Na 24. Galovićevu jesen, koja počinje 26. listopada, i ove godine stižu mnoga renomirana imena iz svijeta književnosti.
Gosti ovogodišnjeg međunarodnog festivala književnosti su slovenski književnik Peter Semolič, nizozemski i slovački pjesnici Kees van Meel i Jan Gavura, pisac i urednik Andrej Hočevar također iz Slovenije te domaće snage Maja Kušenić Gjerek, Delimir Rešicki, Branka Primorac, Ernest Fišer, Siniša Matasović i Tomislav Šovagović.
Ususret Galovićevoj jeseni, autore možete upoznati na portalu Drava.info, koji je uz Radio Davu medijski pokrovitelj festivala. Za početak predstavljamo goste iz susjedne Slovenije.
Program Galovićeve jeseni pročitajte ovdje.
Peter Semolič (Ljubljana, 1967.) studirao je lingvistiku i sociologiju kulture na Sveučilištu u Ljubljani. Objavio je 13 pjesničkih zbirki: Tamariša (1991), Bizantinske rože (1994), Hiša iz besed (1996), Krogi na vodi (2000), Vprašanja o poti (2001), Meja (2002), Barjanski ognji (2004), Prostor zate (2006), Vožnja okrog sonca (2008), Rimska cesta (2009), Pesmi in pisma (2009), Noč sredi dneva (2012) in Druga obala (2015). Dobitnik je više nagrada, između kojih i Jenkove nagrade, Nagrade Prešernovega sklada i međunarodne nagrade Kristal Vilenice (1998.) osim poezije piše i drame, eseje i knjige za djecu. Prevodi s engleskog, francuskog, srpskog i hrvatskog. Suosnivač je i jedan od urednika prvog slovenskog internetskog portala za poeziju Poiesis (www.poiesis.si).
Navje
Pa krenimo, stupimo u sveti prostor, među zlatne
mrtvace, kad rano proljetno
sunce već sije na svijetlozeleno lišće,
proniče u sivilo starih nadgrobnih spomenika… Stvarniji
u svojim knjigama, čak i školskim udžbenicima, nego ovdje,
ali tako oni, oslobođeni gramatičkih pravila,
šapćući jezikom ranih trava, cvrčanju svijeća,
šuštanju povjetarca, kao grane uzduž puta, po kojem
idemo, tako sami kao što to nisu bili nikad prije.
Zaustavimo se kod arkadne veže, gdje nad jednim
od grobova anđeo širi svoja spaljena krila. Ili ga
je netko posprejao s crnom bojom? Ne molimo
za njihove pobjegle duše ne slavimo njihove
zasluge za narod. Šutimo. Slušamo, kako
se u obližnjem grmu glasa kos, kako mu iza
zida, koji dijeli svijet mrtvih i živih odgovara
drugi. Oblak zakrije sunce… ili je već večer…
Recimo, da se zove Tomaž
Ne osvrće se. Ako bi se osvrnuo, možda bi nestala,
potonula među sjene, možda bi, iznervirana,
jer je zaboravio podići tortu za kćerin rođendan,
sjela u auto i požurila u grad, možda
bi s prevelikom brzinom ušla u baš onaj
zavoj, gdje još nisu popravili ogradu nakon zadnje
nesreće i skliznula s ceste; duboko ispod
je rijeka, nabujala od proljetnih bujica, deruća
rijeka, koja odnese sve, što padne u nju, debla,
plastične vrećice, poginule životinje, aute,
ljude, i dok bi je tok nosio prema
udaljenom moru, on bi se trudio zabavljati
kćer i njene prijateljice, izmišljao uvijek
nove i nove izgovore, zašto mame još nema nazad,
sve bi je slabije proklinjao, dok mu se ljutnja
ne bi promijenila u zabrinutost, a ona
u tjeskobu; skrivećki bi je zvao na mob,
ali kako da netko čuje Baladu za Adelinu
s ušima punim vode, kako da se netko javi
na poziv s otvorenim ustima, punim razbijenih zubi?
