Već duže vrijeme od kada sam svoja putovanja počela stavljati na papir, nekoliko ljudi me pitalo zašto ne pišem i o ljepotama Hrvatske? Ja apsolutno uvjerena da kao i većina drugih dovoljno poznajem našu domovinu, ostala sam ustvari šokirana te shvatila kako i ja osobno, ali i puno nas, Hrvatsku i njena prirodna i kulturna bogatstva zapravo uzimamo zdravo za gotovo.
Jedinstvena prilika za istražiti, barem za mene neotkriveni dio Hrvatske, pružila mi se posjetom južnodalmatinskim otocima Korčuli i Lastovu. Prva prepreka na koju sam naišla je loša povezanost naših otoka s kopnom i ne tako zanemariva cijena putovanja do istih. Kako biste stigli do otoka Korčule, a osobito do Lastova zapravo treba više vremena, napora, ali i novca nego do neke od europskih metropola.
Za putovanje automobilom potrebno vam je pravo malo bogatstvo i razumljivo je što veliki broj nas “domaćih” kao ljetne destinacije bira obalu. Povratna karta trajektom od Splita do Lastova za automobil i četveročlanu obitelj iznosi nemalih 1.604,00 kn.
Ali moram vam reći, uistinu propuštamo ono najljepše što Hrvatska ima. Upravo zbog činjenice da su ti otoci i danas prilično izolirani, uspjeli su sačuvati svoju izvornost. Do Korčule, šestog po veličini na Jadranskom moru, može se stići na više načina. Korčula je povezana trajektom s poluotokom Pelješcem iz mjesta Orebić, Dubrovnikom i Splitom.
Nakon trosatne vožnje katamaranom iz Splita, prvi pogled na grad Korčulu ostavlja bez daha. Zidine starog grada, čisto more, gusta borova šuma, prekrasne uvale, plaže. Korčula je uistinu specifična i jedinstvena. Kroz burnu povijest na otoku su se izmjenjivali razni vladari od hrvatsko-ugarskih kraljeva, Austrijanca, Francuza, Rusa, Engleza, a svakako najdublji trag ostavili su Mlečani, čiji se prepoznatljivi lavovi mogu zamijetiti gotovo na svakom koraku.
Zanimljiv je i podatak da je još davne 1214. godine, Korčula kao prvo mjesto na svijetu zabranila robovlasništvo.
Stari grad Korčula izgrađen je u 12. i 13. stoljeću i bio je glavna obrambena utvrda prema unutrašnjosti, a sve do početka 18. stoljeća bilo je zabranjeno graditi bilo kakve građevine izvan utvrde. Ulice grada su izgrađene po principu riblje kosti kako bi zrak mogao slobodno cirkulirati te je u njima i za vrijeme najvećih vrućina bila ugodna temperatura. Svaka kuća je smještena točno na određenoj lokaciji i točno određenih dimenzija, a takva planska gradnja je bila neuobičajena za 13. stoljeće.
Neizostavne znamenitosti Korčule su predivna katedrala Svetog Marka, građena u renesansno-gotičkom stilu od 1301. pa do 1806. godine., Opatska palača, palača Gabrielis te kuća za koju se vjeruje da je u njoj rođen poznati trgovac, svjetski putnik i putopisac Marko Polo. Iskoristite priliku uživo vidjeti Morešku – korčulansku vitešku igru u izvornom ambijentu korčulanskih kula i zidina koja se jednom tjedno održava u večernjim satima.
Na putu prema Veloj Luci obavezno se zaustavite u mjestu Blato. Krenete li, dakle, glavnom otočnom cestom u Blato, prvo će vas oduševiti čarobno zelenilo – uređeni vinogradi, nasadi maslina, borovi i u daljini more.
Iako je smješteno u unutrašnjosti otoka, u Blatu uistinu imate što vidjeti. Osobito ako imate prijateljicu i krasnu domaćicu kao što sam imala ja. Katarina nas je ponosno provela svojim mjestom i pokazala nam skrivene tajne Blata. Pri ulasku u mjesto Blato koje se smjestilo na nekoliko brežuljaka uokolo središnje, manje doline – odjednom vas iznenadi predivan dugački drvored lipa. Penjete se do popločenog trga u starom djelu mjesta gdje se ponosno diči suncem obasjana župna crkva Svih Svetih, sagrađena u 14. stoljeću. Nedaleko od nje nalazi se Svetište Marije od Propetog Isusa Petković, toliko mirno i fascinantno mjesto na kojem vas obuzima poseban osjećaj spokoja i poniznosti.
