PREDSTAVLJAMO MLADE PISCE ALPE-ADRIA FESTIVALA: Andrija Škare

Razgovori s gostima Alpe Jadran festivala mladih pisaca nastali su u suradnji sa Sveučilištem Sjever, pod vodstom prof. Lidije Dujić.

0
132

Razgovarao: Krešo Puklavec

Andrija Škare (Zagreb, 1981.) diplomirani je novinar. Više od desetljeća radio je na Hrvatskoj televiziji kao novinar, scenarist, urednik i voditelj. Pisao je za brojne časopise i portale. Organizirao koncerte, književne večeri i soareje opće prakse. Puštao glazbu u okviru vlastite indie večeri „Žur“, ali i neovisno, kad bi ga netko lijepo zamolio. Za magazin Globus piše glazbenu i književnu kritiku te surađuje s emisijama „Kutija slova“ i „Signatura“ na Hrvatskom radiju. Prozu je objavljivao u brojnim časopisima u zemlji i inozemstvu, a priče mu se mogu pronaći i u nekim zbornicima. Prve je ozbiljnije korake u svijetu književnosti napravio kao osnivač eventualizma pa vrijedi istaknuti „Zbornik eventualizma – Nagni se kroz prozor“. Od samostalnih knjiga objavio je: zbirku zapisa o zagrebačkim kafićima, kavanama i krčmama „S više mlijeka, molim“ (Celeber, 2008.), zbirku priča „Život svijeta koji će doći“ (CeKaPe, 2014.), eseje o vezi glazbe i književnosti „Slušaj me“ (Durieux, 2016.) te još jednu zbirku priča „Društvene igre“ (Hena Com, 2017.)

Što Vas motivira za pisanje?

Motiviraju me ideje. Pišem ako mi nešto padne na um, ako imam skicu za koju znam da je mogu pretvoriti u nešto više, u nešto kompletno, u nešto zaokruženo i suvislo. Motivira me i spoznaja da je od svega što se uopće može raditi na ovome svijetu (a ima toga) pisanje jedna od aktivnosti u kojima najviše uživam.

Koliko Vam je studij novinarstva pomogao za profesiju/djelatnost pisanja?

Malo ili nikako, ali drugo bi bilo iluzorno i očekivati. Teško bi bilo vjerovati da će studij novinarstva imati neki utjecaj na pisanje proze, ali ondje sam naučio neke druge stvari kojih se nastojim držati, u poslu i u životu. O novinarskoj etici, primjerice, o profesionalnom odnosu prema poslu, o tome da nisu stvari uvijek onakve kakvima se čine. Zanimljivo je i možda malo neobično da je od svih profesora s Fakulteta najveći utjecaj na moje pisanje imala profesorica Marina Mučalo s kolegija Radio. Na njezinom smo predmetu svaki tjedan morali pisati izvještaje i ona nas je, među ostalim, učila da izbjegavamo opća mjesta, izlizane poredbe i metafore. Tih se lekcija i danas nerijetko sa zahvalnošću sjetim, pogotovo kada zbog umora ili iscrpljenosti poželim ipak skrenuti prema opjevanoj liniji manjeg otpora ili kada čitam tekstove kolega novinara ili pisaca kojima ona očito nije predavala pa po tim općim mjestima rudare sveudilj se smiješeći.

Koliko Vam obično treba od početka ideje za neku knjigu do realizacije – njezinog objavljivanja?

Svaka od moje dosad objavljene četiri knjige imala je drukčiju sudbinu, porod i nastanak i posve različit put od ideje do realizacije pa teško može biti nekog općenitog odgovora, a osim toga tu u igru ulaze faktori koji sa mnom nemaju baš nikakve veze – stanje u izdavaštvu, ritam kojim Ministarstvo kulture objavljuje natječaje za potpore i dodjeljuje sredstva, voljnost urednika da se pozabavi mojim rukopisom, pučka meteorologija, spremnost poslovično zahrđalog sistema objave knjige da pokrene kotačiće i još štošta. Volim pisati i volim imati objavljenu knjigu u rukama, ovo sve između je neviđeno smaranje iako je, naravno, podjednako važno, neizbježno i, na koncu, nužno. Oko toga nemam iluzija.

