Razgovarala: Chiara Čargonja
Dvadesetsedmogodišnja mlada i uspješna austrijska spisateljica Theodora Bauer ovog će svibnja sudjelovati na Alpe Jadran festivalu mladih pisaca u Hrvatskoj. Dosad je objavila romane Das Fell der Tante Meri (2014.) i Chikago (2017.) te filozofski esej Cosi fanno i filosofi (2016.), dobitnica je mnogobrojnih priznanja i nagrada, a njemačke novine Süddeutsche Zeitung uvrstile su roman Chikago među deset najboljih knjiga 2017. godine. Theodora Bauer u ovom intervjuu otkriva razloge zbog kojih je pisala o aktualnom problemu migracija u svom romanu Chikago, na koji način će se predstaviti hrvatskoj publici te je li prosperitetno živjeti u Austriji od pisanja.
Što hrvatska publika može očekivati od vašeg nastupa na ovogodišnjem Alpe Jadran festivalu mladih pisaca?
Čitat ću izvatke iz knjige i rado ću odgovoriti na sva pitanja koja publika bude postavljala nakon čitanja. Nešto što bi ponajviše moglo zanimati hrvatsku publiku jest to da su glavni protagonisti moje knjige Gradišćanski Hrvati, pripadnici gradišćanske manjine. Postoje rečenice na hrvatskom jeziku koje su ostale neprevedene u njemačkoj verziji knjige kako bi se pokazalo da je višejezičnost bila posve normalna tijekom tog razdoblja, pogotovo u graničnim područjima poput Gradišća. Reakcije na ove rečenice često su vrlo zanimljive. Osobno govorim ponešto gradišćanskog hrvatskog jezika; učila sam ga u školi četiri godine, čak sam sudjelovala u studentskoj razmjeni s učenicima iz Opatije i odlazila u jezični kamp na Cres. Nažalost, dosad sam većinu toga zaboravila, ali možda ću se nečeg prisjetiti kad budem došla u Koprivnicu.
Zašto se vaš posljednji roman zove “Chikago”?
Roman se zove “Chikago”, a ne “Chicago” jer se radnja odvija u saveznoj državi Austrije – Gradišću, a protagonisti romana dolaze iz naselje pod nazivom “Chikago”. Naselje “Chikago” dobilo je naziv po osobi koja je 1910-ih emigrirala iz Chicaga u Gradišće.
Što vas je inspiriralo da napišete takvo djelo?
Ovo pitanje zahtijeva nešto dulji odgovor. U Austriji, kao i u mnogim zemljama zapadnog svijeta, ovih je dana nacionalizam u porastu. Političari se izrazito protive imigrantskim idejama, provode ih i koriste kako bi potaknuli vlastite agende, koje su uglavnom neoliberalne. Oni krive neoliberalizam za sve što je pošlo po zlu i tvrde da je došlo do erozije socijalne sigurnosti zbog imigranata, koji nisu uzrokom globalnih gospodarskih problema od kojih političari sami pate. U međuratnom razdoblju situacija je na mnoge načine bila jezivo slična današnjoj. Nesigurnost o nacionalnim identitetima, ekonomske teškoće, rasistički osjećaji – sve je to izazvalo otrovnu oluju pa sam napisala tu knjigu kako bih potaknula ponovno gledanje u povijest i možda neponavljanje pogreške iz prošlosti.
Je li roman prvenstveno fikcija ili ima doticaja sa stvarnim činjenicama?
Nijedan od likova zapravo nije postojao, ali sam se pobrinula da bi svaki od njih mogao postojati. Bila sam vrlo temeljita u istraživanjima pa su mnoge stvarne činjenice, ono što se zbilja događalo u povijesti tog vremena, ušle u pripovijest.
Što je bio najteži dio pisanja romana “Chikago”?
Definitivno istraživanje.
Koliko vremena vam je bilo potrebno da napravite cjelokupno istraživanje i napišete “Chikago”?
Pisanje je trajalo oko godine dana, ali ako i istraživanje uključim u tu jednadžbu, trebalo mi je puno više vremena. Sjećam se da sam ljeti 2014. počela s istraživanjem, nedugo nakon objave mog prvog romana, a “Chikago” je objavljen 2017. godine.
Koje ste gradove i institucije morali posjetiti kako biste prikupili sve informacije potrebne za pisanje tog romana?
Posjetila sam Hamburg i Bremerhaven – ondje imaju vrhunske muzeje koji se bave temom migracija i koje preporučujem svakome da posjeti. Također, posjetila sam i Kittsee, selo u Burgenlandu, gdje se odvija većina radnje mog romana. Naposljetku sam imala priliku, gotovo mjesec dana, provoditi istraživanje u Chicagu.
Pišete li trenutno novi roman ili dramu?
Pišem, iako sam posvećena završavanju magisterija na Sveučilištu u Beču.
Do sada ste osvojili nekoliko priznanja i nagrada. Koja vam je najznačajnija i zašto?
Ne bih izdvojila nijednu. Veoma sam sretna zbog svake nagrade koju dobijem.
