Pred nama je 25. po redu Galovićeva jesen, međunarodni festival književnosti pod medijskim pokroviteljstvom Radio Drave i portala Drava.info. Održava se u Koprivnici od 23. do 28. listopada, a uoči samog festivala predstavit ćemo autore koji ove godine na njemu gostuju. Prvi je na redu američki književnik Jeffery Renard Allen.
Razgovarao Marko Gregur.
Jeff, 1989. godine osvojili ste P.E.N. Discovery Prize, ali trebalo je proći prilično vremena, čak deset godina, prije nego što je 1999. objavljena Harbors and Spirits, vaša prva knjiga. Zašto ste toliko dugo čekali? Ili, drugim riječima, jeste li bili previše samokritični i mislili da morate popraviti vlastito pisanje ili je jednostavno bilo toliko teško naći izdavača? Pitam Vas to posebno u svjetlu činjenice da se Vaše obrazovanje uvelike tiče kreativnog pisanja, na čemu ste i doktorirali.
Možda da počnem od toga da sporo učim. Evo što time mislim: odrastao sam u siromašnoj čikaškoj obitelji, a Chicago je možda još uvijek najviše rasno podijeljeni grad u Americi. Išao sam u slabo subvencionirane državne škole, pa iako sam bio strastven čitatelj i imao neke nastavnike kojima je bilo stalo, u svojemu obrazovanju mnogo sam toga propustio. Primjerice sve do fakulteta nisam čuo riječi poput „književnosti“ i „metafore“. (Napomena: prvi sam u svojoj obitelji pohađao studij.) Stigavši onamo, morao sam nadoknaditi mnogo toga. Počeo sam pisati fikciju, ali tijekom posljednjih godina studija počeo sam pisati pjesme. Objavio sam neke daleko prije od kratkih priča. Sjećam se kako mi je jedan od profesora rekao da ću zbog toga što pišem duge i neobične priče možda prvo morati objaviti roman, a tek onda priče u nekom književnom časopisu. To se u priličnoj mjeri pokazalo točnim. Ako se dobro sjećam, prvu sam pjesmu objavio 1987., a priču tek desetak godina poslije. Također bih trebao spomenuti da sam na fakultetu studirao kreativno pisanje i za master i za doktorat, za koji su mi dopustili i pisanje kreativne disertacije. Završio sam zbirku pjesama tijekom studija, a isto tako i zbirku priča, koje su poslužile kao disertacija na anglistici (smjer kreativno pisanje). Međutim, trajalo je šest godina dok nisam pronašao izdavača za zbirku pjesama, a prošlo je i još tri dok nije izdana ova knjiga, Harbors and Spirits, 1999. Zatim su Farrar, Straus & Giroux iduće godine izdali moj prvi roman, Rails Under My Book. Priče (znatno izmijenjene), nisu izašle u obliku knjige do 2008. Završit ću ovaj odgovor time što ću reći da se većina pisaca u Americi muči da ih objave, jer ima toliko pisaca (tisuće), a premalo izdavača.
Može se reći da je Vaša karijera pisca započela prije 30 godina (ako uzmemo P.E.N.-ovu nagradu kao polazišnu točku), ali vjerojatno je da ste pisali i ranije. Nagradi je sigurno prethodilo mnogo rada i truda pa me zanima možete li nam reći nešto o tome. Primjerice, koliko je već spomenuti studij kreativnog pisanja utjecao na Vaše pisanje i razvoj?
Imao sam sreću što sam studirao kod sedam profesora, kako pjesnika tako i prozaika, koje je književnost zanimala na razne načine i koji su me upoznali s knjigama, stilovima i kanonima. Bili su to nastavnici koji su znali izraziti što im se u tekstovima sviđa i koji su također bili kadri biti živim primjerima za strast prema umjetnosti, stvaranju i kreativnosti – ukratko profesori koji su me naučili čitati poput pisca i koji su me poučili što znači biti piscem. S trojicom od njih i danas sam u kontaktu. Čini mi se da je to način kako većina pisaca na svijetu uči biti piscima. Kao što znate, najveći dio onoga što naučimo o pisanju dolazi čitanjem. Osim toga, važno je biti u dijalogu s drugim piscima i umjetnicima. U Americi većina pisaca koji nešto objave dobiju titulu magistra umjetnosti, no to je američka specifičnost, kakva god ona bila.
