Razgovarao: Ivan Krznarić
Miklos Benedek rođen je 1984. godine u Topoli u Srbiji. Nakon završene srednje poljoprivredne škole 2009. godine upisuje hortikulturu koju nije završio, a zatim se odlučuje upisati na Filozofski fakultet u Novom Sadu – smjer hungarologija. Prvu zbirku poezije Ne kreće brod objavio je 2012. godine i za nju dobio nagradu Ervin Šinko. Nakon dvije godine objavljuje i drugu zbirku Kao da je od ljudi te za nju dobiva književnu stipendiju Zsigmond Móricz. Benedek se osim književnošću bavi novinarstvom i kazalištem. Suradnik je dnevnog lista Magyar Szó, a od 2015. godine odgovorni urednik u dvotjedniku za mlade Képes Ifjúság.
Kako to da ste se nakon srednje poljoprivredne škole upisali na Filozofski fakultet u Novom Sadu? Jeste li oduvijek gajili ljubav prema književnosti i pisanju?
Nakon srednje škole nisam znao koji bi studij upisao te sam se naposljetku odlučio za hortikulturu. Tada su u mom okruženju svi mislili da je budućnost u poljoprivredi jer čovjek uvijek mora jesti. Nakon tri, četiri godine shvatio sam kako ta profesija nije za mene, istina je da volim cvijeće – doma imam nekoliko desetaka kaktusa, ali ipak mi pripreme za ispit nisu išle, kao da me taj svijet uopće nije zanimao. Nakon pet godina studiranja hortikulture nisam napredovao kako sam zamišljao pa sam počeo tražiti neki novi studij. Prvo što sam našao i što me zanimalo bilo je novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bojao sam se toga što se nastava odvijala uglavnom na srpskom. Svi su mi govorili da novinar mogu biti i bez novinarskog fakulteta i na kraju se to i dogodilo – trenutno radim kao novinar.
Odlučio sam upisati mađarski jezik i književnost. Tada sam već objavio nekoliko pjesama u jednom književnom časopisu. Tijekom srednje škole počeo sam pisati kratke priče i pjesme, naravno ti tekstovi nisu imali veliku vrijednost, ali su meni mnogo značili – ipak su to moji počeci.
Što publika može od vas očekivati na ovogodišnjem Alpe Jadran festivalu mladih pisaca u Koprivnici?
Poziv na festival prihvatio sam odmah, a tek nakon toga išao sam na kartu pogledati gdje je Koprivnica. Nisam dobar iz geografije, ali prvo sam mislio kako je to gradić na moru pa ću konačno moći vidjeti hrvatsko more o kojem svi govore, i koje je važno za vojvođansku mađarsku književnost. Ali da odmah kažem, nisam uopće razočaran što neću vidjeti more. Još nikad nisam bio u Hrvatskoj, siguran sam kako mi ovo jest prvi, ali ne i posljednji posjet vašoj državi. Angela Pataki prevela je nekoliko pjesama iz moje prve i druge zbirke te ću njih prezentirati na festivalu. Nadam se da će publika dobiti adekvatan uvid u moj rad.
Godine 2012. dobili ste nagradu Ervin Šinko za zbirku pjesama Ne kreće brod. Što vam je bila inspiracija za tu knjigu?
Od 2009. godine konstantno sam objavljivao pjesme u časopisima u Srbiji i Mađarskoj. Krajem 2011. godine, tadašnja glavna urednica književnog časopisa Hid pitala me imam li poveći broj pjesama od kojih bismo mogli napraviti zbirku. Količinu sam imao, ali kvaliteta je već drugo pitanje. Urednica i ja smo puno radili te je zbirka nakon pola godine truda i rada objavljena. Mislim kako sam za knjigu od početka dobio veliki broj pozitivnih kritika, a potvrda toga naposljetku je bila i nagrada koju su prije mene dobila najpoznatija imena vojvođanske mađarske književnosti.
Koliko dugo ste pisali Ne kreće brod?
Najveći broj pjesama napisao sam od 2009. godine, ali ako se dobro sjećam – ima i pjesama koje sam napisao još 2006. godine. No prije nego što je izašla zbirka, morali smo puno raditi, starije pjesme sam morao gotovo u potpunosti ponovno napisati.
Kakav je položaj književnika u Srbiji i Mađarskoj?
Trenutno, književni život u Mađarskoj i Vojvodini kao da leti. Književni časopisi izlaze, održavaju se brojni književni festivali, postoji mnogo mladih pisaca i pjesnika. Ono što ponekad nedostaje jesu čitatelji i novci, ali to nikome ne oduzima volju. Književnici rade svoj posao bez obzira na sve i to jest najbolje – oni koji to rade, rade s punim srcem. U sredini u kojoj je neki narod manjina pisci imaju još veću ulogu jer ipak su oni ti koji njeguju jezik te manjine… i malo nas je pa se gotovo svi poznajemo, i pisci i čitatelji. Naime, ni pjesnici ni pisci nisu nedostižni, žive i rade sa svojim čitateljima i to je sasvim normalno.
