Službeni katolički naziv za nedjelju nakon Uskrsa je Bijela nedjelja (latinski: Dominica in albis), a u Podravini se ona naziva „bela nedelja“, „matkina nedelja“ ili „matkanica“.
Navedeni službeni naziv vezan je uz prva stoljeća kršćanstva, kada su krštenici tijekom čitavog tjedna nakon Uskrsa nosili bijele košulje ili haljine, a vraćali su ih upravo na „bijelu nedjelju“. Ovdje svakako treba napomenuti kako se krštenje u tom razdoblju obavljalo u odrasloj dobi i to uglavnom na blagdan Velike subote, odnosno tijekom vazmenog bdijenja.
Lokalni nazivi pak izvedeni su iz imena običaja „matkanje“ u kojem naziremo trag stare slavenske riječi za majku – „matka“ koja se do danas zadržala u nekim slavenskim jezicima (poljski, češki, bugarski, slovenski). Ovim običajem djevojke koje se „matkaju“ postaju tako bliske kao sestre ili majka i kći. U nekim podravskim mjestima „matkaju“ se samo djevojke u dobi između četrnaest i osamnaest godina (Novigrad Podravski, Koprivnički Ivanec), a u drugima i djevojke i mladići (Peteranec, Pitomača).
Običaj se izvodio na dva različita načina, ovisno o tome tko se „matkao“. Miroslav Dolenec Dravski tako opisuje kako je u nekim mjestima bilo uobičajeno da za vrijeme plesanja „vuzmenog“ kola, mladići pristupe odabranoj djevojci s pisanicom umotanom u „rupčec“, uz pitanje: „Očeš se z menom matkati?“ Ako bi djevojka pristala, razmijenili bi pisanice i „kušnoli se“, nakon čega bi mladić rekao: „Sad si ti moja matka!“ Za ovakve prilike koristila su se jaja ukrašena ne samo cvjetnim motivima već i stihovima u kojima je bila skrivena ljubavna poruka:
„Ovo jaje znak ti budi da te moje srce ljubi!“, ili „Ovo jaje za ljubav se daje!“
Ako su se „matkale“ djevojke, iz kola su prema kući išle „ispod ropčeca“ pjevajući „Kukuvačicu“ ili „Eja, dunda, eja!“ U Koprivničkom Ivancu, Peterancu i Novigradu Podravskom, „matkanje“ se izvodilo u kući jedne od djevojaka čija bi majka pripremila malu gozbu ili bi djevojke od kuće donijele hranu. Kuća u kojoj se „matkalo“ bila je urešena zelenilom „kao za svate“, a djevojke su pisanice razmjenjivale uz riječi: “Na ti matka pisanca, na!“ Nakon završene razmjene slijedila je gozba i zabava kojoj su se ponegdje mogli priključiti i mladići.
Tako stečeno prijateljstvo među djevojkama njegovalo se tijekom čitavog života i učvršćivalo kumstvom, a „matke“ su često jedna drugoj bile i „klencerice“ u svatovima. Pisanice pak dobivene od „matke“ čuvale su se na ormaru i pamtilo se koja je od koje „matke“. U nekim mjestima pisanice za „matkanje“ morale su izrađivati djevojke same, dok su primjerice u Novigradu Podravskom ukrašavanje prepuštale starijim ženama osobito vještima u izvođenju neke od tehnika „pisanja“ ili „šaranja“. Mladići koji su sudjelovali u običaju „matkanja“, nazivali su se „matkeši“ i za njih su vrijedila ista pravila kao i za djevojke.