Možete li nam opisati pokret “eventualizma” čiji ste osnivač?

Godina je, čini mi se, 2004. Osmero mladih autora osjeća prazninu nastalu raspadom megapopularnog FAK-a i misli da je mladenačka energija i nešto talenta za pisanje dovoljna da je popuni. Okupljaju se oko manifesta, objavljuju zajednički zbornik, odlaze na ekstenzivnu književnu turneju širom Hrvatske i slavno se raspadaju. Ono što tješi je da smo nas četvorica (dakle 50 posto ekipe) nastavili s pisanjem proze i nakon raspada grupe objavili samostalne knjige. To valjda znači da nas nije pogonila samo mladenačka energija.

S obzirom na šaroliko novinarsko iskustvo, radili ste na televiziji, pisali za portale… koja Vam je grana novinarstva u kojoj ste djelovali najdraža?

Bez želje da budem posebno diplomatičan i sasvim iskreno – svaki medij ima svoje čari. Na radiju sam počeo i on je moja prva ljubav, ali televizija je isto magična i lako se zaljubiti u nju, a novinarstvo sam upisao zbog ljubavi prema novinama, prema tisku; ljubavi koja me nikad nije napustila. U nekom idealnom, izmaštanom svijetu u kojem mi netko nudi posao baš kakav želim u svakom od tri medija, mislim da bih ipak izabrao novine. Stara škola.

Kako ste zadovoljni zastupljenošću književnosti u medijima?

Nisam zadovoljan, ali književnost pripada onome što se u medijima obično naziva “kultura”, a istraživanja su pokazala da kultura zanima mali broj ljudi i da se oglasi u rubrici kulture ne mogu skupo prodati. Ili ikako.

Radite li trenutno na nečemu?

Nakon što sam koncem 2017. objavio zbirku priča “Društvene igre” uzeo sam mali predah koji je, eto, potrajao. Imam stotinjak kartica romana koji kanim dovršiti, ali prvo taj početni tekst moram pročitati i iščistiti, a to zahtijeva vrijeme i koncentraciju, dvije valute s kojima u posljednje vrijeme poprilično loše stojim.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja (književnosti)?

Ne može, to je notorna činjenica. Čak niti onih pet ili šest najprodavanijih i najpopularnijih pisaca u Hrvatskoj ne živi od svojih knjiga, nego od pisanja za novine ili nekog drugog posla. Mislim da samo dvoje autora u Hrvatskoj živi od pisanja književnosti i da ne radi ništa drugo, ali možda se varam. Ne u smislu da ih je više, nego u smislu da i oni možda rade nešto dodatno za što ja ne znam. To su Miro Gavran i Sanja Pilić. Svaka im čast.

Je li teško izdati knjigu u Hrvatskoj?

I jest i nije, nema jednoznačnog odgovora na to pitanje. Mladim autorima je sigurno teško, onima koji iza sebe već imaju nešto objavljeno je mrvicu lakše. Nije poanta u objavljivanju knjige, poanta je u svemu onome što dolazi nakon toga, a što ponekad može biti popriličan antiklimaks ako ne znaš što te očekuje. Mislim, može biti antiklimaks i ako znaš što te očekuje, ali onda barem nema iznenađenja, a ja volim ne biti iznenađen.

Koje je Vaše stajalište o položaju izdavaštva u Hrvatskoj?

Iako je opterećeno silnim problemima, izdavaštvo se, slično kao i novinarstvo, pokazuje kao žilava zvjerka koju nije baš lako dokrajčiti mada je dojam da se to pokušava sa svih strana pa čak i one koja bi ga trebala štititi. Puno je tu začaranih krugova, previše je morskih pasa, a premalo novca, ali stvari se nekako ipak kreću, možda i više pogonjene inercijom i entuzijazmom nego prirodnim rastom. No, dobro, važno da se kreće.

Povod je ovom intervjuu Alpe Jadran festival mladih pisaca na kojemu i sudjelujete. Koja su Vaša očekivanja od ovog susreta?