Osim što pišete knjige, bavite se i novinarstvom. Kada usporedite, je li teže biti novinar ili pak književnik? Koje su čari novinarstva, a koje književnosti?
Novinarska profesija nešto je posebno. Nemaš radno vrijeme, posao ponekad nosiš doma, ne možeš ništa planirati jer nikad ne znaš što će se dogoditi, no s druge strane u tijeku si s događanjima, uvijek znaš tko je i što uradio, tko što misli, zapravo znaš i stvari koje čitatelji ne mogu saznati iz teksta koji si napisao – to je baš uzbudljivo! Mogao bih reći kako je književnost moj hobi, ako mi nije dovoljno ono što sam napisao u članku za novine, onda napišem pjesmu ili prevodim pjesme sa srpskog i hrvatskog jezika na mađarski.
Član ste i amaterskog kazališta Mara – što vas privlači kod kazališta? Je li naporno pripremati predstavu?
Od 2014. godine član sam amaterskog kazališta Mara. Krajem ožujka ove godine imali smo posljednju premijeru i upravo tu predstavu bilo je iznimno zahtjevno i teško pripremiti. Svatko od glumaca je imao više uloga, više karaktera, a k tome nismo imali dovoljno vremena za pripremu. Zbog toga smo posljednjih deset dana svaku večer imali probe. Pored kazališta, svatko od nas radi, no ipak smo nakon radnog vremena dolazili na probe – zaista je bilo naporno, ali kad si na pozornici i znaš da to što si uradio puno znači gledateljima, onda shvatiš da je vrijedno truda. I nakon predstave pljesak… to je uvijek nezaboravno!
Kažete kako vas najviše zanima dijakrona lingvistika i književnost vojvođanskih Mađara – zašto? Postoji li nekakva zanimljivost, nešto što biste čitateljima željeli otkriti u vezi ovih tema?
Oduvijek sam volio povijest, a budući da se dijakrona lingvistika bavi poviješću jezika prilikom upisa na fakultet pomislio sam kako bih se možda mogao baviti upravo poviješću jezika. Jako mi je zanimljivo kako je nastao mađarski jezik, kako se promijenio tijekom stoljeća, zašto i koje pojedine riječi su ušle u jezik te kako su te riječi postale sastavni dio mađarskog jezika. Sve je to zanimljivo, osobito kad vaš jezik nije dio neke velike obitelji. I srodni jezici su daleko te smo vezu s njima izgubili prije nekoliko tisuća godina. Npr. Finci i Estonci, ne razumiju se međusobno, ali ipak su korijeni isti, bar što se tiče jezika. A književnost… zanima me možda zato što su pisci i pjesnici ti koji su pisali o našim problemima, o našim selima i gradovima. Danas sam i ja dio toga.
Odgovorni ste urednik dvotjednog časopisa Ilustrovana omladina koji izlazi kao dodatak dnevnog lista Magyar Szo – o čemu pišete sa svojim suradnicima u Ilustrovanoj omladini, koji vam je cilj?
Ilustrovana omladina časopis je s velikom tradicijom te mi je izuzetna čast bila kada sam izabran za odgovornog urednika. Riječ je o dvotjednom časopisu koji uređuju uglavnom honorarni suradnici koji pored svog rada i fakulteta pišu članke. Trudimo se da svaki broj bude šareniji, trudimo se da čitatelje upoznamo s najnovijim filmovima, knjigama i najmlađim vojvođanskim umjetnicima. Također, imamo i stalne rubrike koje se bave pravom i zakonom, zatim putopis koji piše i uređuje jedan student. Naravno, zabavne stranice koje sadrže viceve i stripove kao što su Calvin & Hobbes, Garfield, Hagar itd. također su neizostavne.
Godine 2014. objavili ste drugu zbirku pjesama Kao da je od ljudi – o čemu ste pisali u ovoj zbirci? Što vam je najdraže iz te zbirke?
U ovoj zbirci najviše volim ilustracije koje je napravio mladi vojvođanski mađarski grafičar Blaskó Árpád. U zbirci se u jednom ciklusu bavim poviješću našeg kraja, pišem o događanjima u dvadesetom stoljeću, a u drugom ciklusu sam napisao seriju pjesama koju zovem trilerom iako kritičari to do sada nisu primijetili, ali su opazili kako ima mnogo životinja. Uglavnom, bavim se istim temama kao i u mojoj prvoj zbirci.
I za kraj… hoćete li nam otkriti pišete li možda i treću zbirku pjesama ili nešto drugo?
Trenutno se najviše bavim prijevodom južnoslavenske poezije. Tijekom posljednje dvije godine preveo sam pjesme Mile Stojića, Marka Tomaša, Delimira Rešickoga, Zvonka Karanovića, Tomislava Markovića itd. U veljači sam predao rukopis nove zbirke pjesama u novosadsku izdavačku kuću koja mi je objavila i prve dvije zbirke. Najvjerojatnije će početkom ljeta izaći treća zbirka pjesmama koje su od 2014. godine objavljivane u časopisima, ali bit će i novih.
