Paljenje ivanjskih krjesova glavni je običaj vezan uz blagdan Svetog Ivana, a bio je raširen gotovo po čitavoj Hrvatskoj. Iako spojen s kršćanskom tradicijom, ovaj običaj skriva i neka druga, vjerojatno pretkršćanska značenja.
Vidljivo je to prije svega u činjenici da se održava večer uoči samog blagdana, dakle prema starom načinu računanja vremena po kojem dan započinje u predvečerje, a ne rano ujutro. U povijesnim izvorima zabilježeno je kako se ivanjski krijes prije više stotina godina palio usred Zagreba i to pred zgradom gradske vijećnice, a Pavao Ritter Vitezović donosi opis paljenja krijesa u panonskim krajevima početkom osamnaestog stoljeća.
O tome da se navedeni običaj održao na području Podravine sve do sredine dvadesetog stoljeća, svjedoče sjećanja osoba koje su sudjelovale u njegovu odvijanju za vrijeme vlastite mladosti. No, prije opisa samog običaja valja mu ukratko objasniti simboliku.
Značenje obrednih vatri ili krjesova tumači se na dva načina. Prvim se nastoji objasniti kako se paljenjem vatri prema principu imitativne magije želi osigurati dovoljno sunca za ljude, životinje i biljke. Velike vatre oponašaju veliki izvor svjetlosti i topline (sunce) na nebu.
U drugom objašnjenju vatri se pripisuje “očisna” uloga: paljenjem vatre spaljuju se svi štetni utjecaji. Vatra je prijateljska, stvaralačka sila koja pomaže rastu bilja i razvoju svega što pomaže zdravlju i sreći. U vjerovanjima slavenskih naroda vatra još ima i ulogu odbijanja vještica i zlih duhova, a štiti i od groma i munje. Može pomoći u poticanju plodnosti kod ljudi i to uništavanjem, odnosno neutraliziranjem različitih vradžbina.
Prema sjećanju kazivača, u Torčecu se paljenje krijesa običavalo izvoditi sve do 1956. godine. Svaki zaselak pripremao je jedan ili dva kupa šiblja i granja. Drva je bilo malo i bila su skupa pa su domaćice od otpadnog šiblja koje su skupile prilikom pometanja dvorišta djeci slagale snopove koje su ona nosila na navedene kupove. Pri tome su grupe dječaka iz svakog zaselka nastojale praćkama ili drugim sredstvima srušiti susjedni, kako bi njihov krijes bio najveći.
Nakon “pozdravlenja” potpaljivanjem vatre započinjao je običaj. Potpaljivanje je bila obaveza muškarca po imenu Ivan koji je na taj način dao znak ostalim stanovnicima da se okupe oko krijesa. Dolazili su svi stanovnici zaselka, od najstarijih do najmlađih. Djevojke najčešće u pratnji majki koje su na njih pazile. Stariji su stajali uz oganj ispijajući vino i razmjenjujući dogodovštine, mladići i djevojke potajno su se zagledali koristeći jednu od rijetkih prigoda u kojima su mogli biti zajedno, a mlađi dečki (“dečkeri”) koji još nisu bili zaokupljeni mislima o ljubavi, preskakivali su oganj. Na taj su način dokazivali tko je od njih najhrabriji.
Kada bi se plamen već malo stišao, djeca su iznad ognja pekla jabuke zabodene na dugački štap.
