Koprivničanci Bojan Osman i Zoran Vlah strastveni su skupljači dresova, i to nogometnih dresova. Obojica kažu da su im ormari premali za sve dresove koje su skupili, ali to ih neće niti sekunde zaustaviti da svakim danom sve više obogaćuju svoje kolekcije. Pročitajte njihove priče.
Bojan Osman
Ovim zanimljivim hobijem počeo sam se ozbiljnije baviti prije nekih tri godine, iako je sam interes za dresove počeo je puno, puno prije. Moj prvi dobiveni “match worn” dres datira iz 2002 godine, kojeg sam dobio od svog prijatelja Igora Gala, koji je tada igrao za naš Slaven Belupo. Od tada pa do danas nakupilo se u mojoj kolekciji 60-ak dresova, a ovdje sam izdvojio one najljepše, te meni najvažnije. Iako sam iz Koprivnice i uvijek sam pratio nas Slaven, ljubav i navijačka strast prema zagrebačkom Dinamu primila me od malih nogu, zapravo kada se dogodila ona neodigrana utakmica u Maksimiru između Dinama i Crvene Zvezde.
Gledajući na televiziji utakmice, ti famozni dresovi uvijek su svojim bojama i dizajnom budili maštu kako bi bilo dobro imati tako neki dres od poznatog igrača. S godinama kako sam odrastao, krenuli su i odlasci na utakmice, što po HNL-u, tako i po Europi, s Dinamom i Hrvatskom reprezentacijom. Znalo se dogoditi da poslije utakmice “uhvatim” dres, ne samo svoje ekipe, već i protivnika, pa ti dresovi su poslužili u hobiju kao razmjena za meni prioritetnije dresove poput Dinamovih. Pošto je starije dresove teško pronaći i kupiti, orijentirao sam se da skupim sve modele Dinamovih dresova od 2000. godine do danas, iako je i njih vrlo teško pronaći.
Kod Slavenovih dresova to puno teže ide, jer klub poput našeg Slavena nije bogat da si igrač može dopustiti da poklanja dresove nakon svake utakmice, već si ih i oni sami ostavljaju da imaju uspomenu za sebe. Zato svaki Slavenov dres u kolekciji je veliki uspjeh. Iako imam par dresova iz novijeg doba, izuzetno sam ponosan na dres iz prve sezone u 1. HNL, to je dres marke Jako, kojeg sam kupio prošle godine. Imam u kolekciji par dresova varaždinskog Varteksa, no jedan je poseban, a to je onaj iz sezone 1997./98., tada popularnog Lotta koji je osim Varteksa oblačio i Hrvatsku reprezentaciju, vrlo lijepog dizajna i odlične izrade.
Od inozemnih klubova imam par dresova od kijevskog Dinama, te Šahtara iz Donjecka, jer moram priznati da mi su njihovi dresovi vrlo lijepih boja i dizajna, pa sam se odlučio kupiti ih, odnosno mijenjati ih s kolegama iz Ukrajine.
Ovaj hobi je popularan kod nas, a u zapadnim zemljama i Južnoj Americi još i više. Imam puno prijatelja s kojima preko Facebooka razmjenjujem dresove, oni meni nabavljaju, ja njima i tu je najbitnije povjerenje između nas kolekcionara. Znalo se dogoditi da se pojavi netko tko nudi na tržištu “fake” (lažnu) robu, no kada se to nekome dogodi odmah se objavi u grupama da XY osoba ima takvu robu. Moram napomenuti da ovo nije jeftin “sport”, jer ako ne možeš sam doći do dresova, moraš posegnuti u novčanik. Srećom poznam neke nogometaše koji su dobri ljudi i razumiju moju zelju, te mi pomognu. Ovom prigodom htio bih se zahvaliti nekima od njih, prvenstveno mojem prijatelju Igoru Galu, te Peri Brleku, Mariju Racu i Dariju Čanađiji.
Također ovim putem bih pozvao one koji doma možda imaju ovakve stvari, a stoje im u ormarima i ne znaju sto će s njima, da mi se jave i da mi pomognu u popunjavanju kolekcije, naravno uz realnu cijenu otkupa. Javiti mi se mogu na Facebooku ili putem e-maila [email protected].
Zoran Vlah
Još tamo davne 1994. godine i Svjetskog nogometnog prvenstva u SAD-u koje sam pratio s ocem Draženom javila se ljubav za sakupljanje sličica nogometaša. Pošto sam i sam bio golman kao i tata želja mi je bila imati jedan golmanski dres s utakmice, ali u to vrijeme do dresa sa same nogometne utakmice nije bilo lako doći.