Volim književne festivale jer su oni prilika za druženje s ljudima koje okupiraju slične stvari kao i mene. Ma koliko smo možda različiti i ma koliko možda imali drukčije stavove, umjetničke preferencije i literarna stremljenja, opet nam je svima u središtu pozornosti njegovo veličanstvo tekst. To je dosta dobar temelj na kojem se nešto može izgraditi, prijateljstvo, kvalitetno poznanstvo, kakva suradnja ili tek nekoliko poticajnih razgovora, sve igra.

Što biste poručili nekome tko se želi početi baviti pisanjem?

Prvo, da čita. Bez čitanja pisanja nema niti ga može biti i ako ne čitate ne možete biti dobri pisci. Točka. Druga, vrlo važna stvar je da se u to ide bez ikakvih očekivanja. Teško je nemati očekivanja, jer je tako ljudski nešto očekivati i nečemu se nadati, ali kod pisanja su ona kontraproduktivna i ograničavajuća. U pisanju nema novca ni slave, jedina nagrada je zadovoljstvo kada se nekome svidi ono što ste napisali. Za to se nekad ipak vrijedi boriti.

Andrija ŠKARE
Sjedala 33 i 34

1.

Mravinjak vibrira i zuji. Nervozan je, drhtav. Sunce ga prži uporno, okrutno, vrućina je nemilosrdna. Mravinjak izgleda kao svaki drugi, ali u ovom mravinjaku mravi su ljudi. I ljudi su mravi, jasno.

Mravinjak se zove Split, a njegovo gusto, nabreklo srce zove se Autobusni kolodvor. Ondje je gužva najveća, putanje aktera najmanje predvidljive i, čini se, potpuno nelogične. Ondje se nervoza može čuti, vidjeti i namirisati, ona nije prevladavajući osjećaj, ona je jedini osjećaj; poput najcrnje od svih crnih rupa usisala je sve drugo.

Kako koji autobus pristigne, tako na trenutak on postane središte tog užarenog središta: oko njega se ljudi uzvrpolje, pokušavaju ući i prije nego su provjerili je li to zaista njihov autobus, svi žele nešto pitati vozača, ovaj bi svoju prtljagu, onaj bi poslao paket, jedan ne zna hrvatski, drugi ne zna engleski, onaj tamo ne zna ništa, ali voli stajati u gužvi. Djeca plaču, muškarci su nasilni, žene histerične. Žene su nasilne, muškarci histerični. Djeca plaču. Bezobrazni su baš svi, znojni su baš svi.

Najteže je onima koji i inače teško ponose gužvu. I vrućinu. Josip je od takvih. Više od svega cijeni vlastiti komfor i činjenicu da je civilizacija napredovala toliko da se ljudi međusobno dodiruju samo uz obostrani pristanak. Po definiciji. Ne voli masu, grozi se gužve, izbjegava čak i koncerte na koje bi rado otišao jer se užasava osjeta tuđih dijelova dijela na svojim dijelovima tijela, užasava se nemogućnosti da to izbjegne. Također, tu je i klaustrofobija. Blaga, ali ipak.

U trenutku kada se pojavi autobus za koji pretpostavlja da je njegov, živci su mu već posve uništeni. Milijun pitanja, milijarda dvojbi. Što ako netko sjedi na njegovom mjestu, što ako mu se izgubi prtljaga, što ako će morati stajati do Zagreba, što ako pored njega bude sjedio neki debeli, znojni, smrdljivi tip, što ako ipak sjedne u krivi bus, što ako nema klime, što ako će morati na WC prije stajanja, što ako je gužva na cesti tolika da će previše kasniti pa će ogladnjeti, što ako, što ako. Nije lako previše analizirati i usto biti stidljivi, skromni introvert. Nije lako, ali i to netko mora.

Autobus pristiže i sljedeće dvije minute za Josipa prolaze kao u filmskoj sceni borbe nindži. Praktički ubacuje veliku torbu u spremište, s dva poteza rezolutno razmiče ljude-smetala, preskače nekolicinu neodlučnih, uskače u ipak klimatizirani autobus i bez većih problema nalazi svoje sjedalo. Prazno. Sjeda zadovoljan. Uspio je za viši cilj nadvladati svoj povučeni karakter, ipak se za te dvije minute lude akcije pripremao četrdeset pet minuta, onoliko koliko je prerano došao na kolodvor u strahu da ne zakasni.

