Učenica trećeg razreda koprivničke Gimnazije ‘Fran Galović’ Jelena Gojšić osvojila je na ovogodišnjoj Galovićevoj jeseni treću nagradu u kategoriji Mali Galović.
Mali Galović je nagrada koja se dodjeljuje za učeničke književne radove, a među 98 radova pristiglih iz cijele zemlje, rad naše gimnazijalke osvojio je prosudbeno povjerenstvo koje je njezin prozno-pjesnički zapis “Netko” uvrstilo u tri najbolja.
— Pisanjem se bavim od 4. razreda, uglavnom pišem poeziju, a tek u gimnaziji sam počela pisati kratke priče. Nisam imala neku posebnu motivaciju niti mi je cilj ikada bio da se bavim pisanjem — rekla nam je Jelena.
Ova mlada Koprivničanka priznaje da otkad je upisala gimnaziju nema baš vremena za pisanje, a manje piše i zato što sad, kaže, ima veće standarde.
— Moje radove su objavili par puta u školskim časopisima, te budući da sam bila članica KUD-a Podravka, par pjesama je bilo objavljeno u njihovoj zbirci pjesama — kaže o dosadašnjim uspjesima.
No, sada joj je najvažnije upisati fakultet i to će joj, zaključuje biti primarni cilj.
Tko je ‘Netko’ pročitajte u nastavku.
NETKO
Prozor je hladan i kapi vode nakupljaju se s vanjske strane, ali ja sam u stanju polu-sna i ne pratim svijet oko sebe. Pišem nešto, a ni sama ne znam što bi to trebalo biti, dok si ti, unatoč tome što slušamo neke tvoje indie-metal pjesme, uspio zaspati uz miran i opušten izraz lica. Ne znam kuda ide ovaj vlak jer si zaboravio provjeriti, ali nije previše važno. Odlazimo odavde.
Ako danas odem
ne znam hoću li se vratiti,
ali u srcu će mi biti
ona stara kuća.
Hodali smo ulicom u tišini.
Tada nismo znali
hoćemo li ponovno progovoriti
i prošli smo sivu kuću.
Bila je napuštena,
pa si razbio prozor.
Mi smo ponovno progovorili,
ali prozor je ostao razbijen.
Sve što nas prati na našem nepoznatom putu prema životu dvije su sportske torbe u kojima se nalazi sve što nas definira. Naravno da se tu našlo nešto odjeće, češalj, četkica i dezodorans, ali mnogo je vrijednije onih desetak blokova punih svih mogućih vrsta umjetnosti, tvojih najljepših crteža, i mojih kratkih priča, nešto poezije i note za razne pjesme na gitari i klaviru… ponijela sam nam i najdraže knjige, većina od nepoznatih pisaca, a ti si uzeo karte, pernice pune opreme za crtanje i naravno svoju usnu harmoniku. Ne znam gdje ćemo prenoćiti noćas, jer nemamo novaca za motel, a pojam doma odavno smo zaboravili. Sjedim na klupi i pišem neke pjesme, znam da ću ljubavne sigurno uspijeti prodati, dok ti vježbaš ruku na nekim apstraktnim portretima prolaznika. Iako ćemo vjerovatno spavati na klupi noćas, ne bih rekla da nam nešto fali. Te dvije torbe koje smo ponijeli su sve što nam treba.
Zabavljam se praznim mislima,
punim glavu suludim idejama
i pokušavam zamisliti drugačiju sebe.
Tko bi bila da sam kao drugi?
Vode nas uvjerenja, kao i druge,
ali ti i ja smo uvjereni
u svoje stvari, i druge bogove.
Ne u novac, tradiciju, kulturu.
Iz dubine duše uvjereni smo
da je normalnost precjenjena,
pa hodamo svijetom, ne kao odmetnici,
već kao dvije nevidljive sjene
ljudi koji bi trebali biti.
Ukrao si karte nekom paru i završili smo u avionu. Ponovno me učiš neku novu kartašku igru i ja se smijem. Ne znam je li tužno ili prekrasno što se ne mogu zamisliti sretnu ako tebe nema. Mislim da putujemo na sjever i svako malo pogledam kroz prozor. Još uvijek vjerujem da ćemo naći mjesto na kojem možemo ostati. Mislim da uskoro slijećemo, sada razgovaramo o ideji puštanja korijenja. Jednu stvar znamo, nikada nećemo postati prosječni ljudi.
Znam da te volim,
Jer možemo zajedno sjediti u tišini,
Jer znaš sve o meni,
I jer znam tko si ispod osmjeha.
Znam da te volim
Jer znam da ti voliš mene,
I jer si moj život,
I jer sam ja tvoj.
Ako nitko ne zna
Tko sam i što sam
Postojim li uopće?
Ali ti znaš tko sam,
Pa možda postojim.
Ponovno smo se našli u vlaku. Ponoć je, ali nismo umorni. Vlak je većinom prazan, pa sam položila glavu u tvoje krilo te ispružila noge na još dva sjedala. Raščešljavaš mi kosu dok ti ja čitam svoje kratke priče, a onda razgovaramo o svijetu u kojem smo oduvijek htjeli živjeti, ti kao poznati slikar i glazbenik, a ja kao spisateljica. Bi li i onda bili zajedno?
Ponekad bih stvarno,
više od svega,
htjela biti netko.
Osoba koju ljudi znaju.
Proći ulicom i upiti
poglede nepoznatih prolaznika,
sa smiješkom pozdravljati
sve ljude koji mi mašu u prolazu.
Ponekad bih htjela biti netko,
ali onda pogledam tvoje oči,
nasmiješim se, poljubim te,
i sjetim se da si mi ti dovoljan.
Nekako, spletom okolnosti, uspio si dobiti posao u nekom retro klubu, kao član pratećeg benda. Dali su ti gitaru i uspjeli smo naći neki jeftini motel, pa svako većer zajedno pišemo pjesme i ti mi sviraš. Imamo nešto novca i nakon dugo vremena ponovno imamo laptop (prošli smo prodali za nešto hrane i krov nad glavom). Svaki dan prepišem nekih desetak kratkih priča na njega i polako sastavljam zbirku pod imenom „U lovu na slobodu“. Sve je nekako na mjestu. Mislim da uskoro odlazimo.
Čudan je osjećaj
biti na mjestu,
jer ti i ja smo ptice
i ovo nije naš karakter.
Čudan je to osjećaj,
i noćima ostajemo budni,
razgovaramo o svemu,
ponajviše onome što ustvari želimo.
Sada me strah, kao i tebe.
nisam sigurna jedino,
je li me strah promjene,
ili normalnosti?
