Dolazi nam doba godine kada je na noćnom nebu neobično mnogo ‘zvijezda padalica’ – meteora. Riječ je o poznatim Perzeidima, uvjerljivo najpopularnijem pljusku meteora od svih koji nam dolaze tijekom godine. Pažljivi promatrači ove subote i nedjelje moći će vidjeti i do stotinjak meteora u jednom satu.
Vrhunac ovogodišnje kiše Perzeida, poznatih i kao “suze sv. Lovre” (iako nemaju puno veze sa svetim Lovrom), očekujemo u noći s nedjelje na ponedjeljak, odnosno s 12. na 13. kolovoza. No, bit će ih i noć ranije, u subotu, što je dobra vijest za one koji nisu na godišnjem i nije im baš privlačna ideja o bdijenju uoči ponedjeljka. Može ih se vidjeti već ovih noći; prema podacima Međunarodne organizacije za meteore, promatrači dojavljuju 25 do 30 meteora po satu. U noćima koje slijede taj će se broj prilično povećati.
Perzeidi nisu najaktivniji pljusak meteora tijekom godine, ali su svakako najugodniji za promatranje jer im vrhunac “pada” u toplim kolovoškim noćima, za razliku od Leonida u studenom i Geminida u prosincu.
Također, ove će godine uvjeti za promatranje meteora biti dobri jer na nebu neće biti Mjeseca koji bi svojom svjetlošću “izbrisao” one manje sjajne s neba. Stoga, u subotu ili nedjelju navečer izaberite neko tamno mjesto, podalje od svjetala gradova, gledajte u nebo i uživajte u predstavi. Što dulje ostanete budni, više ćete meteora vidjeti.
Dodajmo i da Perzeidi neće biti jedina stvar na nebu vrijedna promatranja. Nisko na jugu još uvijek svijetli prekrasan crveni Mars, Venera je na zapadu nakon zalaska Sunca, a između njih su Jupiter i Saturn. Plus, ako vam se posreći pa uspijete naći mjesto pod zaista tamnim nebom, vidjet ćete i oblačast luk Mliječne staze kako se proteže od obzora do obzora.
Više o Perzeidima možete pročitati u nastavku.
U oblaku prašine kometa
Velika većina pljuskova meteora potječe od kometa. Oni dugo putuju ledenim i mračnim prostranstvima vanjskog Sunčeva sustava, no svako toliko približe se matičnoj zvijezdi. Svakim tim prolaskom, Sunčev vjetar i njegova nuklearna toplina posiju nešto materijala s jezgre kometa svemirom – tako kometi dobivaju svoj prepoznatljiv rep. Dijelovi kometa mogu se i odlomiti pa time stvoriti još ostataka. Ta zrnca leda i prašine nastavljaju lebdjeti duž putanje kometa i ostaju tamo još dugo nakon što komet napusti toplu unutrašnjost Sunčeva sustava i vrati se u daleku, hladnu pustoš. Ako putanja kometa negdje siječe Zemljinu, čestice jednom otpuhane s kometa velikom brzinom ulijeću u našu atmosferu i postaju meteori.
Vrijedi spomenuti kako se meteori mogu vidjeti svake noći, neovisno o tome prolazi li Zemlja područjem svemira koje je nekada davno “zaprašio” neki komet. To su tzv. sporadični meteori. Njih, međutim, nema ni približno tako mnogo kao meteora koji pripadaju nekom roju: prosječno, manje od pet u jednom satu. Stoga, želite li promatrati meteore, Perzeidi su savršena prilika.
“Najopasniji poznati komet”
Za “potok” sitnih čestica s kojima se Zemlja sudara svakog kolovoza zaslužan je komet 109P/Swift-Tuttle, otkriven 1862. godine. Swift-Tuttle približi se Suncu jednom svake 133 godine, a to je posljednji put učinio 1992. kad ga je bilo moguće vidjeti i dalekozorom. Jezgra mu je promjera 26 kilometara, dok mu se putanja nalazi u 1:11 rezonanciji s Jupiterom: jedan njegov krug oko Sunca traje jednako dugo kao 11 Jupiterovih.
