Utorak, 30. travnja 2024.

DAN ILIJE GROMOVNIKA ‘Ilija ne sme za svoj god znati!’ i drugi savjeti za izbjegavanje oluja iz stare Podravine

Sveti Ilija prorok, čiji se spomen dan obilježava 20. srpnja, starozavjetni je pravednik koji se borio protiv idolopoklonstva. Bio je isposnik, pustinjak i čudotvorac. Spada među rijetke osobe iz Starog zavjeta koje se u okviru kršćanstva štuje kao svete.

U našim krajevima osobito je čašćen i poznat pod nazivom “Ilija gromovnik”. Pretpostavlja se da je toj predodžbi doprinijela legenda o njegovom uznesenju na nebo u vatrenim kolima koje vuku “ognjeni” konji. To je ujedno i najčešći način prikazivanja ovog sveca, prisutan već na prijelazu trećeg u četvrto stoljeće u katakombama i na starokršćanskim sarkofazima. Ovaj motiv osobito je bio omiljen u Bizantu, a njegova popularnost kod slavenskog puka pripisuje se sličnostima sa slavenskim pretkršćanskim bogom, gromovnikom Perunom, čija je uloga bila ubijanje zmaja pomoću gromova i munja i oslobađanje voda, odnosno kiše.

Zanimljivo je stoga objašnjenje koje su i u Podravini pružali djeci kada bi odraslima postavljala pitanje o tome što su to gromovi i munje. Bake bi im tada odgovarale da se to sveti Ilija po nebu vozi u svojim kolima i baca vatrene strijele. Drugi su pak imali objašnjenje kako to sam Bog kažnjava zle ljude.

Zbog opasnosti koje donosi nevrijeme s grmljavinom, među pripadnicima puka bila su raširena brojna vjerovanja o tome kako zaštititi ljude, gospodarstvo i usjeve. Po ponašanju ptice žune predviđao se dolazak nevremena, a naviještale su ga i različite vrste šumskog cvijeća crvene boje. Izbjegavalo se i brzo kretanje poput trčanja, skakanja ili plesa, a sijeno ili žito natovareno na kola nikad se nije vozilo u lijevu stranu jer je bilo rašireno vjerovanje da se time smanjuje mogućnost da grom udari u navedena kola ili štagalj.

Izrada kitice od macoka za Cvjetnicu. Foto: Vesna Peršić Kovač.

Nevrijeme, grmljavinu i tuču koja je već u tijeku smiriti može (vjerovalo se u ludbreškoj Podravini) jedino nevino dijete i to tako da iziđe na otvoreno, uzme tri zrna leda (grada), prekriži ih i jedno po jedno proguta. U Koprivničkom Ivancu čuvali su cvijeće i grančice blagoslovljene na Cvjetnicu i za vrijeme grmljavine skidali cvijet po cvijet s “macoka”, ubacivali ih u vatru ili spaljivali na blagoslovljenoj svijeći uz obaveznu molitvu, vjerujući da na taj način sprječavaju udaranje groma i zaustavljaju nevrijeme. U Goli su vjerovali kako kao zaštitu od groma mogu koristiti i komadić kruha bačen u vatru, a gotovo svaka kuća imala je biljku “čuvarkuću” zasađenu na krovu, kako bi štitila kuću. Kao zaštitu od udara groma koristili su i svetu vodicu kojom su škropili unutrašnjost kuće i gospodarske zgrade.

U strahu od posljedica Ilijine srdžbe i udaranja groma, podravski puk je smislio i izreku:

“Ilija ne sme za svoj god znati!”

zatvori