Pred nama je 25. po redu Galovićeva jesen, međunarodni festival književnosti pod medijskim pokroviteljstvom Radio Drave i portala Drava.info. Održava se u Koprivnici od 23. do 28. listopada, a uoči samog festivala predstavljamo vam autore koji ove godine na njemu gostuju. Na redu je Julijana Adamović.
Razgovarala: Gabriela Jurković
Kako su izgledali počeci Vaše spisateljske karijere?
Iako sam od djetinjstva pokazivala interes za pisanu riječ, nisam niti pomišljala da ću se time ozbiljnije baviti. Bile su to klasične adolescentske zanimacije ‘dnevničenja’, po koja pjesma i sl. Profesori su voljeli moje uratke, ali sve je to bilo usputno. Nisam to doživljavala ozbiljno. Osim toga, da se (polu)našalim, odrastala sam u priličnom siromaštvu, a otac me je plašio pričama o „siromašnim piscima, koji spavaju na komadu kartona, ispod nekog mosta“. Negdje u kasnim tridesetim godinama sam počela pisati blog. Bile su to crtice iz života, ponajviše šaljive zgode s djecom. Tako su došle i sad već uobličene/stilizirane priče, fikcija. Reakcija čitatelja me je iznenadila. To je bio poticaj za pisanje koje je dovelo do prve knjige.
Naime, u komentarima se često spominjalo ‘ukoričavanje’. Odnijela sam rukopis lokalnom nakladniku i objavila zbirku priča “Kako su nas ukrali Ciganima”. Zaista me je iznenadio uspjeh koji je ta knjiga postigla. Nisam imala takvih aspiracija.
Po zanimanju ste socijalna pedagoginja. Pronalazite li i u radu s mladima inspiraciju za svoje stvaralaštvo?
Uglavnom ne. Postoji jedna priča koja se u bitnom dotiče jednog bivšeg štićenika, koji je tragično izgubio život kasnih 90-ih. U intimu mojih korisnika ne diram. A ako me pitate pomaže li mi stručno znanje i iskustvo u radu s ljudima da profiliram likove, odgovor je vjerojatno – da.
Unatoč bogatom književnom stvaralaštvu i brojnim nagradama još ste uvijek, kao autorica, nedovoljno poznati široj javnosti. Što mislite, što je razlog tomu?
Mislim da je tu više stvari u igri. Prije svega, većina mog opusa su zbirke kratkih priča, a one nisu toliko zanimljive čitateljima. Roman, to je već druga stvar. Također, prijašnje knjige su mi uglavnom objavljivane kod malih nakladnika, sa slabom distribucijom i bez utjecaja u smislu marketinga. Nisam član ni jednog društva, pripadnik bilo kojeg klana. Dislocirana sam. Organizatorima je puno jednostavnije pozvati autora koji je iz Zagreba, gdje je koncentriran književni život. Zašto sam kritici bila nevidljiva, priča je koju temeljim na pretpostavkama i zato ne bih previše o tome. Možda samo razmišljanje kako ima nešto i u činjenici da često nisam ‘na liniji’. Naša književna scena je uglavnom snažno lijeva, a pri tome ne mislim na liberalne ideje osobnih sloboda i ljudskih prava, koje dijelimo. Možda je to razlog zašto se mnogi prave da ne postojim. A možda ništa od navedenog, već jednostavno nisam čitateljima dovoljno zanimljiva.
Kolumnistica ste na T-portalu, gdje se osvrćete na društvena i politička događanja u zemlji. Kako odabirete teme o kojima pišete i jeste li zadovoljni reakcijama čitatelja na Vaše tekstove?
Postoje mnoge teme kojim se ne mogu baviti zbog prirode posla (vrlo je važno da u takvim stvarima zadržim neutralnost, jer u suprotnom u odnos s klijentom unosim nepotreban balast), a postoje one o kojima bih možda pisala, da sam upućenija. Dakle, prilično sam ograničena kompetencijama i izborom tema, a pomalo se osjećam i da nemam više puno toga novoga što za reći.