Broj strahova se smanjio, ali onaj najveći je i dalje tu. Tko će sjesti pored njega? Kako ljudi ulaze, tako ih mentalnom snagom pokušava odbiti od sebe ili, daleko rjeđe, privući k sebi. Stara baba u crnini, dvadeset kila previše, po dvije nabrekle najlon vrećice u svakoj ruci, o mili Bože, ne. Prođe, ide dalje. Hvala. Ćelavi četrdesetogodišnjak koji sve slobodno vrijeme provodi u teretani, molim te, molim te Bože, ne. Prođe i on. Majka s blizancima, procjena je da imaju oko sedam ili osam godina, djeluju opasno, djeluju spremni na sve. Jedan će naravno sjediti pored nje, a drugi? Ne, ne, noćna moro, nemoj se ostvariti, nemoj danas! Odoše i oni.

Malo mu lakne kad svatko od njih prođe, ali paranoja mu ne da mira, uvjeren će da će idući biti najgori i najzajebaniji i da će baš on sjesti pored njega. Životna ironija je moćna sila, u nju najviše vjeruje, nje se najviše boji. Ne zna ni sam što zamišlja, ali to što zamišlja nije dobro. Možda križanca čovjeka, mamuta i orangutana koji se hrani isključivo češnjakom, želi razgovarati, glasno žvače kaugumu, podriguje i zauzima pola tuđeg sjedala. Dok govori, dodiruje sugovornika. Valjda neće, valjda neće.

Ulazi neka djevojka. Nema još trideset, ali nije ni predaleko, to je procjena. Djeluje pristojno, mrvicu izgubljeno, ali nekako čudno razumno. Mršava je. Ima smeđu kosu, srednje dugu i pravilno, ali neupadljivo lice. Ustvari, djeluje kao dama iz nekog drugog vremena. Tako se kreće, tako gleda na kojem je sjedalu broj koji se podudara s onim na njenoj karti. Izgleda kao da fino miriše. Sve su to impresije i zaključci za koje je Josipu dovoljno pet sekundi; u tih pet sekundi, paralelno sa svakom novom spoznajom, sve jače i usrdnije moli sve svece i sva božanstva da ona sjedne pored njega. I čudo se dogodi! Ona priđe, pogleda sjedalo, kartu, pa opet sjedalo, nasmiješi se blagošću koja se obično ne dijeli sa strancima i kaže: „Oprosti, mislim da je moje sjedalo do prozora“. On se pomakne da je propusti, sretan.

Prođe nekoliko nervoznih, vrućih minuta. Povici, gunđanje, komešanje. Trebali su krenuti, ali nisu, naravno da nisu. U prednjem dijelu autobusa traje prepirka oko nekog sjedala, majka pokušava umiriti blizance koji se natežu oko vrećice smokija, vozaču se znoj cijedi niz vrat i natapa mu košulju dok golemom tipu u uskoj crnoj majici objašnjava da jednostavno nema mjesta za njegov paket, da je prevelik.

Josipa kašnjenje ne smeta, ne smeta ga onoliko koliko bi ga smetalo inače. Njegov unutrašnji control freak koji je podložan paranoji i ima blaži oblik opsesivno-kompulzivnog poremećaja prilično je nezadovoljan, želi da krenu što prije kako bi odstupanje od voznog reda bilo što manje, ali Josip ga ne čuje, prvi put nakon dugo vremena njegov je glas utišan. Pokušava krajičkom oka promotriti djevojku koja je sjela pored njega, ali ne uspijeva mu. Ne želi biti napadan, a teško je pogledati osobu koja sjedi pored tebe u autobusu ako nisi napadan. Ili ako nemaš posebne socijalne vještine koje bi tvoj pogled zamaskirale, učinile manje čudnim, uklopile u neku širu komunikacijsku sliku. Josip nema posebne socijalne vještine.

2.