Danas predajete kreativno pisanje na University of Virginia. Do koje mjere književna teorija i profesorski posao utječu na Vaše stvaralaštvo? Koliko taj pogled profesora na tuđe radove, što je Vaša svakodnenica, odmaže, odnosno pomaže? Možete li (ako to uopće želite) pobjeći od profesora u sebi dok pišete?
Književna teorija – ili određeni teoretičari i određeni tekstovi i knjige – u najvećoj su mjeri obavijestili moj misaoni aparat o književnosti (i pisanju i kulturi). Ponekad bih studentima dao da čitaju malo teorije, pogotovo onima na masteru. Moram međutim napomenuti da me teorija zanima u mjeri u kojoj ona studentsko promišljanje može obogatiti informacijama o procesu nastanka i uređivanja rukopisa, o cijeloj toj stvaralačkoj zavrzlami. Iskreno rečeno, svi učimo o tome kako pisati, ali nitko nas ne može poučiti. Student će prigodom stvaranja biti u najvećoj mjeri prepušten sam sebi. (Evo činjenice koja to potvrđuje: rekao bih da u prosjeku većina studenata ne objavi prvu knjigu dok ne prođe sedam do deset godina nakon što završe stvaralački književni studij.) Rekao bih da je moje pisanje s predavanjem povezano samo utoliko što svojim studentima nastojim prenijeti ono što mi se čini dojmljivim u određenome tekstu (ponekad i ono što mi se ne sviđa kod pojedinih tekstova i pisaca). Teorija ponekad može biti korisna. Rekao bih da je prva inačica rukopisa instinktivna, da dolazi iznutra po osjećaju, makar vas i nadahnjivala neka apstraktna ideja, teorija ili koncept. Za razliku od toga, proces uređivanja rukopisa zahtijeva visoki stupanj svjesne aktivnosti, intelektualizma. U nekim slučajevima određena ideja može pomoći pri oblikovanju ili strukturiranju teksta dok ga uređujete. Neovisno o tome, stvaralački proces jest to što jest. Ponekad donosi užitak, ali uglavnom je on težak rad. Mislim da ne postoji trik kako bi se taj proces učinio lakšim. I on je za svakoga čovjeka različit. Zato dok stvaram, to sam uvijek ja sam. Ne profesor, nego osoba koja se trudi nešto stvoriti i rukopis posložiti kako valja.
Na Galovićevoj jeseni predstavit ćete se najnovijom romanom Song of the Shank, čiji je glavni lik Thomas Greene Wiggins. Možete li nam reći zašto on, a recite nam malo više i o samom romanu.
Na festivalu ću čitati iz Song of the Shank, ali kanim čitati i iz knjige na kojoj trenutačno radim, Fat Time, knjige kratkih priča koja će biti objavljena 2020. Song of the Shank donekle se temelji na stvarnoj osobi, Thomasu Greeneu Wigginsu, glazbeniku iz devetnaestoga stoljeća (pijanistu, pjevaču i kompozitoru) koji je nastupao pod umjetničkim imenom Blind Tom. Iako je uglavnom zaboravljen, Wiggins je u svoje doba bio vrlo slavan, možda je čak bio i najslavniji pijanist devetnaestoga stoljeća. Rođen je kao rob u Georgiji 1849., no počeo je s pijanističkim recitalima sa samo šest godina. Kao desetogodišnjak svirao je u Bijeloj kući kao prvi Amerikanac tamne boje kože. Nekih trideset godina Wiggins je svirao za publiku po cijeloj Americi i Europi. Teško je shvatiti njegov stupanj popularnosti, a tako je i s činjenicom da je njegov dar iskorišten da bi se na njemu obogatili drugi, što se s glazbenicima često događa. Očarali su me opisi njegovih nastupa o kojima sam čitao. Mogao je primjerice svirati tri pjesme odjednom, svaku u drugome tonalitetu. Jednu bi pjesmu pjevao, drugu svirao lijevom rukom, a treću desnom. Bilješke ukazuju na to da je Wiggins bio autist nadaren samo na određenim područjima, iako ga u romanu izbjegavam definirati na taj način.
