Dvije Podravke ljetos su u Španjolskoj posjetile kolegicu koja je, zajedno s obitelji svoj zavičaj zamijenila sasvim drugim životnim okružjem. Pročitajte kakvi su im dojmovi s putovanja, te prvi susret s ovom južnom zemljom temperamentih ljudi. Ovo je prvi dio putopisa.
Piše: Snježana Tišljarić.
Mislite li da postoji mjesto gdje čovjek može živjeti od mjeseca do mjeseca bez minusa i kredita? Gdje djeca dobiju posao odmah nakon završene škole i da je pri tome jedino pravilo i uvjet biti sposoban, vrijedan i pošten radnik. I Daniela je željela vjerovati da postoji mjesto na ovome divnome svijetu gdje nije važna podobnost, gdje se čovjek u susretu jedan drugome osmjehuje (a ne podsmjehuje) gdje jedan drugome pomaže da uspije i da se tuđem uspjehu raduje kao svome.
U ne tako dalekoj prošlosti mislila je da se život sastoji od uhodane rutine odlaska na posao i s posla u vrtić “Iskrica” Đelekovec gdje je radila kao kuharica-spremačica s produženim radnim majčinskim vremenom kod kuće do dugo u noć. Vrt, povrtnjak, košnja trave isto dođe “pod normalno”. Tu se “kao odmaraš nakon posla”. Nešto zemlje s kukuruzom i pšenicom za hranu picekima, pajcekima. Ma dug je dan, a mi smo žene, majke, kraljice! Sve mi to možemo! Kao i mnogi, mislila je da je takav život sasvim normalan.
Većina hrvatskog radničkog puka tako i živi, dan za danom čekajući penziju. Sve je zapravo izgledalo solidno, bar za ovu situaciju u Hrvatskoj. Budeš sretan ako imaš posao i to je to. Dugo je godina Daniela živjela sama. Samostalno odgajala djecu. Robert se morao okrenuti radu izvan Domovine. Prošao je mnogo tražeći “obećanu zemlju” u kojoj bi mogli zajedno dijeliti sretnu i bolju budućnost. Mirno dočekati starost, sretni i zadovoljni.
Ponuđen mu je tako prije tri godine i posao u Španjolskoj. Daniela je nakon dugog promišljanja rekla da tako dalje ipak tako ne može. Ode li Robert opet sam tako daleko sve ovo više neće imati smisla.
Tu počinje priča o Miketekima. Z Đelekovca. Jurici, Mateu, Danieli i Robertu. Familii feliz! Priča o sretnom životu i svemu što su zajedno kao obitelj otkrili i našli u dalekoj zemlji. Španjolskoj.
Goga i ja putujemo! Feliz, feliz , feliz!
Na aerodromu vrlo živahno…kao da nanjuše da mi “sa sela” rijetko putujemo pa nas Bože mili “pretepli” na izlazu od glave do pete. Let za “Minken”. Herr Polizeibeamter nas propušta. Ne “pištimo”. Polijećemo! Preeeesuper! Da bar možemo ovako češće! Napajam dušu ljepotom modro bijelog prostranstva. Kako je lijepo iznad oblaka!
Stjuardese pokazuju kako staviti maske i prsluke u slučaju pada aviona. Govore engleski. Sam Bog da ih skoro ništa ne razumijem bar i ne razmišljam o padu na Alpe.
Dolaze sendviči. Daniela je rekla da uzmemo sve što nam ponude. I jesmo. Sve osim vina. Mada bi možda bilo bolje da jesmo, manje bismo osjetile turbulencije. Veganski sendvič? Hmmmm. Sjetih se pohanog piceka. Žvačem…nekak… Sat vremena i slijećemo. Sendvič na aerodromu 10 eura. Odjednom nisam gladna. Super je bio onaj avio-veganski zalogaj!
Presjedanje u Njemačkoj. Put za Bilbao. Polijećemo većim avionom. Goga je sad već “ko doma”. I sendvič ima salamicu. Mljac.
Bravo za pilota. Dios los bendijo! Kako su spretni u visinama. Hrabri naši piloti. Osjećam li “glideratio”?
