O značenju i svrsi korizmenih običaja već je pisano u nekoliko navrata na ovim stranicama. Pri tome je svaki put istaknuto kako su tri glavne obaveze svakog vjernika i pučanina bile post, pokora i molitva, a njihov cilj očišćenje duše i tijela kao priprema za najveći blagdan kršćanskoga svijeta – Isusovo uskrsnuće.
Kako su vjerska pravila među seoskim (pa tako i podravskim) stanovništvom gotovo uvijek bila popraćena i onim običajnim, tako su i za ovo razdoblje važile odredbe prema kojima se odvijao svakodnevni život, obavljanje poslova, pa čak i odijevanje. Ta su pravila bila gotovo identična onima koja su određivala postupke žaljenja za umrlim članom obitelji, a osobito su se odnosila na razdoblje Velikog Tjedna kada je osim zabrane održavanja slavlja i veselja bila propisana i gotovo posvemašnja tišina, a žene su na bogoslužja odlazile zavijene u potpunu “crninu”. Žalobnu odjeću pratilo je i žalosno, skrušeno ponašanje osobito majki koje su u Marijinoj agoniji prouzročenoj gubitkom sina često svake godine ponovno proživljavale smrti vlastite djece izgubljene tijekom ratova, bolesti i neimaštine.
S druge strane pak, pretkršćanski običaj bojenja i ukrašavanja jaja koji se na našem području i danas obavlja pred kraj Velikog Tjedna predstavljao je radost i slavljenje novog života, čime se na simboličan način zaokruživao ciklus vječitog obnavljanja prirode. Ako u obzir uzmemo sve do sada navedeno, ne čudi što je upravo ovom običaju pridavan toliki značaj. U mitovima starih civilizacija poput Egipćana, Grka, Kelta, Tibetanaca, Indijaca i Kineza jaje se pojavljuje kao pratvar iz čijeg se zametka razvija svijet. Kao simbol cikličke obnove ono predstavlja i besmrtnost, a u podravskom običaju poklanjanja jajeta dragoj osobi iščitava se težnja ka postignuću trajnog prijateljstva ili ljubavi.
Drugi vrlo zanimljiv običaj vezan uz preduskrsno i uskrsno razdoblje je i spravljanje posebnog uskrsnog kruha ili peciva koje se u Podravini naziva „vrtanj“ ili „zbornjak“. Simbolika se iščitava ne samo u njegovom kružnom obliku, nego i u obaveznim ukrasima od tijesta koji predstavljaju proljetnu vegetaciju ili ptice kao vjesnike proljeća i buđenja prirode. Isprepletenost starih slavenskih agrarnih vjerovanja sa onim kršćanskim vidljiv je i u običaju blagoslivljanja opisanog uskrsnog kruha i jaja na kojima majke djeci pokazuju uleknuti bjelanjak uz objašnjenje da je na njemu „mali bogek spal“. Vezu s predkršćanskim ovdje očito predstavlja pojava „malog bogeka“ koji se obično veže uz božićno, a ne uskrsno razdoblje, a ovdje bi mogao biti poveznica sa proljećem koje se kod pripadnika zemljoradničkih zajednica smatralo pravim početkom godine.
