Piše Vesna Peršić Kovač.
Već smo napomenuli kako je rujan mjesec ubiranja plodova, ali i početka ponovne obrade tla i sjetve. Osobito se to odnosi na sam njegov kraj tijekom kojega započinje jedan od najvažnijih poljodjelskih radova: berba kukuruza.
Tijekom prve polovine prošlog stoljeća ona se obavljala ručno, a u većini podravskih sela za taj su posao angažirali nadničare iz Hrvatskog zagorja i Međimurja koji su posao obavljali „za košaru klipova“ dnevno. Obično su dobivali još i hranu te prenoćište u sjeniku. Stariji Podravci pamte ih po tome što su uz obavljanje posla uvijek glasno i vrlo lijepo pjevali.
Kukuruz se na polju ubirao najčešće zajedno s „komušinom“ i bacao na hrpice s kojih se ubacivao u kola „z lojtrami“ i odvozio kući na gumno ili neki drugi prostor predviđen za spremanje klipova tijekom zime. Nakon obavljanja poslova oko kuće i stoke (najčešće je to bio već sumrak) tamo su se skupljali susjedi i mladež na „trebljenju“ ili „lušćenju kuruze“.
Osim čišćenja, kukuruz se i sortirao (velike i zdrave klipove trebalo je odvojiti od onih zakržljalih koje su nazivali „šmaljki“ ili „fafuljki“), ubacivao u košare te nosio do koša. Za trebljenje se obično pripremala i prava gozba: bilo je tu kolača i pečenih kestena, rakije i mošta, a poslije obavljenog posla često je priređivan i ples s „mužikašima“. To je osobito veselilo mladež kojoj je to bila jedna od rijetkih prilika za druženje i „hofiranje“, a našlo se tu i oženjenih muževa i mladih „sneha“ koji su koristili slabu svjetlost petrolejki za razmjenu nedozvoljenih pogleda (i još koječega).
Poslije berbe slijedila je obrada zemlje i sjetva žitarica. Kod obrade je bilo potrebno prvo obaviti oranje, koje su često obavljali profesionalni orači, vlasnici teških konja (često zvanih i „belgijanci“). Osim njih, oralo se i pomoću „običnih“ konja, volova i krava. Nakon oranja zemlju je trebalo „vlačiti“, „drljati“ ili branati pri čemu su Podravci koristili drvene s metalnim šiljcima ili pak metalne brane koje su često još i dodatno opterećivali kamenjem, kladama, a ponekad su se na njima vozila i djeca kojima je to bila prilika za dobru zabavu. U siromašnijim obiteljima dječaci stariji od deset godina morali su aktivno pomagati pri ovim poslovima vodeći konje ili krave, a nerijetko ih je zadesilo i naporno hodanje „za plugom“. To je osobito bilo izraženo u vrijeme trajanja ratova ili neposredno nakon njih kada je na ovim prostorima bilo izražen nedostatak muške radne snage.
