Božidar Ikić iz Koprivnice po struci je – profesionalni lutalica. To je, kaže, najbliži opis njegovog života u posljednjih šest godina, otkako je napustio Hrvatsku i krenuo na gotovo neprekinuto putovanje na dva kotača. Dravi.info javio se iz Vancouvera u Kanadi gdje planira provesti oko godinu dana.
Božidarova prva ljubav je bicikliranje, ali osim toga voli i jedrenje, planinarenje, kuhanje i općenito provođenje vremena u prirodi. Kako kaže, kada stigne na neko odredište malo radi, malo živi. Pronađe neki posao u građevini, kuha ili radi na privatnim jahtama i tako se financira. Tako je u tih šest godina proputovao preko 20 zemalja na pet različitih kontinenata. Nije bio cijelo vrijeme u pokretu već bi našao neku “bazu”, tamo bi se zaposlio i zaradio novac, pa putovao dalje.
Prva mu je baza bila Kanada gdje je proveo nešto više od dvije godine. Nakon toga godinu je dana bio na Novom Zelandu, a između toga upustio se u razna putovanja: touring biciklom preko cijelog Novog Zelanda (otprilike 2500 kilometara), mjesec dana jedrenja od Tahitija do Novog Zelanda, 20-dnevno planinarenje u Himalajama…
Jedno od najupečatljivih putovanja na koje se uputio u posljednje vrijeme bilo je proputovanje biciklom po Srednjoj Americi na koje se uputio prošle godine u prosincu. — Ispričat ću vam priču o tom putovanju da malo dobijete dojam kako je to putovati biciklom po nekim dalekim zemljama koje se u očima ljudi smatraju nesigurnima i ne suviše pitomima za takav stil putovanja — kaže.
— Plan ovog zadnjeg putovanja bio je krenuti iz Meksika, točnije Cancúna koji se nalazi na poluotoku Yucatán i u tri mjeseca dobiciklirati do Kostarike — počinje svoju priču Božidar. — Zašto baš ta ruta? Zato što sam manje-više sve okolne zemlje već posjetio i ove su mi preostale. No, budući da sam otvoren za bilo kakve promjene i da u posljednje vrijeme ne putujem zato da dođem cilja već putujem radi samog putovanja i uživanja u mjestima, planovi su se dosta promijenili. Na kraju nije bilo toliko bicikliranja, ali je bilo puno ostalih doživljaja.
Krenuo je na Sv. Nikolu, 6. prosinca zrakoplovom do Bruxellesa, odakle je 12-satnim letom stigao u Meksiko. Bicikl sa svom opremom uzeo je iz Hrvatske, što ga je koštalo dodatnih 30 dolara. — Kada vozite bicikl avionom, cijene prijevoza jako variraju. No, možete ga, poput mene, spakirati pod regularnu prtljagu. Razlika je u tome što ako ne nadoplatite za bicikl, prtljagu će vam tretirati kao regularnu pa možda neće biti baš najnježniji s njom. No, ja sam već nekoliko puta prevozio bicikl pod normalnu prtljagu i nikada nisam imao nikakvih problema.
U Cancúnu je odsjeo kod prijatelja kojeg zna iz prethodnih putovanja. Prvih nekoliko dana prilagođavao se vrućoj i vlažnoj klimi i novoj vremenskoj zoni te se posvetio planiranju puta.
Nekoliko dana kasnije krenuo je na jug, prema Belizeu. Plan mu je bio preko Belizea doći do jednog poznatog jezera u Gvatemali. Tamo je htio stići prije Božića, što je značilo da ima oko tri tjedna za prijeći nekih 1400 kilometara – više nego dovoljno.
Prvog dana odmah je “potegnuo” 140 kilometara do mjesta Tulum za koje kaže da je prvo mjesto malo manje krcato Kanađanima i Amerikancima koji zimi masovno dolaze u Meksiko na odmor. — Poluotok Yucatán jedna je od najpopularnijih turističkih destinacija za stanovnike Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Na cijelom potezu od 140 km s obje strane ceste su ogromni resorti koje si 90% Meksikanaca nikada u životu neće moći priuštiti posjetiti.
Odlučio je malo ostati u Tulumu i uživati u pješčanim plažama te malo odmoriti. — Ipak sam u cijeloj 2017. godini sve skupa probiciklirao možda 50 km i nisam htio da tijelo doživi preveliki šok — kaže. Planirana dva dana odmora pretvorila su se u petodnevno chillanje na plaži i uživanje u jefinoj meksičkog hrani.
Cijeli taj dio Meksika je prilično ravan sa lijepom širokom cestom, nastavlja Božidar, pa je sljedećih nekoliko dana vozio 100 do 150 kilometara dnevno sve do Belizea. No, na granici Meksika i Belizea stvari su, kako kaže, postale zanimljive. — Izlazim iz Meksika, sve pet, no kada sam pokušao ući u Belize žena na imigraciji mi kaže da mi treba viza i da me ne može pustiti. Začuđeno ju gledam jer imam informaciju da hrvatski državljani do 30 dana ne trebaju nikakvu vizu, ali ona me ne ferma previše i šalje me natrag.