Kotači se okreću, golemo vozilo se kreće, to se događa, konačno. Povećavaju gužvu na pretrpanim splitskim ulicama, probijaju se polako, jako polako, jedni su od stotina i tisuća onih koji nekamo žele stići, sad, baš sad. Autobus je nezgrapan, prevelik je za te ulice, ali dojam je da svejedno u njihovom kretanju ima stanovite elegancije. Vozač je vješt, zahvaljujući klima-uređaju košulja mu više nije mokra.

Josip se dosjetio jadu pa kao gleda kroz prozor preko svoje suputnice, a ustvari promatra nju. Pokušava je promatrati, pokušava je promotriti.

Ipak je ta želja da ne bude napadan prejaka pa je ne uspijeva vidjeti onoliko koliko bi želio, ali ono što vidi je dovoljno da zaključi: a) imao je vrašku sreću što je dobila sjedalo pored njega i što nitko nije zauzeo njezino mjesto, b) sviđa mu se, c) jako mu se sviđa. Čim je to osvijestio, osjeti blagi napad grižnje savjesti jer gore, u hladnom Zagrebu koji je sada ustvari vrući Zagreb, čeka ga djevojka koju voli i s kojom će biti za svega pet sati.
Pet sati!

Tu se malo stušti i shvati da nema vremena za gubljenje. Uopće ne zna što bi trebao poduzeti u tom vremenu, ali zna da ako nešto kani poduzeti to mora biti odmah. Odmah! Racionalizira i samome sebi objašnjava da je toliko napet zato što je prepoznao djevojčinu energiju koja je kompatibilna s njegovom. Ona nije tek neka zgodna cura, njih dvoje bi mogli biti nešto veliko, on to osjeća, siguran je u to! Josip inače mrzi riječ energija.
Duboko udahne, kako se to već čini u takvim situacijama, prizove svu opuštenost i neposrednost koju je ikada imao i kaže: „Malo do Zagreba, ha?“

Rečenica za Oscara! Kreativnost, originalnost, duhovitost, šarm; sve na jednom mjestu. Sve upakirano u četiri riječi koje u toj kombinaciji nitko nikada prije nije izgovorio. Bravo!

„A da, ljeto je gotovo“, odgovori ona s mješavinom sjete i optimizma kakva je za Josipa bila prava novost.

„Da, živim cijelu godinu za taj odlazak na more, to je možda i jedino čemu se iskreno veselim, a tako brzo proleti. I dan povratka mi je uvijek najgori dan u godini – ovo je već bilo bolje. Uz malo sreće, ćaskanje će se nastaviti.

„Ima tu i pozitivnih stvari. Vidiš ljude koje nisi dugo vidio. Slušaš priče prijatelja, njihove dogodovštine. Osim toga, Zagreb je lijep u jesen.

„Je, Zagreb je lijep po kiši. Ali znaš što, ima još do jeseni. Kasno ljeto bi zakonom trebalo zabraniti provoditi u Zagrebu, to je uvjerljivo najodurniji period godine. Ambrozija, vrućine…“

„Alergičan si?“ prekine ga nježno.

„Jesam. Oduvijek.“

„I ja isto!“ ona gotovo vrisne, ljupko.

Takva reakcija kao da je probila barijeru između njih dvoje. Ili barem dio barijere. Dovoljan je bio trenutak da prestanu biti slučajni suputnici i postanu nešto više, možda ne baš partneri ili zavjerenici, ali barem ljudi koji zajedno putuju, dvojac čije se dvostruko sjedalo počelo odvajati od ostatka autobusa i postajati zasebna enklava. Oboje su to osjetili.

3.

Ona: Valerija, 32 godine. Povjesničarka umjetnosti. Preživljava od povremenih angažmana u časopisima. Jedva preživljava od povremenih angažmana u časopisima. Troši novac samo na najnužnije pa odjeću nerijetko kupuje na Hreliću ili u second hand trgovinama. Iz potrebe, ne zbog stila. Naučila je prekrajati majčinu staru odjeću kako se ne bi na prvi mah vidjelo da je riječ o komadima starim nekoliko desetljeća. Živi s Goranom, dečkom s kojim je od osamnaeste godine. Nikad se nije ni poljubila s nekim drugim, u posljednje vrijeme propituje je li to baš tako pozitivna stvar kao što je dosad vjerovala. Trebali bi se vjenčati iduće proljeće, čekaju da uštede nešto novca. Olakšava im što žive u stanu koji je Goran naslijedio od pokojne bake pa ne moraju plaćati rentu. Svejedno, i za režije nekada teško prikupe.