Reknusmo baš kao i legendarni Luis C.K. na 10 000 metara: “Everybody should scream happy when taking a part in this miracle.”.
Slijećemo. Nasmijana lica novih amigosa. Razlikuju se od onih koje smo srele na sličnim mjestima prije pola dana.
Robi nas primjećuje. Maše. Osjećamo se bolje. Udišemo miris oceana. Sol u zraku. Predivan osjećaj.
Vozimo se mercedesom. Autocestom brzo ćemo do Iruna. Tu nas čeka naša Daniela. Dečki su nam ustupili svoje sobe. All inclusive.
Daniela ne skriva suze. Čvrsto nas grli. Ne pušta nas iz zagrljaja. Govori kako je sretna. I mi smo. Svoju pršteću sreću širi okolo. Sve te dane osmjeh nismo skidale sa lica. I još ga ima. I danas je tu. Jutarnje sunce umiva se u rijeci koju gledam s prozora. Preko je Francuska.
Un desayuno tradicional. Buenos dias vamos al café y al croissant!!!
Daniela odlično govori španjolski. Ne vjerujem ušima! Razumjela sam ono o kroasanu i kavi. Za dobro jutro to je sasvim dovoljno. Preko puta upoznaje nas sa tipičnim jutarnjim ritualom. Kava, kroasan za dobar dan! Jutro je, a svi se smiješe. Pokušavam pogledom naći bar jednog mrzovoljka. Al, nemreš bilivit gotovo svi pozdravljaju, uzvraćaju pozdravom holla i osmjehom. I opet nemreš bilivit!
Pokušavam izvući tipično “novinarskim” potpitanjima i pitanjima od Daniele odgovor o tome žali li što je otišla iz Hrvatske. Tuđi jezik, tuđi ljudi, ona bez posla. Onaj na neodređeno u vrtiću u Đelekovcu je ostavila pokupila djecu i en España! Pokušavam je nekako “uvjeriti” da je srce sigurno boli i da postoje trenutci kada se ovdje bar malo ne osjeća dobro i da nedostaje zelena trava doma njenog … Ali “jok”!
Daniela nas grli i kaže nasmiješena: “Od prvog trenutka dolaska u ovu zemlju i grad jedino što mogu reći da je moj život postao gotovo savršen. Nikada, ali baš nikada nisam požalila što sam s obitelji došla ovdje i ostala. Ne samo ja, nego svi koji su ovdje došli. Kad se sjetim koliko smo radili i opet jedva spajali kraj s krajem.. jedva jedvice uz minuse i kredite. Ne želim nikad otići odavde. Osjećam se kao u raju. Vidjet ćete i same u samo par dana. Same se uvjeriti da postoji drugačiji život. Da je on bolji. I da čovjek može sretno živjeti bez straha hoće li imati dovoljno da plati sve račune i kupi najosnovnije bar za djecu. A tek ljudi.. sasvim drugačiji. Ahora vamos de San Sebastian! – govori naša querido chica!
Naše kretanje Irunom do San Sebastijana započinje pješice. Lista mlado drveće. Oživljuje novim životom. Čudim se, kao dijete, uređenim šetalištima uz rijeku. Kilometri koji spajaju gradove i naselja spojeni šetnjicama sveudilj.
San Sebastijan-Donastia
Wikipedija govori da leži na jugozapadu Europe pored Atlanskog oceana i Pirineja, jugozapadno od Francuske na površini 504.782 km od čega 499.542 km pripada kopnu, a 5.240 km vodi. Graniči s Portugalom, Maroccom, Francuskom, Andorom i Gibraltarom.
Iako zagrljen ljepoticama imena Ondarreta, La concha, Zorriola, ipak ostavlja mjesta za ova tri srca koja mirišu na Dravu dok prepuštaju svoj brod u boci valovlju Baskijskom s porukom i zavjetom vječnog prijateljstva.