Reakcije čitatelja su različite. Neki me ne simpatiziraju, neki mi šalju poruke navodeći da me cijene, iako se ponekad ne slažu s mojim stavovima. Navodno, trudim se ne biti površna, sagledati problem s više strana, ne huškam i nisam ‘aktivist’, a to je ono što ljudi prepoznaju, unatoč razlikama u stavovima. Kad je u pitanju uredništvo Tportala, izbor teme je stvar dogovora. Njima je važno da je priča aktualna i da se ne ponavljaju. Ostalo je prepušteno meni. Nema cenzure i uplitanja, i to je osnovni razlog zašto trajem na Tportalu.
Ove godine sudjelujete i na međunarodnom književnom festivalu „Galovićeva jesen“. U čemu je, po Vama, vrijednost ovoga festivala i što Vama osobno znači gostovanje na njemu?
Ne moram puno govoriti o značenju koje Galovićeva jesen ima u književnom životu Hrvatske. Dovoljno je samo pogledati popis laureata. Osobno, Galovićeva jesen ima poseban status u mom književnom ‘spomenaru’. Vezan je za prvi ozbiljniji uspjeh. Poslala sam 2008. godine sam zbirku na natječaj i ušla u uži izbor. Ne znam što bih izdvojila: program, ljubazne domaćine, grad, atmosferu. Uvijek se sjetim anegdote s jednim starijim gospodinom u željezničarskoj odori i pričom koju je tada čitala Andrea Pisac. Ta scena iskrene začuđenosti slušatelja je neponovljiva. Dakle, vrlo pozitivno iskustvo. Veselim se ponovnom susretu.
Razgovori s gostima Galovićeve jeseni pisaca u suradnji sa Sveučilištem Sjever, pod vodstom prof. Lidije Dujić.
Julijana ADAMOVIĆ
Divlje guske
(ulomak iz romana)
Nema veze što je bio dobar
„Vragovi“, prosikće Baba i povuče nas s kaljave ceste. Ostala djeca okamenjena čekaju da opasnost prođe. Kad nas Baba odvuče, nastavit će se igrati kao da se ništa nije dogodilo. Njima otac nije na samrti.
Nas dvije smo se pokorile sili. Iza uskovitlanih skuta letimo kao lopta kojom smo se do maločas igrale. Kad Baba dašćući na trenutak zastane, plutamo zrakom. Čini nam se da će nas tako soptava usisati u nozdrve.
„Boli nas“, ječimo užarenih zapešća. Ali ona ne mari i grabi dalje. Stiskom nas pretvori u lebdeće mjehure koji će nas potom, duboko u noć – podaviti.
„Kako vas nije stid?“ pita kad stignemo nadomak kuće.
Mi šutimo. Ne pravdašimo. To je zato što ne znamo ima li nam takva razjarena još što reći, prije nego joj priznamo kako nas je ipak sram. Jer, ako nas do maloprije nije bilo i bezbrižno smo bacale loptu u nebesa, sad u njezinim šakama jest, pa smo se pokunjile.
Baba to vidi. Stisak popušta i miče ruke s nas, ljubi nas znojno i ljepljivo, ali ovaj put propustimo dlanom protrljati obraze. Nije prilika.
Mada, da smo i obrisale slinu, ne bi ništa primijetila. Ona je već u drugim brigama: popravlja maramu trpajući nazad sjedinu što je u svom tom potezanju i bijesu izvirila ispod ruba, pa joj se pramenovi kose pod prstima otimaju kao zmije pod štapom. Jedan čuperak gurne, drugi joj se zapetlja oko prsta i promigolji van. Kad se napokon uredi, dalje se probija kroz gužvu. Sklanjaju joj se s puta brže nego bolničarima koji su časak prije na nosilima iznijeli našeg oca. Mi trčkamo za njom.
Ispred kuće je još uvijek gomila svijeta. U dvoru su i na ganjku, vise s bedema, trešnje i svega što postoji na kući i oko nje. Vire kroz prozore i staklena okna na vratima. Oči im ispale. Mnoge od njih ne poznajemo jer rijetko idemo na drugi kraj sela.