Unatoč svim nagradama i priznanjima, postoje ljudi koji kritiziraju vaš rad. Kako se nosite s kritikama?
Poslušam što imaju reći, ali u konačnosti ne obraćam puno pozornosti na to.
Mislite li da je Austrija dobra država za pisce i da se od pisanja može živjeti?
Da, mislim da je Austrija bolja od nekih drugih zemalja jer još uvijek postoje stipendije za pisce, a i izdavačke kuće dobivaju subvenciju. Vidjet ćemo što će nova vlada učiniti s politikom kulture. Nadam se da ni jedan od kulturnih programa neće biti ukinut.
Koji su vaši književni uzori i idoli, ukoliko ih imate?
To je, naravno, vrlo teško pitanje. Začudo, kad me pitaju za moje književne heroje, najprije mi na pamet padnu ljudi koji su uglavnom pisali drame – Schnitzler, Horváth i Shaw. Neka od mojih nedavnih književnih otkrića uključuju i Margaret Atwood i Virginiju Woolf.
Kada ste otkrili da je pisanje nešto čime biste se voljeli baviti i zarađivati za život?
Unatrag nekoliko godina. Rekla bih da sam znala da želim biti spisateljica otkad sam imala 13 godina.
Sudjelujete i u kazališnom životu. Što vas najviše privlači tome?
Sudjelujem u životu kazališta na drugačiji način od glume, naravno. Ono što mi se sviđa kod kazališta jest da medij u kojem pišete priču nije isti medij u kojem se ta priča i realizira. Kada primjerice pišete roman, pišete ga na papiru ili u Wordovom dokumentu te ga potom vaši čitatelji čitaju kao tradicionalnu ili elektroničku knjigu. Kada pišete dramu, pište riječi na papir, ali one nisu ono što će ljudi pročitati; to nije završna forma. Kazalište kao takvo predstavlja zajednički napor i suradnju između glumaca, redatelja i autora kazališnog djela i to je ono što smatram zanimljivim.
Što biste poručili mlađim generacijama koji bi htjeli jednog dana postati pisci?
Samo nastavite s pisanjem, ostanite ustrajni i odlučni čak i u teškim okolnostima.
Ulomak iz romana ‘Chikago’
Ana se još uvijek sjeća kakav je osjećaj gledati u kip koji je odozgo motri tako strogo, dok se iza njega približava kopno. Pristali su uz njujoršku obalu, a neboderi su bili tako blizu da ih je mogla dohvatiti rukom, samo da je htjela. Stajala je na palubi i gledala kako otmjeni ljudi idu ravno na kopno. Svi ostali još nisu u Americi, znala je to. Samo je izgledalo kao da jesu. Tih nekoliko koraka po američkome tlu nije bilo stvarno. Prekrcali su ih na manji brod koji će ih odvesti na otok. Na licima ljudi je vidjela da svi znaju kako još uvijek postoji mogućnost – da se može dogoditi da nikada ne stignu u Ameriku. Ana je vidjela kako teško to mnogima od njih pada. Osjetila je pritisak i napetost u njihovim pokretima, njihov strah. Njoj je to bilo svejedno. Možda bi joj čak bilo i draže da su je odmah poslali natrag, potajno – a ovako će je prvo morati pregledati poput životinje prije klanja, poput bolesna konja, ovdje, u toj čudnoj, betoniranoj zemlji.
Brod je krenuo. Uz stoički pogled kip je podigao baklju u nebo. Izgledalo je kao da njome želi zapaliti oblake. Ana ih je promatrala dok se brod neprimjetno ljuljuškao promičući uz nju, na većoj udaljenosti nego prije, kao da se mora od nje skloniti. Kip je nije gledao, ukočeni mu je pogled bio bezizražajan. Na licu statue Ana nije otkrila ništa privlačno, samo taj zatomljeni bijes, čelični plamen u metalnoj ruci.
Brod je pristao, a pred njima je bila golema zgrada od opeke u crvenoj i bijeloj boji. Izgledala je poput kasarne bez vojnika, ali zato s daleko previše civila. Kao da se negdje nalazi nevidljivo bojno polje, pa su sve preživjele doveli ovamo. Morali su ih poredati. Službenici su im mahnuli da uđu, dovikujući se na engleskome. Možda se to dozivanje odnosilo i na njih. Službenici su izgledali napregnuto, užurbano, kao da su od njih načinili pastire, što nisu htjeli biti. Ana je primila Katicu za ruku, nježno, pokušavajući joj uhvatiti pogled. Katica je bila slaba i blijeda. Mora da je dijete iscrpljuje, pomislila je Ana. Na brodu je dvaput pala, posve bez razloga i najave. Oba ju je puta Ana podigla. Dok je prolazila stubama pored njega, mlad muškarac s liječničkim naočalama našarao je Katici nekoliko znakova na kaput, Pg bijelom kredom. Katica to nije ni primijetila. Pg, pomislila je Ana, Pogledaj, a taj mladi američki liječnik jamačno nije znao hrvatski. „Još nekoliko stuba“, rekla je Ana, „dođi, sestro“. Ana se znojila, podupirala je Katičinu težinu, a Katica djetetovu – još nekoliko stuba – i onda je Ana podigla pogled.
