Mjesec prosinac, posljednji tijekom godine i prvi zimski mjesec, značajan je i posebno zanimljiv kao mjesec bogat običajima predbožićnog i božićnog ciklusa.
Ime je vjerojatno dobio prema izrazu ‘prosinuti’, budući da ga karakterizira uglavnom oblačno vrijeme tijekom kojeg se sunčeve zrake pojavljuju tek na kratko. Osim ovog, u prošlosti su bili uobičajeni i drugi pučki nazivi: božićnjak, velikobožićnjak i gruden.
Predbožićno prosinačko razdoblje, u crkvi nazvano vremenom došašća ili latinski adventus predstavlja vrijeme pripreme za blagdan Božića, traje četiri tjedna, a počinje nedjeljom između 27. studenoga i 3. prosinca.
Glavna karakteristika navedene priprave slična je kao i u vrijeme korizme, ali ne toliko rigorozna, a obilježava je pokora, post i molitva. U podravskom puku pod pojmom molitve nekoć se prije svega podrazumijevao svakodnevni odlazak na mise zornice koje su održavane prije svanuća, tako da su vjernici put morali osvjetljavati lampašima i petrolejkama.
Isto tako, kuću i okućnicu trebalo je pripremiti za blagdane čišćenjem i izradom ukrasa. Kako je to bio posao uglavnom namijenjen ženama, često su organizirana popodnevna i večernja druženja pri kojima su vješte djevojačke ruke izrađivale cvijeće od krep papira, perja ili sitine, lančiće od slame ukrašene kokicama, bundevinim košticama ili zrnjem graha, lustere ispletene od slame i slične maštovite ukrase za zrcalo, raspelo i slike svetaca.
Ovakav način ukrašavanja kuća zadržao se u podravskim selima sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada u modu ulaze kupovni tipizirani ukrasi za božićno drvce. Izrada adventskih vjenčića i vjenčića za ulazna vrata, u našim se krajevima udomaćila prije dvadesetak godina. Običaj nastao u Njemačkoj na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće, do nas je stigao posredstvom i pod utjecajem medija podržan sve raširenijim potrošačkim načinom života koji Božić vezuje isključivo uz prekomjerno trošenje i kupovinu.
Osim navedenih adventskih priprema, ovo razdoblje obilježavaju i brojni blagdani popraćeni različitim pučkim običajima. Prvi u tom nizu spomendan je svete Barbare, četvrti prosinca kada su domaćice običavale sijati božićno žito. Osim toga, prema vremenskim prilikama tog dana predviđalo se i kakvo će vrijeme biti za Božić, što je vidljivo iz izreke: ‘Kakva Barbara, takav i Božić!’
Građanski običaji božićnog darivanja započinjali su blagdanom Svetog Nikole, šestog prosinca, a djecu u podravskim selima osobito su veselile jabuke, orasi i pokoja kocka šećera koja bi se našla u iznošenim čizmicama jer vrijednost dara mjerila se dobrim namjerama, a ne cijenom.
