Piše Vesna Peršić Kovač.
Kao dio običaja, ali i svakodnevnog života vino je pratilo čovjeka od rođenja do smrti. Rođenje djeteta proslavljalo se nazdravljanjem vinom, čaša vina davala se rodilji za vraćanje snage nakon porođajnih bolova, a dojilji da se osigura dovoljna količina mlijeka. Malom djetetu vinom su premazivali desni da bi ublažili bolove kod izbijanja prvih zuba.
Vino se konzumiralo prilikom svih većih proslava, a osobito važnu ulogu imalo je u okviru svatovskih običaja: vinom se nazdravljalo pri ulasku svatova u mladenkinu kuću, mladenci su u razmjeni darova obavezno jedno drugom darovali okićeni vrč s vinom, a pri dolasku u mladoženjinu kuću mladenka je prvo od svekrve dobivala čašu vina iz koje je morala malo ispiti, a ostalo izliti preko ramena kako bi si osigurala dug i sretan život u novoj obitelji. Na kraju, prilikom bdijenja nad pokojnikom, tuga se nerijetko utapala vinom.
Ipak, vino se najčešće ispijalo u kletima gdje se gostima i „međašima“ nudilo iz „barilca“, „kupice“, „kantice“, „demižonke“. Pila su se različita crna, bijela i „mešna“ vina, ali i mošt čiju slatkoću su nerijetko znali sačuvati sve do Božića i to prokuhavanjem (da se unište gljivice) i spremanjem u bačvice isprane vrućom vodom i premazane lojem i pepelom kako u njih ne bi prodirale gljivice i zrak. Mošt su isto tako čuvali zakapanjem u zemlju ili spuštanjem u hladnu vodu gdje se održavala niska temperatura i usporavalo prirodno vrenje. Pio se i domaći „bermet“ koji se dobivao dodavanjem različitih suhih plodova (smokve, kruške, šljive, grožđice) i meda u mladi mošt.
U rijetkim slučajevima u kojima bi se vino pokvarilo „prekrenulo se“ ili „krepalo“ u njega se dodavala voda i šećer i tako dobivalo takozvano „mršavo vino“. Od ostalih napitaka najčešće rabljenih u goričkim veselicama u nedostatku dobre vinske kapljice najpoznatije su: rakija „tropica“ dobivena od „tropa“ ili „drožđenka“ od taloga te „prepečenica“ – dva puta pečena „tropica“ kojoj se ponovnim pečenjem ili „prežiganjem“ povećavao postotak alkohola.
Tijekom hladnih zimskih mjeseci, osobito omiljena bila je kuhana rakija „krampampulja“. Ona se po drugi puta pekla na tavici ili u „rajnglici“ i to uz dodatak šećer, a osobito je zanimljiva zbog toga što se ne pije, nego jede žlicom. Osim kao poslastica često je služila kao narodni lijek i to za liječenje nazeba, grlobolje, povišene temperature i groznice.
I na kraju, nakon konzumiranja navedenih napitaka, glavobolja se liječila ispijanjem rasola i stavljanjem obloga „umšlaga“ na čelo.
Dio navoda preuzet je iz rukopisa Miroslava Dolenca Dravskog.
