Pred nama je 25. po redu Galovićeva jesen, međunarodni festival književnosti pod medijskim pokroviteljstvom Radio Drave i portala Drava.info. Održava se u Koprivnici od 23. do 28. listopada, a uoči samog festivala predstavljamo vam autore koji ove godine na njemu gostuju. Na redu je Kristian Koželj.
Razgovarala: Gabriela Jurković
Vaš bogat književni rad obuhvaća i prozu i poeziju. Možete li nam ispričati kako su izgledali počeci vašega stvaralaštva?
Na početku bila je proza, koju sad već godinama ne pišem. Teško mi je reći gdje su počeci – krenulo je već u osnovnoj školi, ali ozbiljnije sam se počeo baviti pisanjem prije osam godina, nakon majčine smrti, kada sam ostao sam. Ovo iskustvo bilo je kao neki katalizator za moje stvaralaštvo i na području književnosti i teatra. Ne toliko zbog traume koju je trebalo kanalizirati. Ambicije su postojale već i prije, ali se tek u to vrijeme tako poklopilo da sam skupio interese i iskustva koja su mi omogućila ozbiljnije ući u te procese, raditi na svom instrumentu i razvijati se kao kreator. Najbitniji trenuci ovih godina bili su kad sam upoznao braću Janeza i Andreja Vajevca i Petra Semoliča, koji su postali moji mentori u teatru i poeziji, od kojih sam naučio sve što znam i od kojih još učim svaki dan.
Pokrenuli ste i pjesnički festival Izrekanja. Kako ste došli na tu ideju i možete li nam reći nešto više o festivalu?
Celje je grad sa velikim brojem prekrasnih pjesnika. Ali u isto vreme Slovenija je nenormalno centralizirana, kako u svemu tako i u literaturi. Ako ne prođeš u Ljubljani nemaš šanse da te smatraju relevantnim piscem. S iznimkom Lirikonfesta u Velenju čak i književni festivali događaju se pod kontrolom entiteta u Ljubljani. Pokrenuti nezavisni pjesnički festival u Celju znači dati glas i identitet periferiji i njezinim pjesnicima. U isto vrijeme, kao jedan od inicijatora renesanse slama u Sloveniji, koja je počela prije tri godine, osjećam da u Sloveniji još ne postoji svijest o interpretaciji i performansu kao bitnoj mogućnosti za poeziju. Festival Izrekanja ne želi biti festival slam poezije nego želi postati festival poezije i performansa. U prvom izdanju u fokus smo uzeli slam poeziju, ali to neće biti tako i u budućnosti. Sljedeće godine, na primjer, u fokus ćemo staviti glazbu.
Mentor ste mladim pjesnicima, a radite i kao knjižničar. Koliki se mladi u Sloveniji, po Vašem mišljenju, zanimaju za književnost (čitanje, pisanje)?
Čini mi se da mladi u Sloveniji nisu ni više ni manje zainteresirani za književnost od ostalih mladih u Europi. Oduševiti mladog čovjeka za književnost ili umjetnost traži ozbiljan angažman. Kao mentor pa i kao knjižničar vidim, da je odgoj mladih pjesnika, pisaca, glumaca, proces, koji treba godine i srce. Slovenska agencija za knjigu počela je sa nekim jednokratnim akcijama, tako na primjer svi učenici prve godine srednje škole trebaju jednom posjetiti knjižnicu na sat i pol, a upute koje dobijem od njih kao knjižničar zvuče: „Trebaš ih oduševiti za čitanje.“ Oprostite, ali to su gluposti. Ako želim oduševiti mlade za čitanje, trebam ići do njih svaki tjedan na dva sata, raditi s njima na kreativnom pisanju, razgovarati s njima o knjigama koje smo zajedno pročitali i to trebam raditi ozbiljno i na dugi rok.
Vrlo sam zahvalan svojoj ravnateljici, koja je omogućila festival Izrekanja u knjižnici. Otvoriti instituciju poeziji na takav način je neprocjenjivo, jer poezija i književnost tako postaju dio identiteta institucije, pa i mladi, koji su radili za taj festival i praktički živjeli u knjižnici dva tjedna, osjećaju, kako poezija i knjižnica postaju dio njihovog identiteta.
Osim književnošću bavite se i kazališnom umjetnošću, pripremali ste i nekoliko predstava s mladima. Kako je započeo Vaš put u kazališne vode? Pronalazite li se više u glumi ili postavljanju predstave na pozornicu?
Kazalište sam otkrio u srednjoj školi, ali ozbiljnije sam ušao u njega u isto vrijeme kao u poeziju. Tada sam otkrio dramski studio braće Vajevec, koji radi u Ljubljani (pa čak i u Zagrebu) po principima glume po metodu Stanislavskog i Leeja Strasberga. Radi se u actor’s oriented kazalištu, koji izvire iz glumca i ne poznaje redatelja u klasičnom smislu, nego s glumcem, koji je spiritus agens umjetničkog čina na pozornici, radi acting coach. Tako da se sam više osjećam glumcem, ali u zadnjih nekoliko godina preuzimam i ulogu acting coacha u kazališnoj školi koju sam s mag. Tinom Kosi, direktoricom celjskog kazališta, pokrenuo 2015. godine.
Gostovali ste na brojnim književnim festivalima, a sada i na Galovićevoj jeseni. Što Vama osobno znače ta iskustva?
