Piše Vesna Peršić Kovač.
Želi smo žito i pšenicu
Tamo smo našli prepelicu,
Malo vas, malo nas
‘Ajde neko među nas!
(pjesma zapisana u Novigradu Podravskom)
U razdoblju između dva svjetska rata vršidba se obavljala pomoću stroja (dreš, mlatača, “geplin”), izuzev male količine raži (hrži) čija je slama bila dragocjena u izradi “ritka” za pokrivanje krovova klijeti i štala, te vezanje kukuruzovine. Ona se vršila ručno, a taj postupak nazivao se “šikanje” ili “čeljenje”. Za obavljanje tog postupka koristio se lagvić ili posebna naprava zvana “koza”. Bilo je to poput “kopanje” izdubeno deblo na četiri noge. Kod njegove izrade bilo je bitno da površina bude zakrivljena, tako da se po njoj može udarati latima, a da se slama ne ošteti. Ostatak žita na slami koja je bila prekratka za izradu “ritka”, mlatio se pomoću cijepova (“cepova”) na “guvnu”.
Zrno se od ostataka slame i pljeve čistilo pomoću “vetrenice” ili ručno, u “rešetu”, drvenoj “struganji” u kojoj se “pulkalo”, odnosno pomoću drvene “vejače” kojom se “vejalo” s jedne hrpe na drugu. Prvi strojevi za vršidbu pokretani su snagom konja i volova ili na parni pogon, a nazivali su ih “geplini”. Koristili su se sve do sredine četrdesetih godina prošlog stoljeća, kada u upotrebu ulaze traktori i vršilice zvane “dreš”. Za rad na “drešu” bilo je potrebno dvadesetak radnika “težaka”: dvije osobe koje su s “baglje” bacale snopove, dvije djevojke koje su odvezivale pojaseve, “šopar” koji je spuštao snopove u bubanj, muškarci koji su skupljali slamu i slagali je na kup, nosači vreća, djevojke koje su odnosile pljevu u “priparmiće”… U slučajevima kada je za vršidbu bila pripremljena velika količina žita, težaci su se smjenjivali pa ih je trebalo još i više. Ako gospodarstvo nije bilo veliko i imalo je samo dva do tri voza žita, nije se mlatilo doma nego kod vlasnika “dreša”. Tamo se skupilo dosta ljudi koji su čekali na red, ponekad i čitavu noć.
To je bila izuzetna prilika za zabavu, pjesmu i udvaranje. Ukoliko je vršidba trajala nekoliko sati, domaćica je morala za “težake” pripremiti dva obroka. Uobičajena jela bila su: hladetina, gulaš, “špek-cvrtje”, grah i kolač od dizanog tijesta. Drugi obrok bio je bogatiji: kokošja juha, kuhana kokoš i sos, “pečenka”, pohano meso, “zalejano” meso (iz masti), “štruklji jabočnjaki”, medenjaci… Jelo je moralo biti svježe pripremljeno jer nije bilo puno mogućnosti konzerviranja i duljeg čuvanja hrane. Ukoliko se, primjerice pokvario “dreš”, morali su osigurati drugi kako se hrana ne bi morala baciti. Ponekad se znalo dogoditi da
“težaki” odmah po završetku vršidbe moraju ići na drugu, pa nisu imali vremena jesti čitav dan. Ukoliko je bilo dovoljno vremena, nastavljali su nakon jela s druženjem. Bilo je veselo, a znalo se dogoditi da se muškarci napiju “kaj neso znali doma”.