Što Vas je motiviralo da napišete roman? U njemu se dotičete mnogih tema. The New York Times Book Review kaže kako roman mudro istražuje razne teme, poput religije, klase, umjetnosti i genijalnosti, uvodeći elemente magijskog realizma. Kako ste se pripremali za pisanje?
Privukao me Wigginsov život jer sam znao da bi mi fikcionalna pripovijest o njemu omogućila istraživanje niza tema koje me zanimaju. Tako sam pročitao sve što sam o njemu uspio pronaći. Njegov je život zaista otvorio nekoliko istraživačkih putova u niz područja za mene novih. No istraživanje nije pisanje. Reći ću da mi je za roman trebalo deset godina. Ne znam jesam li učinio išta da bih se pripremio za pisanje. Saznao sam za Slijepoga Toma i znao sam da o njemu želim napisati roman. Prva godina pisanja bila je neka vrsta pogrešnoga početka. Zapravo je knjiga imala nekoliko pogrešnih početaka, što znači da mi je bila potrebna godina ili dvije da smislim kako bih pretvorio Wigginsov život u fikciju. Nisam prestajao s istraživanjem, jer mi je pisanje davalo nove ideje. Nisam se mogao pripremiti za tu mogućnost. Svaki projekt donosi određene izazove, a ono što ste napisali prije obično vam ne pomaže u pronalaženju rješenja za novi rukopis.
Tijekom dogovora oko Vašeg dolaska na festival i pripreme ovog razgovora, često ste bili na putu. Puno putujete, u svojstvu pisca i profesora. Što za Vas znače putovanja?
Želim vidjeti svijet! Budući da sam djetinjstvo proveo u Chicagu, čeznuo sam za putovanjima. Zanimaju me mjesta i ljudi. Putovanja me nadahnjuju. Tada se osjećam živim i povezanim s drugim ljudima, sa svijetom. Želim vidjeti sve što mogu i želim da to traje što dulje.
Razgovori s gostima Galovićeve jeseni pisaca u suradnji sa Sveučilištem Sjever, pod vodstom prof. Lidije Dujić.
Jeffery Renard ALLEN
Song of the Shank
(ulomak iz romana)
Podzemno putovanje (1866.)