Tako je s ljudima u dvorištu bilo i kad je umro Kuzmo, a nama na sprovodu curila krv. Iz nosnica se slijevalo po novim sandalama. I poslije, u crkvi, ta gužva, miris kandila i zumbula natrpanih u podnožju lijesa, znojna ljudska tijela nagurana u klupice, tjerali su na
povraćanje. A možda nam je bilo mučno i zato što smo onaj dan, kad su Kuzmu odvezli u bolnicu, iz skrovišta pod kladama ispred njihove kuće izvukle njegov najljepši kliker. Zapravo, ukrale ga.
Na tim smo balvanima ponekad sjedile i gledale kako dječaci igraju odbijanca. Smrknuti, preplanuli od sunca, šakom bi udarali po zemlji i sočno pljunuli svaki put kad kliker završi gdje ne treba. Ponekad bi nam se tako divlji beljili i vrtjeli prstom po čelu – da smo lude, bacali kamenčiće i mrškali nas, jer im donosimo nesreću.
Kuzmo ne bi dao da nas potjeraju.
„Pustite ih na miru!“ zagalamio bi i oni bi nas pustili. Gledali bi nas kao da smo prljave ili će od nas dobiti temperaturu, ali bi nas ipak pustili.
Onda je Kuzmu ugrizao Gospodin. Naš tata je uzeo pušku i ubio pseto.
„Nema veze što je bio dobar. Više nije“, rekao je otac.
Kuzmina mama se naljutila na našeg tatu što je bez dopuštenja ubio njihovog vučjaka. Otac je rekao da njemu takvo dopuštenje ne treba, jer zna se što se događa sa psima koji grizu djecu. Da je ker bio i papin, zveknuo bi ga. I tako više Kuzmina majka nije razgovarala s našim roditeljima i nismo više od njih koješta posuđivali, a ni oni od nas. Nismo jedni drugima uopće zalazili u kuću. Više se nismo igrale ni s Kuzminom sestrom, ali smo njime i dalje bile podjednako očarane. On se nije ljutio na nas, ni zbog čega, pa ni zbog Gospodina. Volio nas je unatoč tome što je učinio naš otac i puštao da ga promatramo kako se natječe s ostalim dječacima, sve dok mu na usta nije udarila pjena i dok ga bolničari nisu iznijeli kroz gomilu radoznalih ljudi, a njega poslije vratili u limenom lijesu.
Stid. Stid i smrt vezane u čvor. Zauvijek. Nas još uvijek žari taj staklenac u džepu.
Kad uđemo u kuću, Baba nas postavi pred majku.
„Loptale su se na ulici“, kaže i isti tren zaboravi na nas.
„Jesi ljude ponudila rakijom?“ pita.
Mama ne odgovori ništa. Samo nas preuzme iz Babinih ruku, nešto mekše nego su tren prije jedna drugu ošinule pogledom, i odvede nas u prednju sobu. Tu nam upali televizor. Možda će Leptirica, uplašimo se. Ali, ona je već u kuhinji, skučenoj i zagušljivoj od tolikog svijeta, gdje Baba toči rakiju sebi i susjedima. Ne čuje nas.
Leptirice se bojimo. Užasno se bojimo. Jednu su noć mama i tata zaspali prije nas, a televizor je ostao upaljen. Poslije dnevnika se pojavio crni ekran i na njemu slova. Mi još nismo znale do kraja čitati, ali po njihovom broju i rasporedu, to je trebao biti film. F-I-L-M. Sigurno Leptirica. Da smo imale hrabrosti, dokopale bismo se stabilizatora i pritisnule prekidač. Ali, nismo. Zurile smo iz kreveta u izvor užasa, u tamni ekran s bijelim slovima, iščekujući svaki čas da se na njemu pojavi Leptirica u dugoj bijeloj haljini, crne i raščupane kose, i podavi nas kao Lola piliće.
Pred mrak ostajemo same u kući. Tatu su odvezli, otišli su ljudi, a ni Baba više nije tu. Majka nas kupa. Opet ništa ne govori, a mi je ništa ne pitamo. Sretne smo jer je u kući mir i tišina. I zato što je ugasila televizor.