Swift-Tuttle dospio je na zao glas kao velik komet koji se neugodno približava Zemlji, a svojedobno je prozvan i “najopasnijim nebeskim tijelom poznatim čovječanstvu”. Ubrzo nakon ponovne pojave 1992., astronomi su primijetili da komet nije stigao baš točno po rasporedu, već sa 17 dana zakašnjenja. Nakon što su proračuni izmijenjeni kako bi uzeli u obzir nove podatke, ispalo je da bi Swift-Tuttle mogao udariti u Zemlju u kolovozu 2126. godine. Ljudska civilizacija istog se trenutka uzvrpoljila od neugode, no precizniji izračuni pokazali su da su izgledi za udar ipak vrlo, vrlo mali i da nema razloga za strah još barem dvije tisuće godina. Ipak, Swift-Tuttle je sklon malim promjenama putanje zbog toga što je krhko tijelo, podložno raspadanju i izbacivanju mlazova plina pri prolasku unutarnjim Sunčevim sustavom. Neki budući astronomi čekat će ga s velikim zanimanjem tamo oko 2100. godine.
Swift-Tuttle je opasan prvenstveno zbog svoje veličine – više je nego dvostruko veći od tijela za koje se smatra da je udarilo prije 65 milijuna godina i time pripomoglo izumiranju 75% vrsta života na Zemlji, uključujući i dinosaure. Osim toga, kreće se vrlo brzo u odnosu na Zemlju, oko 60 kilometara u sekundi: kada bi došlo do sudara, proizvedena energija bila bi oko 27 puta veća od drevnog udara u meksički poluotok Yucatan. Po svemu što znamo o mehanizmima udara nebeskih tijela i njihovih posljedica na Zemlji, nakon takve kataklizme vrlo bi malo života ostalo na Zemlji, i to uglavnom u jednostaničnom obliku. Kada vam netko kaže kako je financiranje svemirskih istraživanja bačen novac, ispričajte mu priču o matičnom tijelu Perzeida.
A ime su dobili po…
Pljuskovi meteora imenuju se prema zviježđu iz kojeg prividno potječu ili po obližnjim sjajnim zvijezdama. Sitne čestice koje će nakon ulaska u Zemljinu atmosferu stvoriti meteore kreću se po usporednim putanjama pa zbog učinka perspektive izgledaju kao da izviru iz jedne točke na nebu u svim smjerovima. Izvor (odnosno radijant) Perzeida nalazi se u zviježđu Perzej, nazvanom po mitološkom junaku koji je odrubio glavu zmijokosoj Meduzi, uzjahao krilatog konja Pegaza i spasio kraljevnu Andromedu od morskog čudovišta Kita.
Najviše meteora moguće je vidjeti u satima pred zoru. Zbog jednostavne geometrije Zemljine putanje oko Sunca, kasno u noći i prije svitanja gledamo sve više prema području svemira prema kojemu Zemlja u tom trenutku putuje. Time gledamo i “u lice” nadolazećeg pljuska meteora, dok ih Sunčeva svjetlost u zoru ne izbriše s neba. Najmanje ih se vidi uvečer, nakon zalaska Sunca, jer tada gledamo u prostor iza Zemlje. Jedini meteori, osim sporadičnih, koje tada možemo vidjeti su oni koji gotovo tangencijalno ulijeću u atmosferu – a takvi, iako rijetki, mogu biti spektakularno spori i dugački.
Kako ih promatrati
Zaboravite na teleskope i ostalu astronomsku opremu – pljuskove meteora najbolje je i najljepše promatrati golim okom. Udobno se smjestite u ležaljku ili vreću za spavanje na nekom mjestu odakle imate pogled na što veći dio neba i – samo gledajte. Perzej će do ponoći ploviti nisko nad sjeveroistočnim obzorom i prema jutru će se polako uzdizati istočnije (udesno) i prema zenitu. Zapamtite da najviše meteora možete vidjeti između ponoći i svitanja, stoga tako isplanirajte promatranje i pripremite se na bdijenje. Naravno, udaljite se od gradskih svjetala što više možete.
Općenito govoreći, nije bitno u kojem smjeru promatrate jer se meteori pojavljuju posvuda na nebu. Ipak, mnogi iskusni promatrači meteora savjetovat će vam da izbjegavate područje oko radijanta (sjeveroistok) i područje suprotno od njega (jugozapad), te da pogled usmjerite prema nebu 90° istočno ili zapadno od radijanta. Tamo su meteori u pravilu najdulji i najljepši.
Imajte na umu i to da čak i ljetne noći mogu biti hladne, stoga se prikladno obucite. Ponesite i nešto protiv noćnih krvopija. Perzeide možete lako razlikovati od gore opisanih sporadičnih meteora: dok tragovi sporadičnih idu u svim smjerovima, tragovi Perzeida uvijek vode prema sjeveroistoku, gdje se nalazi njihovo matično zviježđe.