Problem u takvim situacijama, kaže Božidar, je što hrvatska diplomacija ne radi puno na tome da se Hrvatima ukinu vize za mnoge manje poznate zemlje. — Je li to zbog toga što misle da Hrvati tamo neće nikada ići ili su samo lijeni, to ne znam. No, mogu vam reći da sam imao puno sličnih situacija i da je bilo svakakvih načina da se uđe u razne zemlje: od podmićivanja carinika do krivotvorenja dokumenata za izdavanje određenih viza…
Bilo kako bilo, na granici s Belizeom dalje nije išlo. — Just a regular day on the road — odmahuje Božidar. — Nisam mogao ništa pa sam se vratio u Meksiko i planirao alternativu.
A alternativa je bila iz Meksika izravno ući u Gvatemalu, što doduše i nije neki problem, no na sjeveru Gvatemale je ogromna neprohodna džungla. Kako bi ju zaobišao, morao bi napraviti dodatnih 500-tinjak kilometara. — Kako sam cijelu tu rutu prošao prije par godina te znam da je dosadna, i pošto sam si zacrtao da želim biti na jezeru prije Božića – kada mi je rođendan – odlučio sam iskoristiti joker autobus.
U zemljama Srednje Amerike vlada jedan drugačiji mentalitet i nije problem prevoziti bicikl u autobusu. Iskustva u Europi bila su drugačija: tamo bi, kaže Božidar, prijevoznici izmislili sto problema oko stavljanja bicikla na autobus. — Eto, jedna od čari zemalja trećeg svijeta. No problems, just solutions.
Autobusom je Božidar stigao na jug Meksika gdje vlada potpuno drugačiji reljef: brdo na brdu. Uspon, spust, uspon, spust i tako unedogled. Bio je to lagani trening za Gvatemalu koja je gotovo cijela brdovita. S novim reljefom promijenile su se i dnevne kilometraže: umjesto 140, dnevno je vozio 70 kilometara. Na granici s Gvatemalom problema nije bilo.
— I eto mene u Gvatemali, imam još par dana do Božića i još par stotina kilometara do obećanog jezera. U Gvatemali vožnja postaje već malo veći problem: pored beskonačnih uspona koji su trajali i po više od 50 kilometara, tu je i faktor luđačkog prometa. Autobusi poznati kao chicken busevi nemaju nimalo suosjećanja prema biciklistima, ponekad idu i do te mjere da radi rupe na cesti skrenu ravno prema vama. Jebiga, ljudski život i nije baš na cijeni u zadnje vrijeme — priča Božidar.
Zbog takvih je stvari ponekad iskoristio joker – autostop, a i ljudi su se znali zaustavljati i pitati treba li pomoć jer bi ga zatekli kako se usred dana, po najvećoj žegi, bori s usponima divljih nagiba. — U takvim situacijama samo mi je prošlo kroz glavu: bio bih glup da ne prihvatim ovu ponudu.
Na kraju, stigao je do odredišta – jezera – prije Božića i, kaže, isplatilo se. — Jezero je jedno od najljepših mjesta koje sam ikada posjetio. Nalazi se na 2000 metara nadmorske visine i omeđeno je s dva vulkana. U daljini se vide i drugi vulkani među kojima i jedan aktivan zvan Fuego, što na španjolskom znači vatra.
Na jezeru je neplanirano ostao mjesec i pol dana. — Bilo je tu svega: tulum za Božić na vrhu brda s pogledom na cijelo jezero i svu okolicu, festival za Novu godinu između dva vulkana, život u hipi zajednici gdje se sve vrti oko ljubavi, sreće i sličnih stvari… Ne znam jesu li me hipiji začarali ili što, ali tu sam nekako shvatio da ostatak putovanja neće biti toliko vezan uz bicikliranje — priča Božidar uz osmijeh.
Tijekom boravka na jezeru javio mu se prijatelj iz Hrvatske koji mu se poželio pridružiti na putovanju, ali – nije imao bicikl. Putovanje se tako pretvorilo iz bicikliranja u navlačenje bicikla po svim mogućim prijevoznim sredstvima, a promijenilo se i odredište: umjesto Kostarike, za cilj su odabrali Honduras, jednu od, kako kaže, zemalja s najgorom reputacijom u Srednjoj Americi što se tiče sigurnosti. — U Hondurasu smo htjeli položiti ispit za ronjenje, i to zato jer se između Hondurasa, Belizea i Meksika nalazi drugi najveći koraljni greben na svijetu.