Valerija voli knjige, ptice, Egona Schielea, papar, nebodere, antihistaminike, parkove, ledenu vodu, Iana McEwana i Elfride Jelinek, post-it, suknje olovka kroja, kišu bez grmljavine i pelinkovac. Najviše od svega mrzi razgovore s nepoznatim ljudima.

On: Josip, 37 godina. Arhitekt. Zaposlen u malom arhitektonskom uredu koji dobiva solidne poslove, u posljednjih pet godina najčešće projektira urbane vile s bazenima, u svim dijelovima Hrvatske. Živi s djevojkom Teom, znaju se već dugo, ali vezu su započeli prije dvije godine, spontano, otprilike u isto vrijeme su prekinuli sa starim partnerima i među njima se probudio novi žar. Vole se, ali vezu ne namjeravaju ozakoniti. Ne vjeruju u instituciju braka, smatraju je zastarjelom i u najciničnijim trenucima – opasnom. Pogotovo otkako su se na nju zakačile udruge za očuvanje tradicionalnih vrijednosti. Ne varaju jedno drugo, odlučili su provesti ostatak života zajedno, u bliskoj budućnosti bi čak razmišljali o djetetu, njemu je ta ideja privlačnija nego njoj.

Josip voli pivo, šah, glazbu, cigarete, antihistaminike, dane s puno sunca, The Clash i Ramonese, birtije, stolni tenis i trešnje. Najviše od svega mrzi razgovore s nepoznatim ljudima.

4.

Autobus staje na odmorištu Janjče. U vrijeme prije autoceste standard je bila stara, dobra Macola, sada svaki autoprijevoznik ima dogovor ili ugovor s nekom drugom benzinskom postajom, odmorištem, restoranom.

Valerija i Josip zajedno izlaze iz autobusa, on se spusti prvi pa joj pruži ruku. Iako je spretna i ta joj vrsta pomoći nije nužna, ona prihvati njegovu ruku.

Ona odlazi do toaleta, a on pali cigaretu, planira popušiti najmanje dvije u toj dvadesetominutnoj pauzi.

Valerija se vraća i pita ga želi li nešto iz trgovine, a on kaže da mu ne treba ništa, ima još dovoljno vode, a nije ni taknuo sendvič koji je ponio za put. Shvaća da uz nju nije uopće razmišljao o gladi i žeđi.

„Znaš, malo mi je žao što autobusi više ne staju na Macoli. Obožavao sam onu lisicu i druge sitne šumske životinje koje kartaju. Ta me scena uvijek podsjeti na album Smashing Pumpkins ‘Mellon Collie and the Infinte Sadness’. Jesi slušala Smashing Pumpkins?“ pita Josip, a ona se počinje smijati. Smije se čitavim licem, ali pritom ne proizvodi zvuk, tek malo jedva čujnog cvileža.

„Što je sad, što je smiješno?“ pita on, malko zabrinut.

„Jesi ti maločas upotrijebio sintagmu ‘sitne šumske životinje’?

„Jesam. Pa što s tim?“

„Ništa. Divna je, sviđa mi se. Mislim da volim sitne šumske životinje.“

„Meni se sviđa što si ti upotrijebila riječ ‘sintagma’. Rijetko je čujem.“

„Ma daj ajde, pa s kim se ti družiš?“

„S arhitektima, dizajnerima, klošarima. Nisu glupi ili neobrazovani, to samo nije njihov jezik. Nego, nisi mi odgovorila za Pumpkinse.“

„Slušala sam ih, naravno. Svi smo ih slušali.“

„Pa je l’ i tebe ta scena u Macoli podsjeća na cover ‘Mellon Collie’?“

„Ne znam kako izgleda omot. Nisam ih slušala detaljno, jedan frend iz srednje mi je bio snimio kompilaciju najboljih pjesama na kasetu. To sam znala poslušati.“

„Vrijedi poslušati albume. Prvih pet je lektira, kasnije su pokušaji i pogreške. Nego, jesi možda čula za knjigu ‘Stanje u kojem jesam’?“

