Snježana i Goga doputovale su iz Podravine kolegici Danijeli iz Đelekovca koja se s obitelji skrasila u Španjolskoj. Nakon prve prespavane noći, počele su istraživati novu zemlju… Što su otkrile pročitajte u drugom dijelu putopisa.
Piše: Snježana Tišljarić.
Goga i Daniela su odavno konzumirale jutarnji croissant té y café. U kuhinji me dočekala šalica tople crne kave i porukica na papiru: buenos dias, sa srčekom! Možda ipak sanjam?
Viber porukice – dok smo još pri mobitelu. Poslije ga ostavljamo po strani sve do kasno navečer. Putuju slikice nasmiješenih lica u Lijepu našu. Slušamo pjesmu Sofia Alvara Solera. Daniela i Goga zaplesale su nakon pristavljenog ručka. Ja zapisujem prošli dan. I ja “radim”, da se razumijemo.
Rijeku Bidesoa gledam s mog prozora. Spaja Francusku i Španjolsku. Mogla bi i razdvajati, zar ne? Ali sve ovisi o ljudima. Napola je u jednoj, napola u drugoj državi. I ima je dovoljno za obje.
Iz države u državu prelazimo pješice. Hodočasnici će prepoznati školjkicu i put sv. Jakova (Camino de Santiago). Ako još niste svakako pročitajte knjigu Hodočašće Paula Coelha.
Duž rijeke uz koju hodamo napravljena je šetnica. Uz šetnicu staza za bicikliste. Dječjih igrališta u izobilju. Sva koja smo vidjeli opskrbljena su pitkom vodom. Sva obložena antistresnim podlogama. Staza kojom šećemo duž cijele obale opremljena je brojnim koševima za smeće u kojima su vrećice. Ni kod jedne ne opažam “unutrašnji sadržaj”i ne osjećam “miris”. Ne vidjeh ama baš ni jedan bačeni papirić. Duž svih pet kilometara i više, postavljene su klupice za odmor. Po dvije. Ili jedna. Možda netko želi biti sam. Uz svaku klupu je i koš za smeće i svjetiljka. Na određenoj udaljenosti opet pitka voda. S obje strane rijeke sprave za vježbanje. Po jedna na svakih stotinjak koraka, da svatko odabere ono što mu srce želi. Pogled niz rijeku uz vježbanje na biciklu odlično zvuči za slobodno poslijepodne.
Duž šetnice osim brojnih koševa za smeće nalaze se i koševi za potrebe kućnih ljubimaca opremljeni vrećicama koje vlasnik slobodno uzima kako bi nakon šetnje sa svojim ljubimcem ostavio čist okoliš. Baš kao i djeca i kućni ljubimci imaju svoje posebno veliko igralište. Ograđeno je i njemu provode svoje vrijeme bez uzica. U igri i slobodnom trčanju.
Vrtić i škola. Zgrada do zgrade. Unutarnja i vanjska igrališta.
Vanjska dodatno opremljena sa skate stazama, negdje i sa stazama za spretne mlade bicikliste (BMX staze).
Mostovi na Bidesoi posebna su priča. Kao ogrlice kite korito rijeke kojom veslaju brojni zaljubljenici ovog sporta. I noću se njima može šetati ili voziti biciklom. Osvijetljeni su za pješake i bicikliste ugrađenim svjetlima na dnu za šetnje noću.
U ovih tjedan dana boravka i kretanja (pretežito pješačenja) Španjolskom nigdje ne vidjesmo ni jednu polomljenu klupu, ni jednu potrganu spravu ni jedan bačeni papirić, ni jedno razbijeno staklo uz cestu. Ako želiš slobodno možeš šetati bos.
Nije nam bilo jasno kada čiste gradove i mjesta pošto ne vidjesmo ljude koji održavaju okoliš ili brinu o sakupljanju otpada, ali svi koševi bili su baš kao da ih je upravo tog časa netko počistio. Brojni su i kontejneri za razvrstavanje otpada. Osim različitih boja, zanimljivo su oslikani kako bi i djeca mogla znati koji čemu služi. Oni u ovoj kraju služe samo za odlaganje otpada. Ne služe za kopanje siromašnima i traženje plastičnih boca. Nigdje, ama baš nigdje, ne vidjesmo ni jednog siromaha koji sakuplja plastične boce.
