‘Nakon par mjeseci čekanja primio sam mail u kojem su mi čestitali na prolasku te da žele da postanem dio tima. Sjećam se toga dana kao jučer, bio sam na poslu i čuo vibraciju mobitela i osjetio sam uzbuđenje iako nisam znao da su to oni’, započeo je svoju priču mladi Koprivničanac Marko Posavec koji živi u Dohi i radi za aviokompaniju Qatar Airways.
Već odmalena je, kaže, znao da želi živjeti izvan Hrvatske, pa je svoje školovanje prvo završio u Zagrebu. — Kada sam hodao Koprivnicom kao tinejdžer uvijek sam razmišljao gdje ću završiti, ali nikada nisam mislio da ću putovati svijetom i biti plaćen za to — ispričao nam je Marko.
— Kada sam napunio 20 godina bio sam zaposlen, ali sam uvijek tražio bolje opcije i tako sam slučajno naišao na oglas Qatar Airwaysa u kojem traže stjuardese i stjuarde — prisjeća se Marko te nadodaje kako mu je prva pomisao bila da moraš imati posebnu školu i da sigurno traže znanje nekoliko stranih jezika pa nikad nije ni pomislio da je to jedna od opcija, ali kada je saznao da su uvjeti za posao znanje engleskog jezika, obrazovanje srednje škole, mogućnost doseći 212 cm i pristati na preseljenje u Dohu odlučio se javiti na natječaj i pokušati.
— Sjećam se, kada sam stigao u hotel, svi smo stajali sa strane, uzbuđeni i nervozni. Neki su pokušali par puta i nisu prošli završni krug, ali i dalje nisu odustajali. Nakon par minuta smjestili su nas u prostoriju i bili su jako ljubazni i pristupačni s nama. Nakon što su se predstavili, pojasnili su nam što točno traže, uvjete, o kompaniji i o Qataru te Dohi. Nakon toga smo imali male radionice da vide kako funkcioniramo, jesmo li timskog duha, kako se snalazimo pod pritiskom i kako se snalazimo s engleskim jezikom. Nakon radionice je bila selekcija, neki su prošli, a neki su morali otići — priča nam Marko te opisuje kako su nakon toga imali još radionica i selekcija te na kraju ih je ostalo 10-ak na završnom intervjuu.
Nakon par mjeseci čekanja primio je mail u kojem je pisalo kako je dobio posao. Odlazak nije bio lagan jer nije znao što da očekuje. Nakon dolaska uslijedio je intenzivan dvomjesečni trening, šest puta tjedno s ispitima svakih nekoliko dana o kojima je ovisilo hoće li ostati. — Prije sam mislio da stjuardese i stjuardi samo poslužuju piće i brinu se da putnici imaju ugodan let, ali to je samo slika koja se vidi na televiziji. Opisao bih našu ulogu kao doktor, vatrogasac, policajac, učitelj, dadilja i zadnje konobar. Naša svrha je sigurnost, sve ostalo dolazi poslije. Naše gostoprimstvo i profesionalno ophođenje svaku situaciju može učiniti manje stresnom — opisuje nam Marko kako on vidi svoj posao.
Njegov radni dan započinje u 3 ujutro, u podne, u 7 navečer ili u bilo koje drugo vrijeme, ovisno o destinaciji dana te kaže kako balkanska tradicija bez koje ne može je kava nakon koje se sprema za let. — Autobus nas vozi do tehničke zgrade koja je samo za posadu gdje se javljamo na let i upoznajemo s posadom s kojom ćemo raditi. Nakon što prođemo informacije o letu koji radimo, prolazimo kroz imigraciju i sigurnosni pregled, a zatim ulazimo u zrakoplov. Prije dolaska putnika pripremamo kabinu, kuhinju za servis… Slijedi ukrcavanje putnika te potom osiguravanje kabine za polijetanje — opisuje nam Marko svoj radni dan.
Nakon jednog, osam ili petnaest sati leta najiščekivaniji trenutak je priprema za slijetanje, poslije kojeg slijedi iskrcavanje putnika, a u nekim slučajevima kada rade i let u povratku, nakon što čistači napuste zrakoplov slijedi ponovno ukrcavanje što ponekad zna biti dan sa smjenom od 12 sati. — Najdraži dio mi je kada nakon što odradimo let izađemo npr. u Parizu, dođemo u hotel i možemo uživati u danu i ručku s pogledom na Eiffelov toranj i shoppingu na Champs-Élysées. Svaki let završava povratkom u Dohu gdje svi živimo — dodaje Marko.
Za život u inozemstvu kaže da ima svoje prednosti, ali i nedostatke iako mu je Hrvatska jedna od najdražih mjesta i nitko ne može zamijeniti taj krajolik, more, otoke, polja, šume i stil života. Jednoga bi se dana, kaže, volio vratiti. Ponekad je teško zbog mijenjanja vremenskih zona i buđenja u čudne sate, ali zadovoljan je svojim poslom i sretan jer je imao priliku putovati na puno destinacija kao na primjer Pariz, New York i Montréal koji su jedni od najdražih gradova koje je posjetio sa atmosferom za pamćenje i raduje se svakom povratku tamo.
— Želja za putovanjem i istraživanjem svijeta su stvari koje su me dovele ovamo gdje sam danas. Jednom se živi, riskirajte, ali najvažnije – budite sretni i učinite druge sretnima! — poručuje nam Marko.
