Mladi koprivnički umjetnik Bojan Koštić priprema novi performans pod nazivom “Gdje su naše želje nestale?”
Podsjetimo, Koštić je u Koprivnici izveo već nekoliko performansa, a jedan od njih bio je onaj pod nazivom Klanjanje kad je ispred Konzuma molio ‘Oče naš’.
Ovog puta performans izvodi u sklopu programa Drava Art Biennale.
— Ovim okupljanjem i prizivanjem jedne stare tradicije želim potaknuti ljude da se barem na kratko vrate u vrijeme kad su bili sretniji, kad se budućnost činila vedrijom i kad nije svaka lipa bila važna – jer naše želje i nadanja ne može nikakav novac zamijeniti — govori Bojan Koštić.
Performans je na rasporedu sutra, u četvrtak, s početkom u 18:30 sati kod fontane u koprivničkom gradskom parku.
U nastavku pročitajte autorovo detaljno obrazloženje koncepta:
“Gradske fontane u javnom prostoru predstavljaju punktove s određenim estetskim i socijalnim funkcijama – one svojom arhitekturom ukrašavaju urbane površine, a istovremeno služe kao mjesta društvene interakcije i gradskog života. Međutim, uz gore spomenute, postoji i jedna simbolična funkcija fontana, odnosno vjerovanje da su one, osim izvora vode i izvori – želja.
Tradicija bacanja novčića potječe iz davnih vremena kada se vjerovalo da je pitka voda dar bogova, zbog čega su se uz molitvu bacali novčići u rijeke i jezera s pitkom vodom. Na taj način su ljudi zahvaljivali bogovima na vrijednom daru, izvoru života. S filmom Three coins in the fountain (Jean Negulesco, 1954) i s fontanom Di Trevi prikazanom u filmu, tradicija bacanja novčića u fontane se masovno popularizirala.
Danas, gotovo je nemoguće zamisliti da u javnim gradskim prostorima postoje fontane s pitkom vodom (iako se neke građanske inicijative aktivno bore za to pravo – pravo na čistu vodu, koje bi trebalo biti temeljno ljudsko pravo). Ali, uz simptomatični nedostatak pitke vode u javnim prostorima (jer voda više nije javno dobro, ona ne pripada nama, već korporacijama), možda nam jedan drugi nedostatak ukazuje na ogromne društvene promjene i probleme s kojima se kao društvo danas suočavamo – ljudi naprosto više ne bacaju novčiće u fontane.
Iako praznovjerje, tradicija bacanja novčića u fontanu ipak sadrži taj jedan element vjere, odnosno vjerovanja u ostvarenje naših želja, vjerovanja da će biti bolje. Svi smo svjesni da bacanjem novčića u fontanu nećemo ostvariti svoje želje, ali nekad smo to svi radili i danas se toga prisjećamo kao trenutaka sreće i nade – jer ako postoji želja, postoji i nada. Kada bacimo taj novčić i zaželimo želju, pokrene se val pozitivnih misli u našem umu, oslobađa se endorfin, tzv. hormon sreće i zato kad bacamo novčić „za sreću“, zaista se čini da i jesmo malo sretniji.
Ali, danas, taj običaj izostaje i rijetko se još mogu vidjeti novčići u gradskim fontana. Postali smo društvo koje ne vjeruje u bolju budućnost, postali smo beznadni, a želje su nam nametnute – kao što su naši javni prostori poput trgova zamijenjeni trgovačkim centrima (pseudo-javnim prostorima), tako su i naše želje zamijenjene imperativima posjedovanja stvari. Izgubili smo onu djetinju, ponekad naivnu vjeru u bolje sutra i prestanak bacanja novčića u fontane, nedostatak tog jednog banalnog čina i iskaza ljudskih nadanja, savršeno prikazuje kakvo smo društvo postali – beznadni i bez želja, vođeni samo imperativima konzumerizma.
Bacanje novčića u fontanu kao čin praznovjerja ukazivao je na postojanje društva koje ima nade i vjere u bolju budućnost. Taj čin, iako simboličan, konkretno utječe na fizičke promjene u našem mozgu, oslobađa se endorfin, tzv. hormon sreće i, barem na kratko, čini se da smo sretniji. Međutim, naše društvo je paralizirano – naši javni prostori su zamijenjeni pseudo-javnim prostorima (poput trgovačkih centara), a naše želje su zamijenjene imperativima konzumerizma. Fontane, kao izvorišta vode u javnom prostoru izgubila su jednu svoju važnu simboličku funkciju – funkciju izvora želja. Ljudi ne samo da su zaboravili bacati novčiće u fontane, već su zaboravili biti sretni. Preokupirani materijalizmom gonimo lažnu sreću, dok istovremeno postajemo beznadni i tjeskobni jer se nametnute nam vrijednosti čine uvijek nedostižnima.”