“Svjetlo je iznimka”
Ona izlazi iz kuće i u travi vidi nove oblike, geometrijsku opomenu koju ne razumije. Travke zdrobljene pod nogama, napola probavljene grudice zemlje kamo su se zabile pete cipela, osakaćene gliste što vire kroz povraćeno crnilo – pojedinačne konfiguracije što naznačuju mušku cipelu, odnosno dvije, velike poput Tomovih, ali nisu Tomove s obzirom da on na selu nikada ne nosi cipele. Jasan trag, lijeva noga pa desna u krug oko kuće, tragovi što pokazuju da je netko virio kroz prozore i pokušavao neovlašteno ući kroz vrata. Da je bila u gradu, već bi joj bilo palo na pamet da treba kriviti novinare, te ljude od pera, uporne u nezaustavljivome pohodu da iskopaju ono davno izgubljeno – tri godine? Četiri? – „Slijepi Tom“ – Napola čovjek, napola čudo – i ponovno stvore tu osobu, vrate je javnoj konzumaciji, iznova učine njegovo ime novim, u idealnome slučaju s pratećom fotografijom uz škljocaj zatvarača (tisuću riječi). Navikla je na takve upade i zna kako se provući između radoznalih pitanja i optužbi. (Zanemari zvono. Ne obaziri se ni na kakvo uporno kucanje i glas s druge strane, na jezik i šaku punu zahtjeva. Govori mirno kroz drvo, uljudno, ali kratko. Uz bilo kakvu ispriku odbij njihove činjenice i pretpostavke. Ni u kojemu slučaju ne otvaraj vrata.) No nitko im nije dolazio cijeloga ljeta ovdje na selu, tolike mjesece do sada, do kraja ljeta. To može samo značiti da su novinari promijenili strategiju i pribjegli lukavim taktikama i metodama, prepredenim igrama, njuškanju i špijunaži, nadajući se da će Toma (nju) uhvatiti na otvorenome, bez obrane i nesvjesne, misao koja joj je malo odagnala brigu sve dok joj nije palo na pamet da ni jedan novinar nikada nije došao ovamo svih tih godina – četiri? Pet? – koliko dugo imaju taj ljetnikovac. Uznemirenost joj probija kroz površinu tijela, zapanjenu kožu kasnoga poslijepodneva, i svi joj se mišići bude. Gdje je Tom? Netko ga je ukrao, napokon joj ga je uzeo. Zove ga. Tom! Glas joj zamre. Stoji na mjestu, pozorno promatra, pilji u daljinu, u zategnut rub poslijepodneva, i ne vidi ništa osim Prirode, nepokorene zemlje bez vidljivih granica. Nebo se jasno protegnulo nad njom, a dan se jarko prelijevao preko travnjaka, taj blistavi svijet, dok je nezaslijepljenu ugodu tvorio tek sjenoviti krug njezina slamnatog šešira. Tom! Okrenula se lijevo, desno, kriveći vrat pod svim mogućim kutovima. Kuća iza nje bila je ugodno tiha, visoka (dva kata i tavan), bijela, duga i široka, građevina koja ne izgleda ni odveć dotjerano ni oronulo, nego radosno zapušteno, s malim zabatom i jasnim konturama dasaka kojima je odavno potreban debeo sloj boje, s trijemom izvučenim naprijed poput otvorene čeljusti i stubama nalik na obnažen i istrošen jezik. Bez obzira na sve, bio je to (ljetni) dom. Za nju i Toma. Stoji izdvojen na čistini okruženoj stotinama hektara šume. Sve u svemu, obećava izobilje, nepretenciozan luksuz, važnost bez drskosti, privatnost i izolaciju. Privlačan je. Topao. Čipkaste zavjese vijore na prozorima poput bijelih suza koje se vraćaju licu. Drveće prihvaća poziv. Dva koraka dalje, svjetlo poigrava na svakome listu. Najbliže je drvo udaljeno desetak metara, razdaljina koju zna napamet. Tamno zeleno s nestalnim nijansama. Zelenilo joj zadržava pogled. Sakriva moguće uljeze (lopove). Mora se kretati, pogledati naokolo. Nema izlaza iz ovoga. Uzima čvrstu granu i drži je pred sobom za obranu, besmisleno gnjevna. Čak i s tim tobožnjim oružjem sumnja u vlastite mogućnosti. Treba samo pogledati njezine tanke ruke, sitnu građu i debelo podstavljenu haljinu. No svjetlo se mijenja, kao da se podvrgava volji njezinih instinkta, i slabi. (Zaklela bi se da je čula kako zuji i prekida se.) Kreće kroz travu – Tom drži travnjak nisko podšišanim i urednim, nikada ne dopuštajući da trava pređe visinu članaka – noge su joj neočekivano žustre i gipke na mekom tlu pod udarcima peta, u tijelu nema ovozemaljskoga osjećaja. Bez daha i ošamućena nađe se točno u sredini ovalnoga zavoja između kuće i dugoga makadamskog puta što presijeca travnjak. Njezin je napor zaista dražestan, misli. Je li se u svojoj potrazi ikada usudila doći do razraštenoga grmlja, kamoli do šume? Kasnije je nego što je mislila, tama polako napreduje kroz drveće, crveno se svjetlo razlijeva poput krvi, a blagi sjaj joj kosu i ruke čini crvenkastima. Još je uvijek dovoljno svjetla za temeljitiju potragu. Nije sa sobom imala nikakav mjerač vremena – masivan srebrni sat ostavila je na komodi u spavaćoj sobi – no sigurna je da je Tomovo uobičajeno vrijeme povratka već prilično prošlo, zalazak sunca kada Tom postaje užurbanim i uplašenim, nastojeći hitro ući unutra, kao da zna da ga nadolazeći mrak želi progutati, tamna koža i tamne oči.