„Nisam čula za knjigu ‘Stanje u kojem jesam’ – nasmijala se Valerija – zašto pitaš? Dobra je, trebala sam čuti?“

„Kada sam bio mlađi, bio sam jako religiozan, često sam išao na ispovijed. Svećenik kojem sam se ispovijedao imao je fotografsko pamćenje, skupio je moje grijehe i njih pretvorio u tu knjigu…“

„Šališ se?“

„Ne, uopće. Sasvim sam ozbiljan.“

„Pa kakvi su to morali biti tvoji tinejdžerski grijesi da u njima ima dovoljno materijala za knjigu?“

„Posudi je pa ćeš vidjeti.“

„Zašto pališ novu cigaretu, toliko ti treba nikotin?“ pitala je Valerija, ali Josip nije imao dojam da pokušava promijeniti temu jer joj nije ugodno razgovarati o glazbi ili o njegovoj burnoj mladosti. Više je zvučala kao da joj stvarno smeta što on puši, kao da je zabrinuta za njega. Zvučala je malo kao… Tea.

„Volim cigarete“, odgovorio je suho jer mu se nije dalo obrazlagati svoju privrženost duhanu, ali u tom času je spoznao da se dogodilo nešto posve neobično. Pored Valerije je najednom postao točno onakav kakav jest, nije ništa glumio, nije se pretvarao. Bio je on. Ta razina opuštenosti se, iz njegovog iskustva, obično javljala nakon nekoliko mjeseci veze.

„Znaš da je Mark Twain rekao da je cigareta predmet koji s jedne strane ima žar, a s druge budalu?“

„To nije Mark Twain, on je rekao da je najlakša stvar na svijetu prestati pušiti, da je on sam to učinio tisuću puta.“

„Okej, nije to poanta. Možda je rekao i jedno i drugo. On je bio duhovit. I nerijetko kontradiktoran. Znaš, naravno, da su cigarete štetne. Zašto onda to radiš?“

„Čekaj, je li ovo naša prva svađa?“ pitao je Josip, a ona se nasmiješila, ali je isti tren porumenjela, a zacrvenio se i on, iako je bio posve opušten i samoga je sebe iznenadio tom replikom koja je bila kao pečat na ono što im se događalo. Mogli su se praviti da se to ne događa, mogli su izražavati naklonost jedno prema drugome, a svejedno biti zaštićeni neoborivom činjenicom da se ne poznaju, da ih je puki slučaj smjestio jedno pored drugoga, no jednom kad je situacija verbalizirana nije više bilo izmotavanja. Sada su, oboje, znali na čemu su.

5.

Zagreb, 40 kilometara. Tako je pisalo na znaku pored kojeg su prošli, a koji su oboje uočili. Josip se rastužio. S Teom je imao dogovor o potpunoj iskrenosti, govorili su si sve. Zaključili su da bi bilo daleko gore kada bi jedno od njih s treće strane saznalo o nekoj eventualnoj prevari pa su onda pakt proširili na sve aspekte života. Kad bi ona izašla s curama i kad bi joj se netko svidio, sve bi mu pedantno referirala. I kad bi joj se netko upucavao, sve. Priznala mu je i da se jednom pijana poljubila s nekim Kinezom na moru u Tisnom. Njega je presjeklo u grudima, ali objasnila mu je da je to bio samo pijani poljubac, ne ljubljenje. Čim su im se usne dotakle, ona se otrijeznila i maknula, otplesala dalje. Ništa jezik, ništa strast; poljubac kao nuspojava trenutka. Znao je da joj o Valeriji neće moći ništa reći. Što bi joj uopće rekao? Zgodna cura s kojom je razgovarao čitavim putem, koja se smijala njegovim šalama i on njezinima, zgodna cura za koju je poželio da nema dečka i zbog koje je poželio da on nema curu? Zgodna cura koja njega također smatra privlačnim? Ne, takve stvari se ne govore. Unatoč iskrenosti. Osim toga, zapravo se nema što reći. Nisu se ni dotaknuli, onaj silazak iz autobusa se ne računa, tako bi pružio ruku bilo kojoj dami.