U grudima joj je iznenada zavladala tišina, posve nenadano. Dvorana je bila duga i široka poput neba i puna ljudi u svim smjerovima. Tako veliku prostoriju Ana još nikada nije vidjela. Jedna jedina prostorija, velika poput ove, glasna i zagušljiva; ljudi su prema dvije sestre nahrupili poput tromoga vala koji ih ne prestaje gurati prema naprijed. Unatoč tome Ana je imala osjećaj da stoji u crkvi. Bila je to velika, američka crkva, odjednom je shvatila. Ovdje su se dogodile važne i svete stvari, neobičan preobražaj. Uronili su ih u veliku juhu punu važnih dokumenata i brojki da bi napokon od njih postali Amerikanci ili barem nazočne osobe, useljenici iz doseljenika, vino iz vode. Ondje gdje je kod njih u selu visio raspeti Krist bila je razvučena golema zastava koja je na gornjoj strani zauzela gotovo čitavi prostor. Crte i zvjezdice na njoj bile su svedene na odgovarajuću veličinu, poredane jedna uz drugu. Netko ih je stavio na ovaj veliki komad platna kao da ih je prije toga katalogizirao, popisao, poredao i razvrstao. Bile su to američke zvjezdice i američke crte; svaka je imala svoj broj i točno mjesto. Granice među njima bile su oštro povučene na crvenoj, bijeloj i plavoj tkanini. Ana ih je promatrala, a sve se usmjerilo na veliki postupak koji je bio sama Amerika. Njezina je svetinja bila niz ljudskih brojeva, a pročitana misa bili su oni sami. Tada je Ana prvi put vidjela Ameriku. Ta je Amerika visjela nad svime što je ovdje doživjela, i nad dobrim i nad lošim. Prvi put joj je zasvijetlila iz te nadljudske zastave, iz te uređene i uredne zastave koja prema svakome urla kako je snažna, velika i nepobjediva da je na jedan miran, usamljen trenutak u toj gomili ljudi zanijemjela.
Pregledali su je, više puta, jednako kao i u hamburškome Ballinstadtu. Morala se svući i ponovno joj je u oku bio taj grozni metal. Katicu su odveli u drugu prostoriju. Okrenula se da vidi gdje je Ana. U očima joj je bio strah kakav Ana kod nje nije poznavala. Nakon pola sata su je pustili.
„Bilo je to zbog djeteta“, rekla je Katica. Ana nije pitala ništa dalje.
Ana ne zna koliko je to trajalo. Sjećanje joj se raspalo na razne postaje, jedan ispit za drugim, križni put od pitanja, papira i neobičnih instrumenata, a onda, napokon, oslobođenje. Iznenada je Ana stajala pred pultom, slušajući ista pitanja kao i u Ballinstadtu. Prevoditelj je s njom razgovarao njemački. Kako se zove, odakle je, ima li ovdje nekoga tko je može uzdržavati, ima li ugovor o radu, je li bila u ludnici, je li anarhistica – Ana je sve odgovore naučila napamet. Bila je tako umorna da se uopće nije brinula, ni zbog dokumenata, ni zbog vlastitih odgovora, a ni zbog onoga što ju je još snašlo. Jednostavno je govorila. I onda je sve završilo.
Isti brodić kojim je stigla ovamo doveo ju je i natrag. Prošli su kroz golemi stroj i izišli na drugome kraju, poredani u crte i zvjezdice, crveni, bijeli i plavi. Izišli su u Ameriku, iako je oko nje bila samo voda. Pred Aninim se pogledom svijet raspao, nešto je postalo drukčijim, nešto sitno, ali odlučujuće. Voda po kojoj su se vratili nije bila ista kao ona kojom su plovili onamo. Kao što je tlo na kopnu isprva bilo pogrešno i nestvarno, tako je mogla hodati po vodi samo da je htjela. Bila bi tvrda poput kamena, američka, jamačno bi čovjek udario o te valove da skoči dolje –
Njujorški neboderi bili su obavijeni gustom sivom maglom. Izgledali su prljavo, pa makar ih je mogla dosegnuti rukom, Ana ih nije htjela dotaknuti. Nije shvaćala što se s njima dogodilo. Što se dogodilo sa svijetom koji se smrvio na ovome putovanju u uglate, glasne, nepoznate oblike. U prljavštinu i buku. Pomogla je Katici da siđe s broda, ondje je stajao Feri, njezin kovčeg, sve je bilo tu, sve je donijela na kopno neoštećeno. Ana je osjećala tlo, tako tvrdo pod nogama. Nije mu vjerovala. Sjela je, pognula glavu među dlanove, oprezno, pipajući je li ona još uvijek njezina. Na trenutak je ostala nepomičnom. A onda je zaplakala, velikim, drhtavim jecajima, sve dok je od američkoga zraka nije zaboljelo grlo.
S njemačkog preveo Andy Jelčić