Eugenijus Ališanka govori o pjesničkim festivalima kao nedjeljama pjesnika. Meni ta definicija osobno mnogo znači, jer se na festivalima događa intenzivni susret raznorodnih poetika koje koegzistiraju u prijateljskom, opuštenom dijalogu. U literaturi, kao i na drugim područjima, previše je ambicioznosti, kompetitivnosti i proždrljivosti, naročito u malim državama, u kojima je tržište također malo. Festivali tu situaciju nadilaze, tako da mi je uvijek velika čast i veselje, kada me neko pozove da sudjelujem.
Razgovori s gostima Galovićeve jeseni pisaca u suradnji sa Sveučilištem Sjever, pod vodstom prof. Lidije Dujić.
Kristian KOŽELJ
Bon voyage, B
*
ovdje je sve drugačije,
deset godina te nije bilo.
onaj reski okus sumpora
iz domaćih se vina preselio u poglede.
glazba zađe sa suncem
(ako produžiš mol,
nekako trebaš skratiti ljude)
galebovi klikću dalje u kopno
i sunce prži drugačije, kažu
kad uroniš
u tu mlakost do ramena,
osjetiš dva dlana
na leđima ispod lopatica.
a ako noću,
kad sve različitosti zaspu,
sjedneš na kamen,
zapljuska jednako kao tada.
jednom
kad obiđeš sve oaze
kad se napiješ iz njihovih izvora
vratit ćeš se svojoj rijeci
velike ribe promijenit će se
u sijede starce
najveća među njima pričat će ti
fantastične priče o tome
koliko si zakasnio
tražeći se
stopala ćeš namočiti u vodu
i slušati kako protječe
Knjige
kad bi dva predmeta,
recimo knjige,
slobodno padala u vakuumu,
gdje nema trenja,
dugo padala –
teško je zamisliti takav vakuum –
polako bi se približavala
jedan drugome,
konačno se dotaknula
i odmah odbila – sasvim malo,
opet se dotaknula i odbila,
svaki put manje
i tako kroz sljedeću nezamislivost,
dok sva kinetička energija
ne bi postala toplina
pa bi izgorjeli
ili u nekom drugom vakuumu
grijali jedan drugog.
ako bi dva čovjeka
slobodno padala u vakuumu…
…reci, što čitaš ovih dana?
Bon voyage, B
I.
kad konop pukne
i preuzme ga struja
nije važno
koliko sati dana mjeseci
si ga tesao
sastavljao
nanosio zaštitne boje
koliko si ga puta
nježno pogladio
dlanom
i možeš samo slijegnuti
i gledati
kako ga odnosi
prema drugom otoku
II.
kad konop pukne
i posljednji se put zabljesne
izblijedjelo bijelo B
koje je nekoć bilo ime
na modroplavoj podlozi
i znaš da je kraj
s ribama i
školjkama i
sipama
i znaš da ćeš od danas jesti
papaju
a kad ponestane papaja
travu
a kad ponestane trave
pijesak
pijeska neće ponestati
III.
kad konop pukne
i iz starog radija
na alkalne baterije
kriješti barbara ann
i ostaneš
s pokrpanim
crvenim jedrom
u rukama
i zaplačeš
kako plače mliječna szata
u noćima perzeida
i kad će
kroz neodređenu
količinu vremena
na obalu naplaviti novo
s drugog otoka
i to crveno jedro
napneš na jarbol
i odplutaš
iako ti kormilo
nikad ne bude
tako meko
sjelo u dlan
Neimenovana
trg pred željezničkom stanicom
može biti bilo koji od šest trgova u tom mjestu
i fontana na njemu
bilo koja od tri tisuće fontana u toj zemlji
i kad zazvoni u zvoniku obližnje crkve
to može biti bilo koja od nebrojenih crkava na svijetu
na klupi ti se može pridružiti
bilo tko od sedam milijardi ljudi
ali ovaj trg ima svoje ime
ta fontana ima ime
ta crkva ima ime
i ta koja je sjela uz tebe
ima ime
i njena kosa miriši
kao sandalovina
Sa slovenskog preveo Marko Gregur
Kristian Koželj (Celje, 1984.) informatičar je u Gradskoj knjižnici Celje. Bavi se kazalištem i književnošću. Jedan je od mentora Celjske gledališke škole. S mladima je u Celju postavio predstave Hamlet (2012), Antigona (2013), Premalo za življenje (2013), Kar hočete (2014), Dogodek v mestu Gogi (2016) ter Terorizem (2017), a 2017. pod mentorstvom Janeza Vajevca režirao je i glumio u monodrami Alessandra Barrica Devetsto. Član je Igralskega studia bratov Vajevec. Kao književnik sudjelovao je na brojnim festivalima u Sloveniji i inozemstvu (Lirikonfest, Stih u regiji…) te primio više nagrada i priznanja. Poeziju i eseje objavljivao je u brojnim časopisima kao što su Poiesis, LUD Literatura, Literatura, Sodobnost, Poetikon, Mentor, Vpogled, a objavljivao je i u Hrvatskim časopisima Artikulacije, Poezija i Književnost uživo. Doprvak je Slovenije u slam poeziji (2016), dobitnik nagrade Mentorjev feferon za društvenokritičnu pjesmu i nagrade časopisa Sodobnost za najbolji slovenski esej. Pokretač je celjske scene slam poezije te pokretač i umjetnički voditelj pjesničkog festivala Izrekanja.
