Blagdan svetog Jurja, u narodu poznat pod nazivom ‘Jurjevo’ ili ponegdje u mađariziranoj verziji ‘Đurđevo’, obilježava se 23. travnja.
U Podravini je još početkom dvadesetog stoljeća bio poznat po brojnim običajima čije je provođenje u godinama nakon Drugog svjetskog rata, nažalost, potpuno ugaslo. No, prije samog opisa običaja, donosimo nekoliko informacija o životu navedenog sveca. Osnovno značenje imena Juraj (latinski Georgius) jest “ratar”, a njegov nositelj svetac i mučenik prema predaji bio je rimski časnik. Godina njegova rođenja nije poznata, a ubijen je 303. godine kao mučenik u Kapadociji u vrijeme Dioklecijanova progona kršćana. Štovati ga počinju u Palestini, a u Europi u vrijeme križarskih ratova postaje pravim prototipom kršćanskog viteza.
O njegovom životu, mučeništvu i čudesima postoje brojne legende, a osobito zanimljivom za naše područje čini se ona iz dvanaestog stoljeća o ubijanju zmaja. Prema toj legendi, u močvari pored grada Silene živio je zmaj kojeg su građani svakog dana hranili s po nekoliko ovaca. Kada im je ponestalo ovaca, morali su svakog dana žrtvovati kockom odabranog mladića ili djevojku. Tako je red došao i na kraljevu kćer, no nju je spasio sveti Juraj ubivši zmaja. Nakon toga, nagovorio je sve građane na pokrštavanje. Najčešće ga prikazuju kao konjanika odjevenog u ratničku odoru, s kopljem i štitom, kako ubija zmaja.
Juraj, prisutan u pučkim podravskim običajima, naslanja se na stare slavenske pretkršćanske agrarne i stočarske kultove. Tako je poznati etnomuzikolog Vinko Žganec u Legradu 1947. godine zapisao kako su seljaci uoči Jurjeva kitili ulična vrata “lese” šipkovim ružama, a u Torčecu i “štalna” vrata. To su činili kako bi stoku i ljude zaštitili od coprnica.
Osim kićenja, uobičajen je bio i običaj okupljanja mladeži na križanjima gdje se pjevala jurjevska pjesma:
“Došel nam je lepi pisan Vuzem
a za njime lepi Đurđev danak.
Putem ajte, praha ne vijajte,
gorom ajte, goru ne trgajte.. “
Na đurđevačko područje proširio se bilogorski ophodni običaj koji je uključivao lik Juraja maskiranog zelenilom. Tako je Josip Cugovčan u Podravskim Sesvetama zabilježio kako se ovaj običaj odvijao sve do Drugog svjetskog rata, a provodile su ga skupine mladića koje su obilazile selo. Jedan od njih bio je prekriven starom košarom za kukuruz bez dna koja je bila ukrašena zelenim grančicama. U istu svrhu mogla je poslužiti i naprava za hvatanje riba u obliku koša (“basač”) ili pleteni čuvar za piliće. Ostali sudionici svirali su u vrbove svirale ili rogove od kore uz obavezno pocupkivanje i pjesmu:
“Đuro ide s Preka, daj babo mleka.
Đuro ide s planine, daj babo slanine.
Đuro boga moli, da vam polje rodi…”
Sam postupak čestitanja nazivao se “idemo godovnjaka vezat’” ili “idemo gratulerat!” Neki domaćini bili su osobito široke ruke u čašćenju pa su osim hrane i pića čestitari mogli dobiti i novaca. Takvim su postupkom osiguravali da im i narednih godina dolaze brojni čestitari.
Izvor fotografija: Podravske širine.