Je li propustila prijašnje znakove? Što je radila cijeloga dana osim što je drijemala? (Popis izgubljenih sati.) Zamislite ženu staru tek dvadeset i pet godina kako provodi dan spavajući. (Ona je najstarija dvadesetpetogodišnjakinja na svijetu.) Nakon što je Tom otišao iz kuće provela je jutro pospremajući posuđe od doručka, prikupljajući ovo i ono, pakirajući se i kružeći sazviježđem aktivnosti – rad postavlja vlastiti raspored i tempo – zato da bi se onda vratila u sobu i sjela na postelju, s nogama u cipelama oduprijetima o pod, s dlanovima previnutima preko koljena, promatrajući tanke crte zelenkastih vena kako se protežu njezinim zapešćima, Eliza je razmišljala što bi još mogla učiniti po imanju. Izgubila se u razmišljanju tako da ne bi morala misliti o povratku u grad, koji je značio čežnju i strah. Bojala se trenutka kada će morati reći Tomu da im je to posljednji tjedan na selu, no znajući iz iskustva da će mu to ipak morati reći, polako i potišteno, čekajući da mu te riječi sjednu, nakon što se vrati u kuću na ručak; pošteno je što mu je dala čitav tjedan da probavi tu vijest, dade oduška osjećajima – u kakvome god obliku i izričaju – i prepusti se.
Ona se mora prilično usredotočiti da bi skupila dovoljno volje i osjećaja krivnje da krene u novu potragu. Gdje da počne? Tisuću hektara ili više. Zašto ne bi pregledala ostale građevine – šupu s alatom, gospodarsku zgradu i pušnicu, koje su poput naknadnih misli zaostale iza kuće, i sjenik sa stajom koji izgleda točno poput kuće, jedino umanjen, poput makete što ju je u ranoj fazi projektiranja načinio neki arhitekt. Obilazi oko sjenika – konj diše u svojemu odjeljku, u mraku ispunjenome sijenom, poput nervoznoga glumca koji čeka izlazak na pozornicu – a porub haljine njiše joj se oko članaka. Uviđa da je izgubila svoj slamnati šešir. Kratka potraga pronalazi ga prilično udaljenoga, na grani tri metra visoko. Kreće po njega – kako li će ga samo dohvatiti? – kada iznenada na ramenu osjeti ruku, Tomovu toplu ruku – gospođice Eliza? – kako joj okreće leđa prema kući i briše joj tijelo (označavajući ga?). Koža joj je neprirodno blijeda unatoč cijelome ljetu stalnoga izlaganja suncu, a njegova je najtamnija smeđa. (Koža mu ima veći apetit za svjetlom od većine drugih.) Zabavljao se s njom, igrajući se skrivača – od drveta do drveta – usnice su mu drhtale od uzbuđenja, a nasmiješeni bijeli zubi isticali su se u ružičastim ustima. Toma je zapravo bilo lako uočiti, dosta višega od metar i osamdeset, s masivnim torzom koji je stršao kao kod kukca, neproporcionalan prema glavi, rukama i nogama – što su mu priskrbile tri godine odsutnosti sa scene: dodatnu težinu; svaki mjesec donio je dvije-tri kile ovdje, dvije-tri ondje, simetričan rast; vitki dječački lik kakvoga se sjećala sada je bio zarobljen u tome sedamnaestogodišnjemu (njezina procjena) pozamašnom muškom tijelu. Odjeća mu je bila neuredna i prljava nakon sati provedenih u lutanju naokolo – bio je odan prirodi – a bijela košulja imala je zelene i smeđe mrlje od kore i lišća.