Miklós BENEDEK
Prvi snijeg
Čaša
Na prozoru zavjesa.
Na stolu je stolnjak.
Na plohi jedna ruka napuštena,
zaboravila se u pesnicu stisnuti,
na zapovijed u vis vinuti.
Prsti se nervozno sapleću preko
brazdi šara na tkanini.
Zatim počne nezadrživo
kretati se,
grli prohladno tijelo
kristalne čaše,
i diže se u vis kako bi
nakon toga
za par trenutaka
opet se vratila,
ali sad prazna,
lagana.
Zatim uz baritonsku
grmljavinu jedna se
ruka nepoznata
spušta i komadići
stakla bučno padaju
na kuhinjski pod.
Oko vrča mušice se roje.
Prvi snijeg
kada je prvi snijeg pao,
izletio je na ulicu i počeo pjevati.
psi susjednih dvorišta davali su pozadinsku buku.
a netko je baš tada udario njegovu ženu.
trčao je ulicom i pjevao.
obigrao je prvu uličnu svjetiljku.
s prozora prekoputa puščana cijev
pogodi posljednju žarulju.
u mraku je dalje pjevao,
i jurio ka šetnici.
s klupe jedne očistio snijeg, sjeo.
brzo potom zaspao.
u zoru sam izašao
po njega, smjestio ga uz kamin.
kariranom dekom pokrio
to sleđeno tijelo.
Kao rana na licu
razliti se kao krv u oker
žutom pijesku u toj naizgled
beskrajnoj pustinji kao
ožiljak na licu Lady Arwen
Putnik
Putnici polaze na put u kiši koja pljušti,
iza mokre zavjese, neprimjetni
ubijaju milju za miljom.
S njima bih i ja volio na put krenuti,
u naborima kilometara, brazdama
namreškanoga asfalta
nestati, utapati
se u tišinu blata,
gdje bih s nepoznatih predjela potekla
zrna mogao susresti,
i oplodivši ih iznova živjeti u liku
povijuše na smrt osuđene,
još koji trenutak, dok
kao sjećanje bludim u kraju.
Moj ep
Kada budem pisao ep,
pronaći ću mjesta za sve.
Bit će tu ljudi i životinja,
biljaka i manje živih stvari.
Bit će tu površinskih formacija,
stijenja, planina i gorja,
ali mora neće biti, niti onih
velikih smrdljivih plavetnila,
samo savana, stepa, brda.
I nebo prepuno oblaka,
da ne bude samo plavo,
mnoštvo paperjastih
ali i crnih, kišnih oblaka,
i povrh toga goleme magle.
Pojavit će se i heroji,
ali nitko od njih ni savršen ni nabildan,
bit će svi obični,
i kopat će noseve, bit pomalo priglupi,
neprestano će namještat hlače sprijeda i
ponekad pljuvati jako.
Bit će i ptica u epu,
ali ne monumentalnih orlova i supova,
nego skromnih, prostih,
skakutavih i vica radi u šareno premazanih
vrabaca i sjenica, drozdova te kakadua.
I bit će domaćih životinja
(sjećam se imao sam jednom mačku i
mislio da bliža mi je od svih;
nije više živa
i doista se osjećam sam na ovom svijetu).
Raže bih isto stavio u ep,
jer ih jako volim,
ali bez mora to ne bi imalo smisla,
možda ih prokrijumčarim
u neku homersku poredbu.
I bit će nekih građevina,
piramida, kula od pijeska
i ogromnih zidarskih žlica,
zatim i čekića i viskova
koji se tamo-amo klate.
I kod velikih prizora glazba u pozadini,
zatim i glazbala,
i gudački kvartet,
i na violini Tamás Szarka.
Ali neće biti usranih harmonika i
truba.
Ponekad čut će se Panova frula i harfa.
I lipe! Cvjetat će debelokore,
velelisne lipe a okolo pčele vrvjet.
Te bagrem, isto će cvjetat.
I palme, u ogromnim staklenicima.
Ali najprije mnogo lijepih cura,
svaka će imat plavu kosu i uvojke,
a stavit ću i crnkinje i žene sa Dalekog istoka.
I bit će jedan ludi znanstvenik koji traga za tajnom
beskraja,
i da bi je u epu pronašao, nikad se neće završiti.
Bit će još i tisućljetne povijesti,
koja završava šištanjem
žigica i cijeli ep tad leti u
zrak, da se jednom sve završi, kao svijet u Troji.
Poslije toga slijede još onomatopejske
riječi i na kraju samo tutnem datum, rođen je
tisuću devetsto osamdeset četvrte
dvadeset četvrtoga prosinca,
u ponedjeljak u podne, jednog dana
hladnog kao led, sunčanog ili snježnog; a umro je
na kraju svakog pojedinog stiha.
S mađarskog prevela Angéla Pataki
