Kao i u ostalim dijelovima tadašnje Banske Hrvatske i Slavonije, i u Koprivnici je u prvoj polovici 20. stoljeća bila organizirana legalna prostitucija. O njezinoj zakonskoj regulaciji i samim javnim kućama u našem gradu iz tog razdoblja u sklopu Dana Muzeja pričao je u petak profesor povijesti Marin Horvat.
Ovaj 28-godišnji zaposlenik gradskog Muzeja je, naime, pola godine proveo istražujući koliko je Koprivnica imala bordela, tko su bile koprivničke prostitutke, koliko su se plaćale njihove usluge, ali i tko su bili njihovi klijenti.
Horvat tako kaže da su do 1927. godine, do kad je prostitucija bila legalna djelatnost, u našem gradu postojale tri javne kuće. Jedna, kaže, “prava”, i dvije za koje nema podataka jesu li ikad bile uređene i zakonski regulirane ili su nudile seksualne usluge u sklopu svratišta ili gostionice.
Na početku 20. stoljeća u Koprivnici su bile registrirane četiri prostitutke, no ta brojka se s vremenom povećava.
— Nakon 1910. godine, odnosno prije početka Prvog svjetskog rata, u Koprivnici postoji zasigurno više registriranih prostitutki. Brojka od njih četiri, koje su podlijegale zdravstvenom nadzoru, datira iz 1907./1908. godine kada je rađena statistika javnih bludnica na području Hrvatske i Slavonije — priča nam Horvat te pojašnjava da se ne može saznati njihova imena jer nisu bile registrirane poimence. Ta se statistika, nastavlja, vodila na temelju njihovog staleža, razloga zašto su se počele baviti najstarijim zanatom na svijetu pa čak i do podatka koliko kave dnevno popiju.
U to vrijeme na snazi su bili takozvani ‘Bludilišni pravilnici’ za Koprivnicu koje je izdavalo gradsko poglavarstvo s gradskim redarstvom.
— U njima su bili zakonski regulirani odnosi vlasnika, odnosno madam jer je javnu kuću i mogla voditi jedino ženska osoba. Bilo je propisano da prostitutka ne smije biti mlađa od 17 godina, a posjetitelj od 16 godina, da prostitutki na dnevnoj bazi mora biti osigurana čista odjeća i posteljina, jedna trećina zarade i dnevno dva do tri sata šetnje. Uz to, nitko je nije mogao prisiliti da obavlja posao više od tri puta dnevno. Bilo je propisano i da se prostitutke ne smiju pokazivati na javnim događanjima kao što su kazališne predstave, ali ni u restoranima, te s kojim osobama ne smiju ulaziti u seksualni odnos — kaže.
Korisnici njihovih usluga i tada su bili muškarci iz svih slojeva društva, od zidara do profesora, kaže Horvat, te dodaje: — U iskazima naših cijenjenih doktora iz druge polovice 19. stoljeća možemo iščitati da je sifilis, kao jedna od najraširenijih spolnih bolesti, ušla u pore svih slojeva građanstva Koprivnice.
Kao što vjerojatno zna veći broj starijih Koprivničanaca, javna kuća nalazila se u Mosnoj ulici. Sam objekt danas ne postoji, a nalazio se na današnjem kućnom broju 14. — Vlasnici su bili Mađari, Ladislav i Bara Palić. Javnu kuću je vodila Bara sve do 1927. godine kada se u Koprivnici one ponovno zabranjuju. Ladislav Palić 30-ih godina vodi legalan posao taksi prijevoza, što dokazuje i jedna fotografija iz fundusa Muzeja grada Koprivnice, na kojoj je vidljiv automobil marke Fiat 508 – Balilla koji se ne proizvodi prije 1932. godine. Na fotografiji je i dalje vidljiva “crvena lampa” koja je najčešće bila jedini dozvoljeni oblik obilježavanja da se na tom mjestu nalazi javna kuća. Vidljiva je i ograda viša od dva metra, te rešetke na prozorima. Ova javna kuća zasigurno je nastavila sa svojim radom u obliku tolerirane prostitucije na periferiji grada sve do početka Drugoga svjetskog rata, kada obitelj Palić odlazi iz Koprivnice — stoji u Horvatovom radu.
Druga kuća u kojoj su se nudile usluge prostitutki oslanjala se na kuću Malančec u tadašnjoj Gospodarskoj ulici broj 10. — Ta kuća nalazila se u samom središtu srednjovjekovne Koprivnice, a ‘Bludilišni pravilnici’ nalagali su da se one moraju nalaziti na periferiji grada. Tako da je, najvjerojatnije, bila registrirana kao svratište koje je nudilo usluge prostitucije na gornjem katu i djelatnice su bile registrirane kod gradskog redarstva. A vodila ju je madam Franciska Bugarin, poznatija kao Bugarinka, poprilično naočita gospođa, prepoznatljiva po tome što je uvijek pušila dugu muštiklu — pojašnjava te dodaje da je ta barokna kuća srušena 1960. godine.
Treća je bila u Varaždinskoj ulici, današnjoj Ulici Ante Starčevića i njezini obrisi i danas postoje, a i jedina je koju nije vodio mađarski državljanin. Vodio ju je, navodno, Slavonac, i funkcionirala je na sličan način kao javna kuća u današnjoj Esterovoj ulici.
A onda su 1927. godine javne kuće ukinute i prostitutke rade, šali se Horvat, na tajnim lokacijama o kojima ipak svako malo možemo čitati u medijima.