On joj okreće ruku dlanom nagore poput proročice. Povlači je i vodi je natrag do ulaznih vrata, prolazeći pored stražnjega ulaza. Budući da su mu oči sklopljene, sva energija njegova lica skupljena je u ustima i čeljusti. (Oči su globusi što bilježe osjećaje lica.) Hvata se za kvaku kao da je ona leptir – nježno, jedva je dodirujući prstima – otvara ih i pokušavajući važno pokazati snagu okreće se da bi je unio unutra, dižući je visoko iznad tla, precijenivši se, tako da joj lice na trenutak upada u crnu kapu sitno nakovrčane kose. Ona mu objema rukama zagrli debeli vrat orošen znojem da bi je mogao nositi. Tijela naslonjena o njegovo osjeća kako mu srce brzo udara pod vlažnom košuljom. Zapravo je iscrpljen i teško diše. Ima nečega ranjivog u njegovim crtama lica, dječje ozbiljnosti u njegovu neupućenom, slijepom izrazu, koji njegovoj debljini više daje naznaku izloženosti nego snage, nesvjesna mesa izloženoga zasjedi. Polako briše stopala o otirač od konoplje, jednu nogu pa drugu, opet i opet, s Elizom zaustavljenom u zraku. Ulepršali su unutra. Gotovo da mu je ispala iz ruku dok ju je spuštao. Balansirajući ona u sobi otkriva jedva primjetan miris duhana. Netko je bio u kući. Možda još uvijek i jest. Povlači zasun na vratima dok Tom, ne osjećajući ništa, opijen mirisom peludi na rukama i trave na nogama, zvižduče – ispod daha mu se uvijek krije melodija – hita prema glasoviru – noge mu kližu preko saga poput suhoga lišća – koji u dnevnoj sobi čuči poput goleme crne žabe. Sjeda na klupicu, vadi maramicu iz stražnjega džepa i briše lice. Vraća maramicu u džep i polaže ruke na tipke, a dugi mu prsti uzbuđeno poigravaju. Počinje svirati kao i inače, sa suzdržanim užitkom. Ona kreće u pregled mogućih skrovišta, dvadeset prostranih soba, gore i dolje, kreće pokretana strahom koji se ne usuđuje osjećati. Kako se tiho kreće iznad glazbe što se uzdiže odozdo; osjeća se oterećeno, sposobno, u situaciji za koju zna da može s njom izaći na kraj. Mogla bi biti lopov koji se šulja nečijom kućom dok ovaj ništa ne sumnja, sve samouvjerenija i neugrožena. Vlastito ritmičko disanje navodi je da pomisli kako je samo nekoliko trenutaka iza uljeza i sada će doći do obračuna. Taj osjećaj brzo nestaje. Očekuje sve, ali ne nalazi ništa. Gledajući kroz prozor, provjerava ispresijecani, crveno osvijetljeni krajolik utisnut u njezinu svijest iznenadnom silinom sna, sve te žute, zelene i smeđe boje kao pojedinačne dijelove nečega, ne više stabilne znakove ljetnoga utočišta, nego nepovezane neprijateljske izboje. Još više osjeća potrebu da ode sa sela prvom prigodom, sutra ili najkasnije prekosutra. Teško joj je zamisliti odgađanje njihova povratka u grad. Pred njima je nešto stvarno.
