Ako ste se ikada zapitali koji je najljubazniji i najponizniji narod na svijetu, Bernard Tkalčec ima odgovor. To su Japanci. Uvjerio se u to prošlog mjeseca kada je sa suprugom otišao u Tokio na devet dana.
Bernard Tkalčec je poduzetnik koji živi u Otrovancu pokraj Pitomače, no Koprivnica mu je, kako kaže, drugi dom. Na nagovor prijatelja koji se bave borilačkim vještinama i putuju u Tokio na školovanje i usavršavanje, odlučio je iz prve ruke provjeriti jesu li Japanci zaista toliki radoholičari.
— Shvatio sam da je to nacija koja doslovce daje sve od sebe da ljudi u toj zemlji žive što bolje. Stvarno su savršeno uređeno društvo. Jedan smo dan naišli na puknutu cijev na prometnici. Radnici su iskopali rupu duboku 12 metara, a kada smo se istim putem vraćali četiri sata poslije, mašina je već peglala asfalt — govori Bernard te dodaje da je jako teško pronaći bačeni opušak ili žvakaću na pločniku.
Njihov radni dan u prosjeku traje 12 sati, a godišnji odmor od sedam dana ponekad čak i ne iskoriste do kraja. Nije čudno vidjeti ni umirovljenike koji volontiraju i na leđima nose male usisavače na baterije koji koriste kada nekome slučajno ispadne nekakav paparić.
Uz to su i beskrajno pošteni i jako ljubazni te na svako pitanje žele odgovoriti na što bolji način.
— Kroz moja iskustva i putovanja kroz Aziju, mogu reći da sam se u Tokiju osjećao najsigurnije na svijetu. Na primjer, moja prijateljica je ostavila mobitel u dućanu. Dva sata poslije smo se vratili, a prodavač nas je čekao pred vratima držeći mobitel u rukama. Moram priznati da nikad nisam čuo da se ijednom turistu tamo dogodilo nešto loše.
Tokio je megalopolis, po nekima najveći grad na svijetu s otprilike 38 milijuna stanovnika. Stoga ne čudi da je ispod cijelog grada izgrađen podzemni sustav tramvaja i željeznica ukupne duljine preko 10.000 kilometara. Svugdje se putuje podzemnom željeznicom u kojoj se vrlo jednostavno snaći, govori Bernard.
Klima u Japanu je umjerena, preko dana je otprilike 25 do 27 stupnjeva bez sparine. Uz mnogo pozitivnih dojmova, tu su još neke stvari koje treba izdvojiti.
— Najviše mi se sviđa što su u tom modernom megalopolisu sačuvani drevni parkovi u kojima su najčešće budistički i šinto hramovi u kojima se ljudi na neki način skrivaju od gradske vreve. Japanci jako puno pažnje pridaju uređivanju parkova pa se tako mogu vidjeti prekrasna bonsai drveća i vrlo česte fontane s ogromnim ribama.
Ipak, tako velik grad, u kojem se s gradskog tornja ne vidi njegov kraj, ima jednu očitu manu.
— S obzirom na to da živim u selu s velikim dvorištem, ponekad me lovio osjećaj klaustrofobije. Naime, da moraš pobjeći iz grada trebalo bi ti najmanje dva sata.
Što se tiče prehrambenih navika, Japanci najviše jedu ramen juhe koje se najjednostavnije mogu opisati kao slana voda s rezancima od riže, ječma ili heljde, varijante su naravno razne. — Većina hrane im je bazirana na ribi te ne jedu toliko riže koliko se mi u Europi znamo šaliti — govori Bernard te dodaje da imaju zaista veliku proizvodnju piva koje su odlične.
— Unatoč odličnom iskustvu, definitivno mi je bilo drago vratiti se doma. Možda sad i više cijenim zemlju u kojoj živim. Mi jednostavno živimo puno opuštenije, slobodnije i imam osjećaj da smo sretniji. Jedino što imamo taj gen za kukanje, stalno nam nešto ne valja.
Bernard na kraju kaže da ovo putovanje misli ponoviti te se već sad planira priključiti prijateljima kada će druge godine ponovno posjetiti Tokio. Povratnu avionsku kartu je platio oko 4.500 kuna što nije toliko puno kada se u obzir uzme udaljenost destinacije, zaključuje.