Ne osvrće se. Ako bi se osvrnuo, možda bi nestala
bez ikakvoga objašnjenja, završnog čina,
bez ikakvog zaključka, možda bi je našli
mrtvu; nabuhlu i gnjileću tjedan dana kasnije, a on bi
morao ostati čvrst za njihovu kći, dok
bi se u njemu sve raspadalo, pretvaralo u grudu
drhtajuće želatine. Polako ispija novu čašu
viskija, bulji u noć iza prozora dnevne sobe,
ne osvrće se, kad na potiljku osjeti njen topli dodir,
kad je čuje šaptati njegovo ime.
Sa slovenskoga preveo Marko Gregur.
Andrej Hočevar (1980.) je pisac i urednik. Objavio je pet pjesničkih zbirki i zbirku kratkih priča Dvojna napaka. Urednik je edicije Prišleki u izdavačkoj kući LUD Literatura i odgovorni urednik web časopisa ludliteratura.si
Posao može pričekati
Popis
Volim žene. Jedna od njih
je čak i moja žena. Ima sve prednosti
i slabosti žena, što oboje jednako obožavam.
Pokušavamo se razumjeti i to je teško.
Povremeno, kad nisam stisnut između kriški
tema, kad se ne pitam, hoću li
ikad više nešto napisati, seksamo se.
Kako smo oženjeni, seksamo se, jer si umišljamo
da to rade i drugi oženjeni ljudi.
Po mogućnosti opušteno i bez uvodnih
nespretnosti. U tome, kao i u svemu drugome,
nemamo izgleda. Nemamo uzora. Nemamo roditelja.
To nas veseli. Zadovoljni smo, da ne znamo,
kako su se seksali naši roditelji. U tome smo si svi,
koji imamo roditelje, djelomično slični. Inače smo
sasvim drugačiji. Neki muški recimo
gnjave druge muškarce ili druge žene,
neke žene gnjave druge muškarce,
druge žene ili uopće bez biranja.
To nažalost ponekad vrijedi i za mene. I osjećam se loše.
Beskrajno mi je loše. Zovem ljude i
ispričavam im se. Oprosti za jučer, bio sam
rastresen, srce u grlu, oluja u trbuhu.
U stisnutoj šaci oštri pseći zubi. Prašina
me škaklja u plućima. ne želim biti muškarac
koji gnjavi svoju ženu. Vjerojatno neću pogriješiti,
ako kažem, da to ne želi ni ona.
Ali to još uvijek ne znači, da ne volim
i neke muškarce. Moj brat, recimo,
bio je jedan od njih. Pomagao mi je,
kad sam imao problema s nekom curom.
Bez riječi me je slušao. Bez riječi
me je također slušao i kad je umirao.
I nisam mu mogao pomagati. Ne znam,
jesam li mu uopće bilo kad
u nečemu pomagao, kao što je on meni
na primjer u postavljanju pokućstva.
Kad je nepomično ležao na krevetu
u bolnici, žalosno sam mu objašnjavao kako
napreduje sastavljanje mojeg novog bicikla.
Bez riječi me je slušao, iako mislim,
da nije znao, o čemu mu govorim.
Promijenio sam temu. Sjećaš li se
onog dijela iz te i te serije?
Brat je odsutno kimnuo. Glavni junak dok spava
odsanja čitav svoj život kao život nekog
drugog. Njegov najdraži dio!
Tko od nas sad sanja svoj život
kao život nekog drugog?
Ne znam, zašto neki živimo
Svoj život kao da je to život nekog
drugog. Zato si ne radim popise
najdražih komada, ljudi, filmova ili knjiga.
Ne znam, koja je moja najdraža
serija. I ne znam, zašto su neki
uvijek tako jebeno napeti, da sam onda
napet i ja i počnem gnjaviti svoju ženu
i sve je jadno i bezizlazno
i nekako sasvim obično. Zadovoljan sam,
da znam bar to, koji je bio najdraži dio
te i te serije mog brata.
Ono što odaberemo, izgubi vrijednost. I ako bih
Vjerovao u najdraže stvari, vjerojatno ih više ne bih znao
izabrati, tako kao što mi je jednog ljeta
trenutak prije povratka s planina prvi put,
i jednom zauvijek, uspjelo izabrati
svoju jedinu, strpljivu ženu.
Sa slovenskoga preveo Marko Gregur.