Vrativši se dolje, zadovoljna pretragom – provjerava prednji i stražnji zasun – zasad su sigurni, sjeda na trosjed, Tom je pet-šest metara dalje za glasovirom, lice mu je podignuto prema stropu i prati glazbu što stremi uvis, a ruke mu hitaju jedna za drugom preko tipki, nalik vjevericama. Eliza u mislima prebire pretpostavke o nepoznatome uljezu, um joj usporava da bi se usredotočio na njezine sve polaganije otkucaje srca, na potisnutu svijest i glazbu odgurnutu na rub opažaja dok sjedi sučeljena s činjenicom vlastita postojanja u crveno obasjanoj sobi, ispunjenoj lijepim, majstorski izrađenim namještajem, s debelim, dobro sašivenim presvlakama. Svjetlo predmete prikazuje kao neskladne i besmislene; upadaju u središte pozornosti i iz njega izlaze poput seoskoga krajolika što upada u njezin (njihov) život s godišnjim dobima. Želi se vratiti u grad, u svoj (njihov) stan. Osjeća jaku želju da se s ovim mjestom oprosti zauvijek i prekine sve veze s godišnjim dobima. Sada joj je lakše razmišljati o cjelogodišnjemu životu u gradu. Sve između njihova stana i ove kuće je pogreška. Razdvojeni (ona) od grada svakoga ljeta, provode odmor ovdje jer nema velike opasnosti od uplitanja ni u što, od drugih, s obzirom da je kuća vrlo udaljena od uobičajenih lovišta. Iako se ne može reći da ih ne nastoji držati skrivenima, držati Toma ispod površine.
Činjenice je sapliću. (Najjasnije je ono što ne kaže.) Prisiljena je priznati da je grad idealan za nju, ali ne i za Toma. Bi li se usudila živjeti ovdje na selu? Kao gradska djevojka cijeloga života, nije sigurna je li stvorena za selo. Sav taj sklad i svjetlo. Zelenilo što se provlači kroz lišće. I cvijeće što izbija u teškoj vlazi u zraku, uzgajanje stvari odveć živopisnih da bi se u njih gledalo, ali u svakome slučaju stvorenih prekrasnima za ljudsko divljenje. Mirisi, sokovi i voće što imaju zadaću da kukcima budu privlačni vodiči. Ne može se odvojiti od ideje Prirode, gozbe iz Tisuću i jedne noći. Previše je toga za udahnuti i vidjeti. Obećana iskonska snaga i čistoća elemenata – čist zrak da pročisti glavu, prostor za tijelo, odmor i oplođivanje – razrijeđeni su do stupnja da joj izmiču čulima. Nema ničega što bi željela označiti, premjeriti ili kamo bi se željela popeti. Tako da je nejasno tko je ona na selu. Tomova sigurnost nije dovoljan razlog za ostanak. Kraj priče.
S engleskog preveo Andy Jelčić.
Jeffery Renard Allen (Chicago, 1962.) profesor je kreativnog pisanja na Sveučilištu u Virginiji (University of Virginia). Autor je pet knjiga, a njegov posljednji roman Song of the Shank utemeljen je na životu Slijepog Toma, pijanističkog virtuoza i skladatelja iz 19. stoljeća, prvog Afroamerikanca koji je nastupio u Bijeloj kući. O romanu su na svojim naslovnim stranicama pisali The New York Times Book Review i The San Francisco Chronicle. Za taj je roman dobio CLMP Firecracker Award, bio finalist za nagradu PEN/Faulkner te nominiran za nagradu Dublin Literary Prize. Za roman Rails Under My Back, dobio je nagradu The Chicago Tribune’s Heartland Prize for Fiction, a za zbirku kratkih priča Holding Pattern dobio je nagradu The Ernest J. Gaines Award for Literary Excellence. Dobitnik je više nagrada i stipendija, između ostalih stipendija Guggenheim, Bellagio, Innovative Literature from Creative Capital i nagrade Whiting Writers’ Award.
