijao. Sad je sve bilo zastrašujuće tiho.
Amir se pokušavao ugurati kraj motora. Legao je na bok, pokušao je privući koljena na grudi, ali i dalje nije mogao uvući noge u prazan prostor. Prostor je bio preuzak. Muškarac dođe do njega i rukama mu stisnu koljena. Ugura ga u rupu. Amiru poče pištati u ušima, negdje unutra zavibrira visoki oštar ton. Sa zaprepaštenjem shvati da su mu prignječena rebra pritisnula pluća koja su protiv njegove volje ostala bez zraka. Muškarac mu u ruke, koje su mu bile skvrčene negdje ispod brade, gurnu plastičnu bocu s vodom od pola litre. Napadaj panike. Amir poče nešto govoriti, ni sam nije znao što, želio je van, ali muškarac iznad njega tresnu poklopcem motora. Sve utonu u tamu. Vrijeme se zaustavi: šest sati i četrdeset osam minuta.
Poželio je vikati, ali nije mogao doći do zraka. Nije čuo ništa osim svoga srca koje mu je udaralo u koljena, nabijalo u grlu, u licu, u korijenu nosa. Nabijalo je o metalne stranice karoserije. Moram se smiriti, reče samome sebi, u protivnom neću doći do zraka. Sve je huktalo – to mu se u glavi nakupljala krv. Povraćalo mu se od toga. Čvrsto stisnu vilice. Ne smije paničariti, nije baš tako loše. Još uvijek ima nešto kisika, pomisli odjednom. U protivnom bi već izgubio svijest. Shvati da diše. Vrlo plitko, ali ipak diše. Noge više nije osjećao, koljena naslonjena o rebra, ali još uvijek mu je ondje preostalo nešto prostora da udahne zrak. Sjeti se Europljanina: sigurno zna što radi. Već je u toj kapsuli prevezao mnogo ljudi. Zna što radi.
Poče raditi na pulsu: usredotočio se na mahnito udaranje srca i pomalo, udarac po udarac, nagovarao ga da se smiri. Prilazio mu je kao što čovjek prilazi divljem konju. Gdje je to vidio? U djetinjstvu? Otac? Na televiziji? Vidio je tu ispruženu ruku, blago drhtave vrhove prstiju kako se približavaju divovskim prkosnim nozdrvama. Rupe koje u glavu divlje životinje dovode zrak, aortalne jame, konjska glava pulsira, sve te silne tetive, bok se zatrese, talasanje mesa, mišićni val kojim protječe život. A onda ruka napokon dodirne golemu vruću kost. Klizne po njoj, spusti se nekamo prema očima. I sa svakim izdahom puls u toj strašnoj životinji slabi.
Amir se konačno malo smiri. Što se događalo vani? Uopće nije imao predodžbe koliko je prošlo vremena. Vrijeme se zaustavilo. Ili je protjecalo dva puta brže. To uopće nije bilo važno. Imao je još samo dah, puls i tamu. Nastojao je sve to primiriti. Iz tame su izranjale mrlje krvi. Crveno-sivi pulsirajući ugrušci. S vremenom su počeli svijetliti, rastakati se u fascinantne žive ornamente. To je zbog živaca, zaključi Amir i pomaknu ruku kako bi dodirnuo oplatu, samo se želio uvjeriti da je još uvijek ondje. Tada mu plastična boca ispade iz dlana i malko skliznu u stranu. Trebat će vodu. Poželi posegnuti za njom, ali ruke su mu bile tako zaglavljene da ih nije bio u stanju pomaknuti ni za jedan centimetar. Boca nestade u prostoru, u gejzirima isijavajućih točaka koje su mu iskrsavale ispod vjeđa. Zapravo ne ispod vjeđa, jer su mu oči bile otvorene. Ali ni u to ubrzo nije bio siguran.
Odjednom se cijeli prostor zatrese, začu se zaglušujuća tutnjava: motor se upali, netko okrenu ključ. Čak i da želi vikati, nitko ga više ne bi čuo. Sa zaprepaštenjem osjeti prvi slatkasti zapah sagorjele nafte. Vozilo krenu.
S češkog preveo Matija Ivačić.
Marek Šindelka (Polička, 1984) diplomirao je kulturologiju na Filozofskom fakultetu Karlova Sveučilišta u Pragu te scenaristiku i dramaturgiju na praškoj FAMU. U češkoj književnosti debitirao je 2005. godine hvaljenom zbirkom poezije Strihnin i druge pjesme (Strychnin a jiné básně), koja je ovjenčana Nagradom Jiříja Ortena namijenjenom mladim književnicima. Šindelka je autor romana Pogreška (Chyba, 2008) te koautor istoimenog stripa iz 2011. godine. Svoj književni talent potvrđuje zbirkom pripovijedaka Ostanite s nama (Zůstaňte s námi, 2011), za koju je dobio književnu nagradu Magnesia Litera za najbolju češku proznu knjigu godine. Nakon toga Šindelka je objavio i proznu zbirku Karta Anne (Mapa Anny, 2014) te vrlo hvaljeni roman Zamor materijala (Únava materiálu, 2016), inspiriran sudbinama izbjeglicama, za koji je primio svoju drugu nagradu Magnesia Litera i za koji su autorska prava prodana u više zemalja. Roman u Hrvatskoj izlazi 2019. u izdanju naklade Ljevak. Uz to, Šindelka je koautor stripa Sveta Barbara.