Vožnja euskotrenom (podzemna i nadzemna željeznica) koja vozi samo po Baskiji – čudo više za nas. Uz nju i sva ostala sredstva javnog prijevoza su klimatizirana i iznimno čista. Osigurana su i posebna mjesta za osobe starije životne dobi i trudnice. Na njih nitko ne sjeda osim osobe kojima je namijenjeno, bez obzira na gužvu. Osigurana su i mjesta za bicikle. Uz to, sva prijevozna sredstva i prelijepo su dizajnirana.
Svi pristupi prijevoznim sredstvima na svim stajalištima prilagođeni su osobama s invaliditetom. U njih samostalno ulaze i osobe s kolicima.
I svi pješački prijelazi prilagođeni su osobama s invaliditetom. Sva mjesta na koje bi željeli doći – dostupna su. Šetnjica Bidesoom završava uz most kod kojeg je postavljen lift kojim osobe starije životne dobi i osobe u kolicima bez prepreka dolaze do gornjeg dijela ceste koja vodi prema željeznici.
Žele li se popeti na vidikovac u San Sebastijanu i tu postoji lift. Liftovi postoje i u gradu Azkoitia gdje su naši Miketeki prije živjeli. Iako je Irun, mjesto u kojem sada žive manji od San Sebastijana, brižno se brine za svih 61.000 stanovnika. Stambene zgrade planski su tako dobro projektirane da ni jedna vanjska fasada nema vidljive klima uređaje, a ni pomagala za sušenje rublja ljeti. Gradnjom u zatvorenom četverokutu unutrašnjost je dovoljna da se prostor iskoristi za tu namjenu. Isto se odnosi na dobru promišljenost oko zadržavanja zelenih površina, pa se zgrade projektiraju na način da se uz dobru izolaciju zgrade grade iznad cesta kako bi ostalo čim više zelenih površina koje se opet prilagođavaju za razne oblike kretanja i sporta. Stajališta autobusa u svim su gradovima kao i većina garaža – ispod zemlje i osim što ne zauzimaju mjesto, u njima su smješteni i restorani te zabavni sadržaji za odrasle i djecu.
HONDARRIBIA
Od plaže do vrha, liftom. Povratak nakon pogleda koji bilježimo u najdraže ladice sjećanja istim, netom svježe očišćenim, mirisnim i osvježenim. Podne je, ipak smo očekivali nakon rijeke turista barem malo ustajalog zraka, ali…ne! Čisto, svježe, mirisno! Klimatizirano.
“Café con leche, café solo, te boscqe.” Stara jezgra, predivna zelena zastava na pročeljima poseban je domoljubni znak.
Miriše na sol. Osjećam sunce na licu i dašak vjetra u kosi. Sretna sam. Zaista. Gledam moje prijateljice. Sjetih se Dianinih poruka: “Druži se s onima koji ostavljaju zagrljaj u srcu. Srce se čisti dobrim ljudima. Kada Bog nekome na poseban način želi iskazati ljubav, pošalje mu prijatelja. Prijateljstvo je dar od Boga”.
Hod na Monte Urugal. Čudimo se da ne osjećamo ni glad ni žeđ. Duša ispunjena mirom i ljepotom puninu života osjeća. Kleknuh pred veličanstvenošću Dobrog Pastira.
Playa Zurriola jedna od najljepših, Multimedijski centar, drugi Cannes, crveni tepih. Zamišljamo glamur na ovim ulicama. Šetnja oceanom Playa la Koncha.
Dvorac Marie Cristine! Kraljica. Po njoj se zovu i mostovi preko rijeke. Omiljena žena toga vremena o kojoj se i danas priča. Odmorismo na čas u ljepoti mekog zelenila punog rascvalih tratinčica.
“Mira querida mujer!” – reče uz osmjeh conductor de cable, zatvarajući vrata uspinjače. Na vrhu brda vodenica. “Pokreće rijeku” kojom iz brodića u vožnji promatraš cijeli zaljev odozgo. Vožnja završava u umjetnom jezercu u kojem plivaju ukrasne ribice raznih boja. Zlatne sjaje dok sunce sjaji. Zaželjeh želju. Bar jednom još vidjeti ovu ljepotu. Bar jednom se vratiti San Sebastijanu. Danieli. Mojoj madrugadori.
Sunce na zalasku kupa obalu. Srebrne dotiču nas. Dragost mi srce obuzela. Mladost uz gitaru pjeva na obali. Sunce zalazi.