Usred noći tata kuca na vrata. Prvo potiho, a onda udara u njih cijelim dlanom. Do brave smo glavom, a on nas odozgo gleda kroz svjetlarnike. Gledamo i mi njega. Mršav je i žut kao voštanica, samo oko njega i u njemu ništa ne tinja. Mrtav je.
„Otvorite vrata“, kaže nam.
„Mrtav si! Ne možemo“, odgovaramo.
„Čujete što sam rekao, otvorite!“
Sad je otac već jako ljut. Drmusa bravu i ramenima tuče blizu okvira. Pokušava provaliti.
Mi guramo s druge strane. Ne damo mu da uđe. Ne može više kod nas jer je mrtav. Užas steže naše gole vratove svojim metalnim prstima.
Mama u prednjoj sobi i dalje spava. A onda se otac posve izobliči i pretvori u mjehur. Postane veliki riblji mjehur, pa dobije još mjehur na prvom mjehuru. Pa onda još jedan i potom se provuče ispod vrata. Samo klizne ravno na nas, sad već posve okamenjene od straha.
U dvorištu cvili Lola.
Mrtve smo.
Bolje da vas nisam rodila
Ujutro se budimo mokre do brade. Ukočene kao zaleđene ribe, odlažemo izlazak iz postelje. Grijemo se vlastitim tijelima, jer čim se poplun otkrije, ošinut će nas studen i oštar miris odstajalog urina. Mjehur nas je pobijedio. Ali, taj ćemo poraz još nekako preživjeti, jer što je obično smrzavanje u usporedbi s onim koje ćemo doživjeti nakon majčinog pogleda. „Opet ste se upišale“, reći će iscrpljeno.
Perilicu za rublje nemamo. Sve da otac zaradi toliko novca – uzalud, jer u kući nema česme. Nema je ni u dvorištu, već majka u limenim kantama vodu vuče preko ceste, s obližnjeg bunara. Onda postavi plehnato korito na zidić ganjka, visok taman da joj rub dosegne do pasa, i tako pere rublje. Ponekad joj, kad ode po novu kantu vode, istresemo ostatak deterdženta ravno u korito s rubljem koje se još uvijek namače. Znamo da će biti ljuta, ali to je jače od nas. Pjena koju napravimo mlateći šakama, vrijedna je žrtve.
Kad se upiškimo, to je drugačije. Nema radosti igre koja smekša majčino razočarenje. Mjehurići su zabavni, slab mjehur ne.
Majka skida mokre plahte i iznosi madrac na zrak. I njezino lice je mokro.
„Najbolje da ne vadim ruke iz korita“, kaže.
Nas dvije čujemo i neizgovoreno: „Bolje da vas nisam ni rodila.“
To majka možda prešućuje, ali toliko stišće usne da između nas i nje spušta tešku šutnju u kojoj ne možemo prepoznati ništa drugo osim: Bolje da vas nisam rodila.
A da je dobre volje, da smo napravile nešto što je čini sretnom, rekla bi nam: „Da nisam rodila vas, bila bih užasno sama. Kao palac. Ćuk. Izgubljeni novčić na cesti. Potonula bih skroz.“
„Kako to palac može biti sam?“ pitale smo jednom majku.
„Lijepo“, odgovorila je. „Tu si. Sve vidiš, sve znaš, a ni s kim se u korijenu ne dodiruješ.“
Mi smo tu i ponekad je dodirujemo. Ponekad i ona nas. Kad nas oblači i kad je dobre volje. Ali, što dalje, nama se čini da smo ipak sve manje na ovom svijetu zato da majka ne bi bila sama. Naše postojanje, naše ruke i smijeh, ne mogu je predugo držati s glavom iznad vode. Nije to prava voda, ali kao da jest. Tako o njoj priča. Do brade joj je. Guši se. Trenutak, dva, dan, ali ne dulje, jer to što je vuče da potone, jače je od naših malih živjezeroota. Veće je od riječi koje možemo do kraja razumjeti.
Majka osobito potone kad se nas dvije vratimo od Babe i donesemo nešto u rukama. „Opet vas je kupila“, kaže nam.
