Zbirka ‘Promatračica pjesama’ mr. sc. Lidije Lauš Leščan predstavljena je 30. studenog u Gradskoj knjižnici u Đurđevcu.
Lidija Lauš Leščan profesorica je matematike koja s riječima prijateljuje već godinama, prvu je zbirku stihova ‘Žuborka’ objavila još 1999. U ime izdavača, Ogranka Matice hrvatske u Đurđevcu, govorio je Nikola Cik, a zatim su djelo predstavile profesorica Lidija Novosel i autorica.
Čitani su tekstovi koji svjedoče o žanrovskom i tematskom bogatstvu, a posebno je dojmljiva bila multimedijska šetnja obiteljskim albumima i obrada priče Nosaki koja budi maštu i poziva na čitanje zanimljivih ostvarenja ovog djela.
Piše: Bartol Kekez za FRANzine.
Lidija Novosel, prof.: O Promatračici pjesama
Naša kolegica, profesorica Lidija Lauš Leščan pokazala je svojom novom zbirkom “Promatračica pjesama” da uz svijet brojki, jednadžbi i algoritama itekako poznaje svijet književnosti i da se itekako snalazi u izražajnim mogućnostima i potencijalima jezika, pokazujući umješnost i okretnost u iskušavanju njegovih dosega. Kad se iščitava zbirka, u prvi plan upada bogata, razgranata rečenica i sposobnost prebacivanja u različite stilske registre, različite idiome, glasove, likove i izričaje.
U svojim se zapisima, da ih tako nazovemo, dotaknula različitih sfera ljudskog iskustva, dala nam obrise priča, fragmente životnih sudbina preuzimajući različite pripovjedače, tj. fokalizatore, ili, kako sama kaže “puštajući sve njih da govore”. U tome se uspješno poetiziraju one svakodnevne situacije, dakle ne neke velike, silne, već život sam: “Što nam onda preostaje nego izmišljati priče, nešto sasvim obično, svakodnevno? U svakome od nas nađe se kakva pjesma, ili zrnce smijeha…”
I tako je Lidija ovim toplim zapisima otvorila “kutiju stvaranja”. Usudila bih se reći da su ti tekstovi, iako s elementima pripovijedanja, prave – pjesme, koje prenose duboku emocionalnost. Likovi su samo naznačeni, sugerirani u svojim proživljavanjima, a svaki zapis uokviren je (na početku i na kraju) izrazito poetiziranim tekstom; konačno, naslov je zbirke “Promatračica pjesama” – sve su stilski dotjerane, pomalo začudne, s pokojim elementima mističnosti, s pokojim prizvukom lokalnog kolorita ili narodne mudrosti; ima ih i pejzažnih (u prvome dijelu) duboko ukorijenjenih u rodni kraj, i tzv. društvenokritičnih, socijalnih, i ljubavnih, a uvijek duboko intimnih, koji će često izraziti usamljenost, pa i poneko uzmicanje pred izazovima života; a ima ih i vrckavih, luckastih (Staccato); a tu su i one najosobnije, posvećene bližnjima: mami, baki, djedu, ocu… svima onima duboko u srcu zapisanima. Kao posebna vrijednost, u drugom dijelu zbirke, nalaze se dijalektalne, koje su zapisi različitih govora: najzastupljeniji je naravno virovski, pa đurđevečki, ali zbirka sadrži i autentične zapise čakavskih i štokavskih govora.
Istaknula bih još dva obilježja koja ćemo lako uočiti u toj kutiji stvaranja: prvo je Lidijin suptilni humor, izraz njezine osobnosti: na prvi pogled samozatajna, suzdržana, ali ako pažljivije promotrimo, izvirit će Lidijina inteligentna duhovitost. Drugo je zapanjujuća erudicija, širina, lakoća kojom se kreće od područja prirodnih znanosti do humanističkih i opet umjetničkih – ujedinjujući i ono naizgled protuslovno, dijametralno suprotno, riječju, kompleksnost života.
Zaključno valja reći da je naša promatračica, zapisivačica (kako se skromno naziva), osluhnula svoje kazivače, zaodjenuvši se u različite pripovjedače, prepustila im glas osluškujući njihovo pulsiranje i protjecanje u prostoru i vremenu, i tako je uspjela prenijeti u različitim vizurama snažnu emociju i energiju te se, sasvim odgovorno tvrdim, svojim izgrađenim i osebujnim habitusom prometnula iz “promatračice” u vrlo ozbiljnu, dojmljivu – pjesnikinju!