Skidamo obuću pred ljepotom odsjaja sunca i pijeska što zlati nam stopala. La concha oduzima dah. Oči su pune rajske ljepote. Valovlje šumi i pjeva, pjeva i šumi. Vjetar obgrljuje svaki centimetar kože dodiruje lice nježno i nestaje u daljini. Santa Clara nešto je čudesno. Kad bih bar ptica bila! Njoj bih poletjela. Savila gnijezdo među liticama koje u daljini odijevaju čudesne haljine satkane od bjeline oceanske pjene. Izgleda li ovako raj, pitam se. Ili sanjam?
Podne će. Dan Gospodnji. Veličanstveno izgleda katedrala Buen Pastor.
Sveta misa je na baskijskom. Pomažemo se tekstom pripremljenom na klupi: “Guere Aita…Oče naš…”.
Svjedočanstvo jednakosti generacija na svakom je koraku. Mogla bih navesti stotinjak primjera brižnih pogleda mladih prema starijima, manje pokretnima i nepokretnima. Starice sa štapom i štakom i 20-godišnjaci rukom pod ruku u šetnji gradom. Djedica u kolicima na popodnevnoj kavi s unukom ili nekim tko brine o njemu. I starost tamo izgleda drugačije. Sve je drugačije. Toliko je lijepo da izgleda nestvarno. Kao priča. A nije.
Sve je nekako opušteno. Trgovi puni ljudi. Plešu. “To je tu normalno. Nije nikakav posebna dan-kaže moja ‘madrugadora'”. Animatori spontano dođu na trgove, ljudi se spontano okupe, plešu, vesele se, smiju, druže se! Zaista se čini tako. Sreću ne možeš odglumiti. Brzo se uključujem. Kako je malo potrebno da čovjek bude sretan. Djeca uživaju u puhanju balončića od pjene. Gdje god da gledam na svakom koraku opušteni i dobronamjerni ljudi koji uspostavljaju kontakte očima čak i u prolazu i smiješe ti se.
Café con leche za mene, pastel basko za Gogu, dulce de leche, tarta de cueso za našu dragu Danielu. Savšeni okusi. I ja želim Gogino slatko. Može i za Danielu. I mi žene imamo prava na “putne”. Ako ovako nastavimo s rundama savršenih baskijskih kolačića morat ćemo čim se vratimo sakriti vagu. Restorana s prestižnim Michelin zvjezdicama podosta, baš kao i lokala s gastronomijom koja nudi najbolje od španjolske i baskijske kuhinje. Na tvrđavi želimo počastiti našu Danielu barem kavicom. U glavi kao u crtiću “palimo svjećicu” zbrajajući mogući račun u eurima prije konobara koji prilazi sa osmjehom, pričajući s Danielom nešto na španjolski, uz lagani naklon Gogi i meni. Iako u trapericama osjećamo se kao prave dame. Ni po čemu se ne vidi da smo “srednja klasa” zalutala na terasu hotela gdje kava košta vjerojatno kao “svetog Petra kajgana” ili barem kao ona u Dubrovniku poslije koje si “švorc”.
1,25 eura po kavi. “Molim????“ „Samo?!!!!”. Ne vjerujem. Isto kao i u kafiću preko puta Daniele.
Nazdravljamo sangrijom. Sunce zalazi. “Za našu Podravinu i sve one koji nas vole i koje mi volimo saludos cordiales!! Daniela reče: “Tek vas bolje očekuje sutra!”
Goga i ja znamo da bi i ovo za dušu bilo dovoljno.
Na pučini brodić pramcem reže val. Sunce uranja u morski beskraj. Miriše sol. U morskim kapljicama nazire se duga. Sidrim sliku u sjećanje. Da mi je ispod nje proći i ostati ovdje. Osjećam smiraj i spokoj. Djetešce crnih kovrđica daruje me osmjehom. Pružam mu ruku. Nježnost dodira male crne ručice budi u meni davnu želju odlaska u misije. Tko zna!
Ovdje svi i na kraju dana nose osmjeh! Sanjam li ili zaista postoji takvo mjesto? Ne želim se probuditi.
Ponoć je. Pokušavam izmoliti cijelog “Ángeles de la guarda”, ali On me zašuškao već nakon prvog versa. Gracias por todo el Señor, bendiciones Danielu!