U kapelici je sarkofag s ostacima blaženice, moćnik s njezinom nikad zgrušanom krvi, a na zidu u mramoru isklesani najvažniji prizori iz njezina života. Sve je jednostavno, minimalistički, a opet veličanstveno. U vrijeme Marijine mladosti, Blato je imalo oko 10 tisuća stanovnika. Nakon I. svjetskog rata, otok je poharala španjolska gripa, a zadnji udarac donijela je peronospora koja je uništila 97% tadašnjih korčulanskih vinograda pa se tada bilježi i najveće iseljavanje Korčulana u prekomorske zemlje tako da danas Blato ima oko 4 tisuće stanovnika! U Marijino vrijeme na otoku je bilo mnogo gladnih i siromašnih. Budući da su njezini roditelji bili najbogatiji u tom kraju i u dobrim vremenima imali oko 750 najamnika, lakše su podnosili teška vremena. Jednom prigodom Marija je podigla ruke prema nebu i zavapila Gospodinu da joj podari vlastitu kuću u kojoj će hraniti gladne. To se i obistinilo i osnovala je sirotište na mjestu gdje je danas svetište. Nikako u Blatu nemojte propustiti vidjeti etnografsku zbirku obitelji Barilo koja je sačuvala velik broj eksponata o životu Blata kroz povijest.
Još jedna zanimljivost Blata i Vela Luke, je u tome što su to jedina mjesta u Hrvatskoj u kojima su ulice imenovane rednim brojevima, a Blato ima i jedini hrvatski otočki nogometni klub koji igra u nacionalnom rangu natjecanja. Ovo mjesto me više nego ugodno iznenadilo svojom dušom, poviješću, ali i sadašnjošću. No bližio se polazak dalje i rastanak s ovim živopisnim otokom. Kada je trajekt isplovljavao iz mirne velolučke uvale kroz glavu su mi prolazili stihovi poznatog hita “Tek sad vidim što mi znači Vela Luka, more…”, a pred nama se ukazala pučina i otok Lastovo u daljini.
Naselje Ubli na zapadnom dijelu Lastova, otočna je luka i veza otoka s kopnom na koji se trajektom iz Splita dolazi se za oko 4,5 sata, a katamaranskom linijom za 3 sata. Sama geografska udaljenost otoka od kopna, najviše me oduševljava. Lastovo se nalazi gotovo na istoj pomorskoj udaljenosti od Splita i talijanske obale.
Ploveći prema Ubli, imala sam vremena razmišljati o tome kako izgleda život jednog stanovnika Lastova na kojem živi tek 700-tinjak ljudi, koji je prometno izoliran, rekli bi neki, otok na kome nema budućnosti ni “civilizacije”, baš kao ni zanimljivih tema za razgovor među ljudima. Nasuprot tome, ja, uvijek rado dočekam priliku otići na neko mirno mjesto, daleko od gradskih razgovora, od gradskih laži, medija, politike, ekoloških problema, pokvarenosti – tema koje tjeraju na bijeg s kopna. Svi mi zapravo želimo biti tamo gdje nas nema. Tada, na putu za Lastovo, ja sam htjela biti na otoku, a većina stanovnika Lastova vjerojatno u gradskoj vrevi Splita.
Povijesni nalazi na Lastovu ukazuju na stalnu prisutnost čovjeka već od kamenog doba i kroz povijest izmjenjivali su se razni narodi i vladari. Nakon drugog svjetskog rata Lastovo je doživjelo istu sudbinu kao i obližnji otok Vis; postalo je otok rezerviran za vojsku. Stoga je pristup Lastovu bio zabranjen stranim državljanima što je dovelo do ekonomske stagnacije i depopulacije otoka.
No, istovremeno, to je omogućilo očuvanje lastovske prirode. Kroz stvarno prekrasnu prirodu gotovo na svakom koraku možete vidjeti skrivene tunele, bunkere i napuštene vojarne iz doba Jugoslavije. Prava je šteta što još uvijek nisu iskorištene kao nove turističke zone. Ali, nadam se da će se to ipak promijeniti, a ne nastaviti njihova devastacija i daljnje propadanje.
Zbog bogatog biljnog i životinjskog svijeta, more oko otoka Lastova jedno je od ribom najbogatijih područja na Jadranu. Na otoku nema otrovnih pauka poput ozloglašene “crne udovice”, ali što je još i važnije, nema ni zmija otrovnica – samo bezopasne bjelouške tako da bez ikakvog straha možete šetati uokolo ili ljenčariti u hladovini borova. Obrađenih površina na otoku je jako malo iako otok ima velikog potencijala, a od uzgojenih kultura nastaju prepoznatljivi otočni proizvodi – vino, maslinovo ulje, likeri, rakije, džemovi.