Mi baš i ne shvaćamo kako nas je kupila, kome je platila za to, ali znamo da smo učinile nešto loše. Zabrljale. Zato stvari koje nam Baba pakira „za poslije“, rješavamo na druge načine. Zavučemo se u neki kutak na putu do kuće i natrpamo puna usta slatkiša pa poslije povraćamo ili ih skrivamo u šupi i po dvorištu, u nadi da ih neće pronaći i pojesti Lola.
Mama ne voli Babu. Ne voli ni to što Baba voli nas. Ipak, više od svega majka mrzi to što mi volimo Babu. Često joj se pokušavamo umiliti. Čvrsto obećamo da više ne volimo Babu ili da je od sutra nećemo voljeti, ali svaki put pokleknemo. Zbog toga nas boli trbuh. Mrak u koji se gurnemo, u kojem se ne dotičemo ni palčevima, ni prstima, užasan je.
Kad jako naljutimo mamu, zove nas Babinim imenom. Istisne s usana sve što bi moglo nalikovati na glas ili poljubac i okreće glavu od nas. Kažnjava najgore što može: šutnjom.
„Kate!“ to je sve što izrekne prije nego na nas baci teret bez pogleda i riječi.
Mi smo Katarine. Kate. To stanje biti Kata manje boli u Babinoj kući – malenoj nabijači u kojoj širom miriše: juha na kraju šporeta, kruh u jajima, Babina kisela, ali topla koža. Tu ne moramo po mraku i zimi na vanjski zahod. Tu je sve naše.
U našoj kući je drugačije. Čišće je i prostranije, zidano ciglom, pa miševi ne mogu bušiti rupe u zidovima, ali nije skroz naše. I da otac kojim slučajem kupi tu kuću, ostalo bi tako.
Mama i tata se često svađaju.
Kad se nas dvije posvađamo, nazivamo se Katama. To je nešto najgore što možemo smisliti. Puno gore od udaranja po čelu i štipanja.
„Kata Lopata! Kata Lopata! Eto, to si ti!“ plazimo se pred ogledalom.
Jednom smo mami toliko jako bile Kate da je izgubila živce i izbacila Babu na ulicu. Ravno s ganjka, mršnula ju je van, a da ova nije uspjela zinuti, izbaciti iz sebe ni Faljen Isus, pa ni ono što s Isusom ima tako malo veze, a Babi je kao dobar dan.
Onda je tata izbacio mamu. Sve je vrištalo, rušilo se. Mi smo žmirile. Nismo vidjele, ali smo i danas sigurne da su majčinim licem sijevale pljuske. Rastakalo se nebo ili smo mi plakale cijelu noć. I sutra, cijeli dan. Plakale smo naglas, a onda utihnule. Grleći jedna drugu, odlučile smo plakati u sebi.
Možda smo se zbog toga upišale.
Julijana Adamović (Bačka, 1969.) po zanimanju je socijalni pedagog. Zbirka priča Kako su nas ukrali Ciganima nagrađivana je kao najbolje debitantsko djelo u Hrvatskoj 2008. nagradom Kiklop i kao najbolji prvijenac Slavonije nagradom Josipa i Ivana Kozarca, te je ušla u finale književnog festivala Galovićeva jesen. Objavila je još zbirke priča Konzerviranje (VBZ, 2009.) i Glineni anđeli (Naklada Jurčić, 2016.) koja je nagrađena na Danima Josipa i Ivana Kozarca 2016., zbirku poezije Sunce na šalteru (Semafora, 2015.), roman Divlje guske (Hena com, 2018.) Objavila je roman za djecu Da ti pamet stane (HDKZM, 2013.) i zbirku kratke proze Dnevnik sivog mačka – u suautorstvu s tada jedanaestogodišnjim sinom Patrikom (Naklada Jurčić, 2013.) Uvrštena je u katalog hrvatske literature za djecu i mlade na Frankfurtskom sajmu knjiga 2013. Od 2015. godine vanjski je suradnik Tportala, gdje objavljuje osvrte na društveno-političke prilike u Hrvatskoj. Živi i radi u Vukovaru.