„Za dvadesetak minuta smo u Zagrebu, je l’da?“ pitala je Valerija.

„Tu negdje, pretpostavljam. Pisalo je 40 kilometara. Ako idemo osamdeset na sat, to je pola sata, ali mislim da idemo brže, da.“

„Hoće te cura čekati na kolodvoru?“

„Neće, doma je. Idem na taksi pa njoj. Napravila je večeru. Hoće tebe dečko čekati?“

„Hoće, uvijek me dočekuje. Tako smo počeli kad smo prohodali i toga se držimo.“

„Lijepo.“

„Je.“

Zašutjeli su. Josip je osjetio kako mu srce lupa, stigla je i blaga vrtoglavica. Poželio ju je poljubiti, ali nije vidio smisla u tome. I sve, baš sve oko njih je bilo neprikladno i pogrešno. I taj autobus, i taj put, i njihove duge i stabilne veze i to što smo kao ljudska bića pristali na monogamiju. Gotovo je požalio što pored njega nije sjela ona majka s blizancima, tada bi Valeriju samo vidio iz daljine i sigurno ne bi shvatio koliko bi bili idealan par da su okolnosti drukčije, da su svemirske karte drukčije podijeljene.

„Valerija“, počeo je, to je bio prvi put da joj je izgovorio ime, „strašno mi se sviđaš. Mislim da bismo bili sjajan par. Nisam tip koji ovakve stvari lako izgovara, ali da to sada nisam rekao mislim da bih se grizao čitav život.“

„I ti se meni sviđaš. Jako.“

„I šta ćemo sad?“

„A što bismo? Ništa. Ti ideš svojoj curi, ja svome dečku.“

„Hoćemo li se još koji put vidjeti?“ znao je da je to pitanje glupo čim ga je izgovorio.

„A zašto? Što ćemo, ispijati kave? Ili postati ljubavnici, postati preljubnici? Ja nisam za to, mislim da ne bih mogla.“

„Jesi na Fejsu, mogu te dodati?“

„Nisam. Nisam uopće na društvenim mrežama.“

„A broj, daš mi svoj broj?“

„Dala bih ti ga, ali zašto? Ne želim se dopisivati s tobom, ne želim se čuti s tobom, to bi mi samo otežalo. Bojim se da je ova vožnja jedino što smo imali.“

„O, jebote.“

„Znam sve, ali barem je bilo lijepo. Sigurno najljepša vožnja autobusom koju sam ikada imala“, kaže ona i primi ga za ruku. Pogleda ga u oči i osjeti kako joj je srce u grlu, osjeti kako adrenalin kola njezinim tijelom, ali se pribere, okrene glavu prema prozoru, pusti mu ruku i otre suzu koja joj se stvorila u kutu oka.

6.

Prošli su rotor, ali nisu skrenuli na Aveniju Dubrovnik jer je zbog radova bila zatvorena, već su krenuli prema Savskoj. S desne im je strane, lijepo obasjan, u svom čudnovatom tirkizu, sjajio most na kojem je pisalo ime najboljeg gitarista svih vremena.

„To je onda to?“ pokušao je još jednom.

„Je, nažalost.“

„A da ja ostavim curu, ti dečka i pobjegnemo skupa negdje?“

„Ne budali.“

„Ili ne pobjegnemo, ostanemo u Zagrebu.“

„Sladak si, ali neće se dogoditi.“

Prisilio se da se nasmiješi i taj je osmijeh držao zaleđen na licu idućih sedam minuta koliko im je trebalo da stignu do Autobusnog kolodvora.

Putnici su izašli iz autobusa, sjatili se oko bunkera s torbama. Josip je pokušavao ne gledati kako Valeriju grli neki visoki i mršavi tip s okruglim naočalama. Mrzio ga je.

Skupio je svoju torbu i pokušao ne proći pored njih, ali to je u onoj gužvi bilo teško izvedivo. Nije htio prisluškivati, nije htio čuti što govore, a posebno nije htio svjedočiti nekom izljevu romantike, ali je svejedno njegovo uho okrznula rečenica: „Val, moram ti nešto priznati.“

Nastavio je dalje, prema stajalištu taksija. Bez osvrtanja.