Tako je tata meni darovao svoj dres s nogometne utakmice Graničara iz Legrada i NK Rijeke (slika 1). Nakon toga trenutka jednostavno mi se javila želja za sakupljanjem nogometnih dresova. Osnovnoškolskih dana to su bili dresovi kupljeni po raznim sportskim dućanima, ali uvijek je ostala želja za dresom s utakmice. Kako je završilo igranje juniorskog ranga natjecanja, prijatelji i suigrači jednostavno su krenuli svaki svojim putem u seniorski nogomet i ostvarenje želje za pravim dresom bila je sve bliže.
I tako je i bilo, prvo sam dobio na poklon dres od prijatelja Igora Bubnjića, s utakmice Udinesea (slika 2.), zatim od prijatelja Michaela Andrića dobio sam na poklon golmanski dres Rodića iz Slaven Belupa. Nakon toga jednostavno je krenulo sve samo od sebe. Bivši suigrači iz juniorskih dana iz Slaven Belupa Mateas Delić (Gangwon – Južna Koreja, slika 3.), Elvis Kokalović (Konyaspor – Turska, slika 4.) i Mato Jajalo (Köln – Njemačka, slika 5. i kasnije Palermo – Italija, slika 6.) svoje karijeri nastavili su u inozemstvu, tako sam od njih svakog dobio dres s utakmice, što moram priznati da mi je posebno drago, jer ipak su oni moji bivši suigrači.
Nakon toga stiglo mi je i jedno iznenađenje iz Finske, od bivšeg prvoligaškog majstora Marija Raca (slika 7.) Zadnji dres koji sam dobio bio je od bivšeg igrača Slaven Belupa, koji trenutno igra u belgijskom Lokerenu Nikole Jambora, a dres sam dobio na poklon od prijatelja Vinka Međimorca. (slika 8.) Nakon tih „posebnih“ dresova svojih prijatelja, došlo je i vrijeme za malo „poznatije“ nogometaše. Tako se ubrzo kolekcija popunila trenirkom Luke Modrića (slika 9.), pa dresom reprezentacije Hrvatske svoga prijatelja Igora Bubnjića (slika 10.), ubrzo se i njima pridružio i dres s utakmice također reprezentacije Hrvatske Ivana Rakitića (slika 11).
Na poziv prijatelja Igora Bubnjića, otišao sam na nogometnu utakmicu njegovog Udinesea i Intera iz Milana, odnosno nekoliko mjeseci kasnije i na utakmicu Udinesea i Juventusa. Dvije utakmice koje ću sigurno pamtiti, zahvaljujući Mateju i Marku, a ponajviše Igoru s tih utakmica vratio sam se s dresom Matea Kovačića (slika 12.) odnosno s utakmice Udinesea i Juventusa za dresom talijanskog majstora Antonia Di Natalea (slika 13.) Sljedeći dres je stigao ubrzo za moj rođendan, poklon od braće Bubnjić, golmanski dres Udinesea, grčki reprezentativac Orestis Karnezis (slika 14.)
Uz mnoge dresove koje se nalaze još u mojoj kolekciji, kao šećer na kraju, volio bih spomenuti i najdraži poklon, dres i rukavice Stipe Pletikose (slika 15.),koji je stigao iz Splita kao poklon za vjenčanje zahvaljujući teti Brankici i obitelji Bagat kojima se ovim putem još jednom zahvaljujem. Poseban dres, posebnog golmana, oproštajna sezona i utakmica protiv Real Madrida.
Na kraju kad smo se već dotakli i golmanski rukavica, mojoj kolekciji golmanskih rukavica s potpisom jednog od najboljih golmana u povijesti nogometa, legendarnog vratara Manchester Uniteda Petera Schmeichela i rukavica od Pletikose, nedavno su se pridružile rukavice trenutno jednog od najboljih svjetskih vratara Samira Handanoviča, golmana milanskog Intera (slika 16.), zahvaljujući prijateljima Goranu Saboliću odnosno nogometnom majstoru, slovenskom reprezentativcu Daliboru Stevanoviću.
P.S. Uz nogometne dresove, rukavice ima tu i kopački. Tako da Vas ne zbuni ako vidite neke „poznate“ kopačke s TV-a da trčkaraju našim lokalnim županijskim nogometnim terenima, nekad su igrale protiv Ronalda, Balotellija i ostalih svjetskih velemajstora, gazile terenima Milana, Juventusa…a sada…sada imaju puno težu zadaću…zaustaviti naše lokalne topnike, Lopatnika, Bačija, Fažona… i ostale. Na nama je vidjet ćemo hoće li u tome uspjeti…ali manje bitno, jedno su uspjele, bez obzira na to što godine prolaze, uz takve dresove, rukavice i kopačke, dječački osmijeh na licu uvijek ostaje.
