Ususret danu Svetog Valentina, u nas u posljednje vrijeme obilježenom bogatom trgovačkom ponudom predmeta namijenjenim zaljubljenima, valja ponešto reći o samom svecu.
Valentin Ternijski, čiji se dan obilježava 14. veljače, biskup i mučenik, živio je i djelovao tijekom trećeg stoljeća u Rimskom carstvu. Prema legendi, po naredbi cara Klaudija godine 269. odsječena mu je glava. Ovdje treba napomenuti kako povijesni izvori tijekom razdoblja 260. – 274. godine ne bilježe progon kršćana pa je stoga i istinitost ovih navoda upitna.
Prema drugoj legendi sveti Valentin poznat je po tome što je slijepoj poganskoj djevojčici vratio vid, a ozdravljao je i djecu oboljelu od padavice te ga često i prikazuju kako ozdravlja padavičara. Smatraju ga zaštitnikom očiju i zagovornikom protiv obolijevanja od padavice. Nakon pogubljenja, tijelo mu je pokopano u Rimu na Via Flaminia i na njegovu grobu podignuta je bazilika.
Štovanje ovog sveca intenzivnije se počelo širiti već tijekom četvrtog stoljeća po čitavom svijetu, a tek od petnaestog stoljeća počinju ga spominjati i kao zaštitnika zaljubljenih. Uz njega se vežu i neki narodni običaji, a u našim krajevima zabilježeno je jedino vjerovanje da se tijekom dana posvećenog ovom svecu “vrapci žene”. U nekim mjestima toga su dana djecu slali u polje bez obuće pod izgovorom da će u živici pronaći “crvene čizmice” (što se i događalo, jer bi im stopala pocrvenjela zbog hladnoće).
Budući da je umro mučeničkom smrću i to nakon svjedočenja ljubavi posvećenoj Isusu Kristu, čudi ovo povezivanje s potpuno drugačijom vrstom ljubavi. Pretpostavlja se kako je navedena veza nastala zbog činjenice da je njegov blagdan smješten u pokladno vrijeme koje je obilježeno prešutno dozvoljenim, pomalo razuzdanim ponašanjem.
U svakom slučaju, dan posvećen ovom svecu umjesto praznika konzumerizma i zarade na jeftinim proizvodima obilježenim kičem, trebao bi nam postati podsjetnikom na osobe iz vlastitog okruženja kojima je ljubav potrebna tijekom čitave godine.