Većina plaža na Lastovu prekrivena je grubim stijenama i kamenjem koje baš i nije zahvalno za hod bosih nogu do mora. No, prednost lastovskih plaža je u malom broju kupača, a prilično je lako pronaći i pusti ulaz u more gdje nema nikog, osim ježinaca i drugih morskih žitelja. Ono što Lastovo razlikuje od drugih turističkih destinacija pa i ostalih naseljenih hrvatskih otoka, je to što je ovdje uglavnom izostala nekontrolirana apartmanizacija i betonizacija obale te je ovdje vrlo lako naći mir i spokoj.
Posebna zanimljivost Lastova je da se glavno istoimeno naselje smjestilo na unutrašnjoj strani otoka, uz sjevernu obalu, nedostupno pogledu s mora. Takva je lokacija u prošlosti omogućila bolju obranu od neprijatelja. I danas taj položaj nastavlja braniti Lastovo, ali više ne od neprijatelja, već od samog sebe. Dosta stanovnika ponovno se preselilo na obale radi zarade od turizma ili je pak odselilo s otoka. Otočje Lastovo sadrži 46 otoka i grebena, sam otok Lastovo je površine 46 km2, ima 46 brda, 46 polja za obrađivanje i 46 crkvi i kapelica. 46 polja? 46 brda? Bilo bi zanimljivo da je i karta za trajekt 46 kn.
Prepoznatljiva osobina, svojevrsni pečat lastovskih vizura, kamene su kuće s maštovitim dimnjacima, tzv. fumarima. Nitko ne zna zašto su se mještani stoljećima trudili da na svojim krovovima podignu što raznovrsnije dimnjake, ali je činjenica da ćete na otoku, pogotovo među starijim kućama rijetko gdje vidjeti dva slična fumara.
Iseljavanje stanovništva učinilo je otok, a posebno mjesto Lastovo, svojevrsnim muzejom gdje je svaka druga kuća jedan eksponat prošlog vremena, a rijetki stanovnici uz udomaćene mačke, jedini su preostali čuvari ovog vrijednog muzeja.
Vrhunac naseljenosti Lastovo je dosegnulo polovicom 20. stoljeća kada je na otoku živjelo 1738 stanovnika. Od tada je broj stanovnika u stalnom opadanju i posljednjim popisom utvrđeno je ukupno 792 stanovnika, što je najmanji zabilježeni broj od početka suvremenog popisivanja stanovništva.
Na otoku se nalazi samo jedna osnovna škola u kojoj broj učenika prati pad broja stanovnika. Nakon što i ta djeca završe osnovno obrazovanje, često se ne vraćaju na otok nakon završene srednje škole i/ili fakulteta. Najbliža srednja škola nalazi se na otoku Korčuli, a prometna povezanost i u ovom slučaju predstavlja problem za otočane.
Vidikovac Hum obavezno morate vidjeti jer se s njega za lijepog vremena vidi talijanska obala, svi maleni otočići lastovskog arhipelaga te Skrivena luka nad kojom, na rubu strme litice ponosno stoji svjetionik Struga. Svjetionik je smješten je na nadmorskoj visini od 70 m, a unazad nekoliko godina funkcionira kao apartmanski objekt. Skrivena luka uvala je koja je zaklonjena s morske strane, raj je za nautičare i sve one koji traže mir i opuštanje.
Trenutna zapuštenost i demografsko propadanje otoka budi poseban osjećaj divljenja snazi i surovosti prirode koja je većinu čovjekovih povijesnih dostignuća na otoku stopila ponovno sa samom sobom. Pitanje je koliko dugo će se Lastovo, kao takvo, oduprijeti željama moćnika za provođenjem projekata i ideja kojima žele povećati svoje bogatstvo, a koji za očuvanje priroda baš i ne mare.
Žele li preostali Lastovci novac investitora ili bi htjeli sačuvati prirodu, mir i skromnost ovog kraja? Na to pitanje teško je dobiti odgovor i samim time budućnost otoka i otočana pomalo je neizvjesna.
Tjedan dana na otocima prošao je prebrzo, no bilo je to nezaboravno putovanje – putovanje iz kojeg je proizašla ova priča – priča kako često podcjenjujemo sebe i svoje bogato nasljeđe. Ovo je Hrvatska kakva je nekad bila – u pravom smislu i značenju riječi. Ponosna i prkosna!