Odluka se, kaže Božidar, pokazala genijalnom. — Honduras se pokazao skroz opuštenim i ni u jednom se trenutku nismo osjećali nesigurno. Tulumarili smo s domaćima, jeli najjeftiniju tunu na svijetu i uživali roneći s morskim psima, kornjačama i raznim šarenim ribicama.
Nakon Hondurasa odlučili su se vratiti u Meksiko, natrag u Cancún. — Razlike u cijeni aviokarata toliko su drastične da je jeftinije prijeći tri zemlje i letjeti iz Cancúna nego izravno iz Hondurasa.
Na povratku se rastao s prijateljem i ponovno biciklirao po džunglama, pašnjacima, plažama, a uspio je i ući u Belize gdje je na kraju proveo samo dva dana. Iz Cancúna je odletio u Kanadu gdje se trenutno nalazi.
Na putovanju je, kaže, spavao na raznim mjestima: u kampovima, hostelima, na nogometnim igralištima, vatrogasnim stanicama… — Prosječna cijena noćenja je između 5 i 10 dolara za krevet ili šator, a ako želite sobu za sebe to vas košta od 10 dolara na dalje. Da se razumijemo, smještaja ima svakakvih, ali ja i dalje nisam tajkun tako da sam većinom birao najjeftinije opcije. No, nemojte misliti da te najjeftinije opcije nisu dobre. Bilo je tu i smještaja za manje od 10 dolara s bazenima i jacuzzijima.
— Hrana je raznolika i ima svega što poželite. Prosječan obrok košta oko tri dolara. Ima i jeftinijih opcija, ali i masu skupljih. Recimo, u Hondurasu biste kupili kilogram svježe tune iz mora za nekih 20 kuna. Can’t beat that.
A što se tiče prijevoza… — Ukoliko želite varati kao ja, prijevoz će vas koštati jako malo. Cijena lokalnog prijevoza je oko dolar za sat vremena vožnje, dok malo bolji transport košta dva ili tri puta više. Buseva ima svakakvih, od totalnih škartova do superluksuznih o kakvima u Hrvatskoj možete samo sanjati. Čudna je ta Srednja Amerika. Kontrast je ponekad toliko velik da ne razumijete kako sve to funkcionira. Dok neki ljudi nemaju ni za kiflu (ali doslovno!), drugi voze najluksuznije automobile na svijetu.
Kada se sve skupa zbroji, Božidarov dnevni budžet bio je između 10 i 50 dolara, ovisno o tome gdje bi jeo, spavao i što bi radio. — Znam da ja nisam neka mjera jer sam na neki način ekstrem, ali mislim da neki backpacking stil možete izvesti za 25 dolara po danu. Neki normalan stil s hotelima i jedenjem po restoranima može vas bez problema koštati 40, 50 dolara dnevno.
Božidar je na svom putu vozio Cannondale cestovni bicikl iz 2008. koji je kupio za 1500 kuna od splitske turističke zajednice koja se rješavala starih bicikala. Način putovanja za koji se odlučio je bikepacking koji se sastoji od tri torbe: prednja torba koja ide na prednju ručku i koju je sam napravio za manje od 50 kuna od vodonepropusne torbe s eBayja i maminu pomoć sa šivanjem.
Druga je bila trokut-torba na sredini rame, opet “osobnog dizajna”, vrijednosti oko 30 kuna, a treća je bila torba ispod sjedala koju je kupio na Novom Zelandu za nekih 150 dolara.
Osim toga imao je i vreću za spavanje, ceradu za slučaj kiše i sve ostalo potrebno za regularnu vožnju.
— Sva oprema odradila je posao kako je trebala i osim par puknutih žbica i probušenih guma nije bilo većih problema. Bicikl je ovim putem ušao u osobni hall of fame i bit će zapamćen cijeli život. Koristim ga i dalje i nadam se da ću ga koristiti još dugo vremena.
Bit priče, zaključuje Božidar, su ljudi. — Ne treba vam fancy oprema i puno novaca da putujete dalekim, egzotičnim mjestima. Priče o nesigurnosti daleko su preuveličane i ja imam samo lijepe riječi o ljudima u Srednjoj Americi. Svi su bili i više nego gostoljubivi prema meni nudeći mi mjesto za spavanje, prijevoz, hranu… Često su bili zainteresirani za mene kao putnika, pitali su me jako znatiželjno kamo idem, odakle sam… Pa odakle bih bio? Iz Hrvatske. Modrić, Rakitić… znate o kome pričam — kaže uz smijeh.
Najveća opasnost na putu, kaže, bio mu je promet. — Vozači, nažalost, nisu baš osviješteni oko biciklista. No, nije da su Hrvati išta bolji.
Božidar time zaključuje svoju priču i čitateljima Drave.info šalje pozdrav iz Kanade, a mi mu želimo svu sreću na sljedećim putovanjima i u novim pustolovinama.
